Trećesiječanjska grafika Ede Murtića najprije je visila na zidu hodnika u Kopernikovoj 5. Poslije će godinama biti na zidu mog novozagrebačkog stana, sve dok jednog dana nisam promijenio postavku i povješao neke druge slike. Danas stoji uredno spremljena u ormaru, iza kaputa. U međuvremenu sam je se nagledao, utisnula se u moju svijest, postala ja, kao što su i druge slike koje opisujem postale ja, kao što je crna punkerska kožna jakna ja. To su predmeti koji svojom fizičkom evidentnošću, estetskim oblikovanjem, poviješću i sjećanjima u njima upisanim, smislom ispunjavaju iluziju mojih pripadnosti. Oni su moj stil i moje ukorjenjenje. Ti predmeti, o kojima će dalje tek biti riječi, moja su rečenica.

A ta je rečenica, tokom moje proze, koja položena u vremenu započinje riječima: “Glavi je mjesto na jastuku, sve ostalo je čisti užas.”, dijelom zapis stvarnosti, ili izlijevanje užasa u rečenične kalupe, a dijelom je akt imaginacije, koja u sebi sadrži barem još dvanaest mojih nedoživljenih života. Jedan od tih života upravo će nam se prikazati pred očima. Stoga se u priči vratimo nekoliko dahova i dva odlomka unatrag, u trenutke u kojima mi Edo Murtić, pun oduševljenja viješću da kupujem stan, nabraja stanove i rezidencije sjeverno od Ilice, oko Jelačić placa te u svom susjedstvu, među kojima bih trebao odabrati svoj budući životni i radni prostor u kojemu ću tek stvoriti svoja najvažnija književna djela.

mioje stvari (31) Murtić je slikao svoj strah od smrti na način u kojemu bilo je nekog autentičnog heroizma i tragizma

Dok on to govori, dok mi prstima masnjikavim od maslinovog ulja i ribe sa gradela crtka tlocrte mog doma, i dok mi zapisuje brojeve telefona ili samo imena prijatelja koji će me posavjetovati i pomoći mi, ja sam uvjeren da je to trenutak u kojem se naše zbilje razilaze. Uvjeren sam da Edino “mi”, koje će se rasuti u prašinu i od kojeg neće ostati ništa ne napišem li upravo ja roman o njemu, o tom “mi”, ne može nikako obuhvatiti i mene. I upravo zato što me nema u tom “mi”, ja ne mogu napisati ni roman. A takvo svoje uvjerenje zasnivam na činjenicama koje mi se čine čvrstim. Uvijek je tako s mojim uvjerenjima: zasnivam ih na iluziji o čvrstim činjenicama!

To što sam mu uopće spomenuo da kupujem stan uopće nije značilo da ja s njim o tome želim razgovarati. Nipošto! Ni sa kim o tome ne želim razgovarati, a kamoli s Edom Murtićem. Samo sam se na trenutak htio pokazati ozbiljnim i na neki način doraslim, pa sam izgovorio nešto o čemu drugi ljudi ponekad govore. I očekivao sam da će Edo preko toga lako i površno preći. Da sam znao da će se zainteresirati, nikad to ne bih rekao. A sad dok on govori, a uvijek govori dugo, u valovima koji traju po pola sata, usput mnogo crtajući, samo želim da to što prije prođe, jer mislim da on jako dobro zna što priča, ali ne zna kome priča. Ja imam ušteđenih dvadeset i pet tisuća eura, i još ću toliko pozajmiti od svoga starog bosanskog rođaka, pa ću kupiti novozagrebački stan, u neboderu iz 1968, i bit ću time presretan, a on sa mnom razgovara kao s nekim tko ima barem triput toliko novca, pa kupuje stan namijenjen zagrebačkoj gospodi, gastarbajterima ili dohodnicima iz Dalmacije, Dubrovnika i zapadne Hercegovine. Edo Murtić o meni sudi po mojoj rečenici, ili po slici koju ostavljam u njegovim očima - uostalom, odavno naviknutim na apstrakciju - i on nema pojma koliko sam ja siromašan.

