Linda Begonja članica je glumačkog ansambla zagrebačkog Satiričkoga kazališta Kerempuh već 20 godina. Ali to ne ističemo kao veteransku dekoraciju nego kao motiv svojevrsnog preispitivanja: ispunjava li suvremeni teatar, kratko i svečano rečeno, profesionalne žudnje? I što je tu s razlikom privatnog i profesionalnog? Kako se kazalište, metaforički i svakodnevno, prelama kroz život naše sugovornice?

Razgovaramo u dinamičkoj napetosti dojmova suvremenih, davnih i budućih predstava u kojima je Begonja igrala. Predstava "Audicija" redatelja Andrasa Urbana, kojom je počela sezona u Kerempuhu, podijelila je kritiku i publiku. S profesionalne strane, kaže naša sugovornica, "bilo je uistinu inspirativno raditi s Urbanom". Publiku uvijek zanima pogled s "one strane" bine, a Linda Begonja svjedoči da je osjetila i vidjela žestoke, kreativne i otvorene reakcije publike.

Postoji, naime, scena u kojoj ona na pozornici "prepričava" san čiji su protagonisti aktualni predstavnici domaće visoke politike, a u snu se pojavljuje i ustaški pozdrav na koji publika onda reagira različito, zaboravljajući valjda da je riječ ipak o fikciji, teatru?

"Tu smo predstavu radili gotovo dva mjeseca kroz improvizacije na zadane teme iz socijalnog, političkog, društvenog i intimnog konteksta i imali veliku slobodu u izražavanju stavova, pokušavajući destabilizirati granicu između stvarnosti i fikcije. I što se dogodi kad glumcu daš takvu vrstu slobode? Nađeš se pred novom vrstom odgovornosti, koja više nije umjetnička nego postaje i građanska. Naravno, proces i finalni oblik predstave se razlikuju.

Neki materijali su u predstavi transponirani, a neki su ušli u integralnoj verziji, onako kako su se pojavili na probama. Moja mala, jezovito-snovita politička etida 'Ja volim svoju domovinu', u kojoj se pojavljuje sporni ustaški pozdrav 'Za dom spremni' izvanredan je primjer kako publika može zaboraviti fikcionalni okvir kazališne izvedbe", objašnjava Begonja.

Još neviđeno Egzorcizam nam treba! Da Hrvatsku oslobodimo zla!

Jasno nam je da domaća publika reagira svakako… "Da, reakcija na tu etidu i neka druga mjesta u predstavi su raznolika: od demonstrativnog dizanja i izlaženja uz lupanje vratima, do mučne, nekad čak i prijeteće tišine. Uvijek me nanovo iznenađuje moć kazališne fikcije. Kazalište nije mrtvo! Usput, voljela bih znati je li toj istoj publici koja tako demonstrativno izlazi jednako smetao i onaj prosvjed protiv, primjerice, odluke Vijeća za elektroničke medije za ukidanje koncesije televiziji Z1 zbog govora mržnje.

Tamo se, podsjetit ću cijenjene čitatelje, orio pozdrav 'Za dom spremni', sve se događalo pod okriljem tadašnje Vlade, a prijetilo se novinarki Mirjani Rakić. Nitko od prosvjednika nije sankcioniran jer, prema izjavi Policijske uprave zagrebačke, nikoga nisu mogli identificirati: prosvjednika je, jednostavno, bilo previše", podsjeća Linda Begonja u kratkoj, naizgled digresivnoj epizodi koja nas tematski i sistemski ipak vraća glumačkom radu na "Audiciji".

Tradicija brehtijanskog kazališta na koju se naslanja i ova Urbanova predstava Begonji je veoma bliska jer je njezin prvi glumački angažman bio u Brechtovoj predstavi "Pir malograđana" režisera Eduarda Milera: bilo je to dosta davno… Kako onda procjenjuje status domaće publike prema formi brehtijanskog kazališta? I što bi tek bilo da se igra "originalni" Brechtov tekst, kakve bi onda bile reakcije na "parolaško" kazalište?