Moje stvari (30) Oni koji su bili moćni i od režima podržani, to će i dalje biti. Isti ljudi pod Račanom kao i pod Tuđmanom

To siromaštvo nije u novcima na mom bankovnom računu. Ono je mnogo dublje. To je siromaštvo u nesagledivom, teško objašnjivom, neprepričljivom materijalnom minusu. U jesen te 2003. godine cijena četvornog metra stambenog prostora u Zagrebu je između 1000 i 1300 eura. Stanovi, rezidencije, apartmani s pogledom na svijet o kojima Edo govori, živo mi ih predstavlja i crta, domećući priče o povijesti svakog od ponuđenih mi života i svjetova, i ne koštaju mnogo više od toga. Rat je već odavno iza nas, Tuđman već treću jesen počiva pod kosom mirogojskom pločom, a Hrvatska Europi nije više onako antipatična diktatorska zemljica s ružnom biografijom iz Drugoga svjetskog rata, kakva je do jučer bila, pa su zbog svega toga i stambeni krediti mnogo povoljniji nego ranije. Osim toga, i ja sam ubrzo nakon 3. siječnja 2000. godine prešao u Pavićevu korporaciju.

FELJTON: MOJE STVARI (26) Miljenko Jergović: Prezir koji i danas osjećam prema Zlatku Crnkoviću

Daleko sam od najbolje plaćenih u njegovim novinama, ali honorar mi je barem dvostruko veći od prosječne hrvatske plaće, a kada se tome pribroje novci koje još uvijek zarađujem pišući za novine u Sloveniji, Srbiji i Bosni, kao i ono što mi pristigne od knjiga, ispada da bih mogao dići kredit za najljepšu od Edinih rezidencija, stan od stotinjak kvadrata na vrhu jedne modernističke vile, s istom tolikom terasom i pogledom na tornjeve katedrale i grad, a da taj kredit i ne osjetim. Ustvari, mogao bi dići još jedan kredit: za uređivanje i opremu stana i za novi auto!

To su, dakle, trenuci, u jesen 2003. kada zarađujem više nego ikad. Prihodi će mi, ako dobro pamtim, rasti sve do 2008, nakon čega najprije nestaju honorari iz regije, a onda se i sve drugo pomalo topi, ali ako na stvari gledam iz ovih dalekih daljina i iz sigurnosti koju donosi vrijeme u kojem sve je prošlost, jasno je da sam u ono vrijeme kad smo razgovarali u toj kaptolskoj konobi u koju su neprestano ulazili i iz nje izlazili muškarci različitih godina u crnim košuljama i s bijelim rimskomkolarima, mogao podići ta dva kredita i u međuvremenu ih bez previše muke i stiskanja otplatiti. I mogao sam stanovati u rezidenciji na vrhu jedne zagrebačke modernističke ljepotice, ispijati negroni i zveckati ledom na terasi s pogledom na tornjeve koji se urušavaju.

MOJE STVARI (28) Sinu jedincu nadjenuli su ime Damjan. Čim je 1992. počelo, Damjan je pošao u rat i poginuo

Mogao sam napisati roman o nama i mogao sam ga ispratiti lijepom sentimentalnom posvetom Edi Murtiću. Vidim se, evo sad, kako u predprvomajski sumrak sjedim na sofi u našem salonu, s pogledom na staklenu stijenu iza koje se vide katedrala i grad. Za leđima mi je veliko Edino ulje na platnu - obećao je te večeri u konobi da će mi pokloniti sliku za useljenje! - Ana u prolazu zastaje, pa me zabrinuto pita zašto sam neraspoložen. Nisam neraspoložen govorim joj, nego mislim o tome kako sam pomislio da Edo Murtić nije normalan kad mi je predložio da kupim ovaj stan. I o tome mislim da sam ga, možda, i kupio samo da njega ne razočaram. Inače bismo sad stanovali negdje u Novom Zagrebu, u stanu koji bi bio barem dvostruko manji. I tamo bi nam bilo dobro, kaže Ana, sretna što nikakvo zlo nije u pitanju.

U tom stanu, koji je za nas dvoje vjerojatno i prevelik, i već nas pomalo brinu troškovi i mjesečne komunalije, živimo tako punih dvadeset godina nakon smrti Ede Murtića. Od vremena kad sam se tu uselio - a bilo je to polovinom listopada 2003. - u Zagrebu sam se počeo ukorjenjivati. Pomiren s poviješću koja nas je sve zadesila, kao i s vlastitim životom, uključujući sve njegove zablude, naivnosti i lakomislenosti, svoj književni opus podijelio sam na dva dijela.Prvi, koji završava s novelom “Buick Rivera”, i kojem od proznih djela još pripadaju “Sarajevski marlboro”, “Karivani” i “Mama Leone”, koncentriran je na Sarajevo i na Bosnu.

kritika Jergovićev '1983.' je veliki i važan roman kakav na ovim prostorima nije napisan

Drugi, koji otvara taj kontroverzni roman, koji mi je nanio ozbiljnu socijalnu reputacijsku štetu, naslova “Ruta Tannenbaum”, posljednja je moja knjiga rata i gnjeva. Ali njome započinje moja zagrebačka i hrvatska faza. Između, kao kakav monumentalni graničnik, stoje “Dvori od oraha”. Kako doživljavate taj svoj tematski rez i prijelaz?, pitaju me u intervjuu na HRT-u, u povodu velike srednjoeuropske nagrade Vilenica, kojom sam čašćen u jesen 2024.  Pazite, odgovaram, nije tu samo riječ o književnoj temi, niti o tome gdje se, na kojem mjestu, u koje vrijeme ili u kojemu gradu i zemlji odvija radnja mojih romana, pripovijetki i dramskih komada. Ne radi se tu samo o tekstu, radi se o životu! Kada sam se 1993. preselio u Zagreb, ja sam još neko vrijeme boravio u čistilištu.

Moja duša je bila u Bosni i u Sarajevu

To je potrajalo i cijelo desetljeće: nisam znao ni gdje sam, ni gdje ću sutra biti. Kao svi ti nesretnici, a vi ih oko sebe viđate na tisuće, koje pomalo i nekorektno zovemo migrantima, ljudi iz Azije, Afrike, Ukrajine, ili ti nesretni Palestinci, tako sam bio razapet između onoga što jesam i što kanim postati, ali i između onoga gdje fizički boravim i gdje prebiva moja duša. Bio sam u Zagrebu, tu među vama, viđali ste me kao što me i danas viđate, razgovarali smo kao što i danas razgovaramo, ali moja duša u to je vrijeme bivala tamo gdje nisam ja. Moja duša je bila u Bosni i u Sarajevu. Živio sam i razmišljao od danas do sutra, ili od mjeseca do mjeseca. Najdalje bilo je: godina unaprijed! Sve što je bilo više od toga, za mene bilo je tuđe, daleko, nezamislivo.

Po prilici onako kako čovjeku djeluje vrijeme u kojem ga više neće biti. Naime, moja budućnost bila je ucijenjena time što sam je gotovo fanatično projicirao na mjesto s kojeg sam, ovako ili onako, protjeran, i u vrijeme koje je neumitno prošlo. I pazite, ključna riječ je tu: fanatično! Bio sam fanatik koji ne umije boraviti i bivati u stvarnosti, onoj prostornoj i onoj vremenskoj.

moje stvari (29) Bosna je 30-tih bila zemlja endemskog sifilisa, trbušnog i pjegavog tifusa i kolere

Kada me pitaju kako sam mogao napisati roman “Ja i svi moji mrtvi”, u kojima sam opisivao unutarnja emocionalna iskustva jednoga fiktivnog bombaša samoubojice, ne u ime Allaha i islama, kako bi to danas možda bilo i moderno pisati, nego u ime jedne druge vjere, ja svaki put pokušavam objasniti kako je upravo u tom romanu najviše autobiografskih elemenata. Upravo tu sam ja pisao o sebi, tojest o onom sebi koji sam bio u to vrijeme svoga čistilišta, o onom sebi koji bih postao da nije bilo tog, kako vi kažete, tematskog prijelaza iz sarajevske i bosanske u zagrebačku i hrvatsku fazu moje književnosti.