"Onaj tko se danas namjerava suprotstaviti laži i neznanju, mora proći kroz najmanje pet teškoća. Mora imati hrabrost da piše istinu, iako se ona svuda potiskuje; pamet da je prepozna iako se ona svugdje prikriva; umijeće da tu istinu učini upotrebljivom kao oružje; promišljenost da izabere one u čijim rukama istina postaje djelotvorna i lukavstvo da je među njima proširi. Tako kaže Brecht, to su njegovi postulati za pisanje istine.

A današnje vrijeme represije u Hrvatskoj izvrsna je platforma da se o nečemu tako 'sitnom i prizemnom' kao što je običan život maloga građanina govori hrabro. Kroz naizgled 'sitan fašizam' i prevrtljivost stavova maloga građanina. To je kao, ponovno, Brechtova rečenica: 'Oni hoće jesti teletinu, ali da ne vide krv'", pripovijeda Linda Begonja.

Pa kako domaća publika razumije tu Brechtovu poznatu rečenicu? "Nisam sigurna da je većina današnje publike institucionalnih kazališta spremna na tu rečenicu. Kao i na gledanje istini u oči, na agresivni nacionalizam koji se događa pred našim očima, na surovost iseljeničkog vala iz Hrvatske, na osjećaj poništenosti privatnih prava, kao i prava na umjetničke slobode.

Otkud vječna lažna nada da će 'doći netko i spasiti ovu zemlju od prazne političke demagogije'? Usput, brehtijansko kazalište, osim što nam govori neugodne istine, može biti i izuzetno duhovito. A konkretnije govoreći, predstava 'Audicija' sigurno ne ispunjava očekivanja građanske publike, za njih će zasigurno biti parolaška", smatra naša sugovornica.

majstor kontroverzi Opet prosvjedi: Kako to Frljić izaziva bijes čudorednih

Na terenu razgovora o razlici statusa između kazališta, pogotovo u programu ovogodišnje sezone, upadljiva je činjenica da se njezino matično kazalište upustilo u, možda, rizik politički provokativnog, nasuprot tradiciji takozvane građanske satire? Jesmo li politički nekorektni ako "dijelimo" satiru na građansku i političku, jednako kao kad uspoređujemo tradiciju građanskog i politički angažiranog kazališta?

"Za početak bih", vedro će Linda Begonja, "čestitala našem (još uvijek) ravnatelju Dušku Ljuštini, da se u ovim opasnim vremenima odlučio za satiru koja izlazi iz sigurne zone građanskih očekivanja. Nismo politički nekorektni ako satiru dijelimo na građansku i političku, kao i kad uspoređujemo tradiciju građanskog i politički angažiranog kazališta. Satira je neodvojiv dio naše kazališne tradicije. Citiram Beaumarchaisa: 'Nastojim se svemu smijati i to od straha da ne bih morao zbog svega plakati.' Ostavljam, zato, građanskoj publici da biraju što im je draže", uz osmijeh će Begonja.

Možda klasik poput Pirandella? Ovih su dana, naime, u Kerempuhu počele probe za Pirandellovih "Šest likova traži autora" u režiji Olivera Frljića. Probe su žestoke, pretresa se sprega života i teatra, naravno. Što intrigira u tom radu? To bi bio "klasični" povratak velikom tekstu, pitamo.

"Pirandello je 1921., šaleći se na vlastiti račun, napisao: 'Spali smo na to da postavljamo Pirandellove komade. Svaka čast onome tko ih razumije kada su namjerno napisani tako da ni glumci, ni kritičari, ni publika njima nikad nisu zadovoljni'. Mislim da su Oliver i dramaturginja Nina Gojić napravili odličnu adaptaciju drame što postavlja pitanje gdje počinju i završavaju stvarnost i fikcija, istina i privid. Tek smo krenuli na putovanje s puno žanrovskih destinacija, što mi je kao glumici izuzetno primamljivo, kao i činjenica da ne znam gdje ćemo završiti", kaže naša sugovornica.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Oliver Frljić je njezin životni partner, što je činjenica koju ističemo izvan svih hohštaplerskih motiva. Teško je, naime, shvatiti kako može izgledati život uz "nacionalnog izdajnika Frljića", koliko političkog i drugog desničarskog nasilja čovjek mora podnijeti da bi normalno živio i radio? U kojoj to mjeri, privatno i profesionalno, obeshrabruje

 "Eto, upravo pišem priručnik za sve žene nacionalnih izdajnika pod naslovom 'Kako ostati vjerna nacionalnom izdajniku?'. Šalim se. Poražavajuće je da je u Hrvatskoj svako različito mišljenje, svaka različitost izložena iznimnoj agresiji, podmuklim metodama psihičke torture koja duboko ulazi u sferu intime. Ondje, kao pojedinac, postaješ nesiguran, tužan i obeshrabren. But we shall never surrender!", uz osmijeh će Begonja.

Razgovaramo taman uoči puta na subotički festival Desire, gdje igra u Frljićevoj predstavi "Second exile", koja je bila praizvedena u Mannheimu. Gorko ste se nasmijali, kažemo, na pitanje kad će ta predstava igrati, recimo, u Zagrebu? Zašto? Ta je predstava vama značajna i na intimnom planu?

"Na vaše pitanje mogla bih postaviti protupitanje: da li sloboda znači hrabrost? Bi li bila hrabrost dovesti tu predstavu u Zagreb? Ili je riječ o strahu od visokorizičnog redateljskog rukopisa? Možda je posrijedi općenita nezainteresiranost za temu egzila? Zbog elementarnih razlika: drukčijih pogleda na život, umjetnost i različitih političkih opredjeljenja - ljudi se ovdje boje jedni drugih, umjesto da se međusobno oplemenjujemo. 
Živim u strahu jer u proteklih 26 godina ne vidim pozitivnu promjenu.

Vidim eroziju društva. Izgleda da ni od II. svjetskog rata, niti od krvavog raspada Jugoslavije nismo ništa naučili. Nema pomaka u socijalnoj osviještenosti. Ljudi bi radije pili krv nego vodu. Na intimnom, kao i na umjetničkom planu, izuzetno mi je važan ovaj projekt. Igram djelomično na njemačkom i engleskom, što mi je kao glumici izuzetno intrigantno.

Kroz prizmu vlastitih intimnih iskustava radim presjek zadnje tri godine života u Hrvatskoj. Kroz autobiografske glumačke ispovijesti predstava govori o različitim vrstama egzila: o ideološkoj i političkoj krizi EU, o nacionalizmu, ksenofobiji i o položaju istočnoeuropskog čovjeka koji je prisiljen na egzil", u dahu će Linda Begonja, što nas inspirira na još malo razmišljanja o drukčijem, recimo njemačkom, teatru gdje je igrala.

Anja Šovagović Despot "Stvari su krenule nizbrdo kad je HDZ najavio Frljićevu smjenu"

Ne bismo ulazili u strukturne usporedbe teatra, ali uvijek zanima status političkog kazališta. Ondje, naime, nitko publiku ne bije prije ulaska na pozornicu politički "suspektnoga" kazališta? "Ponovno ću citirati, ovaj put Žižeka: 'Što ako Europa mora prihvatiti paradoks da je njezina demokratska otvorenost bazirana na zaključku da nema slobode za neprijatelje slobode, kako je Robespierre rekao jednom davno?! U njemačkom teatru još uvijek ima više slobode nego u nekim drugim zemljama. Ondje 'nitko ne sme da te bije'. Zato ideš u Poljsku. Tamo smije", mirno zaključuje Begonja, u svemu odajući dojam profesionalke koja uživa u vlastitom poslu.

U biografiji, vidimo, stoji da zagrebačku Akademiju nije upisala iz prve, a paralelno je studirala književnost na zadarskom sveučilištu. Gavelijanskim pristupom kazano, stvar je "spasio" humanistički studij? Rijetki su, naime, kazališni profesionalci koji vole kazališnu teoriju i izazove postdramskog kazališta: slijedi li u tome neku određenu ambiciju ili se naprosto prepusti, pa kuda dođe..

"Smatram da danas glumac treba biti kompletan izvođač i u tom smislu teorija dramskog i postdramskog teatra pomaže mu da izađe iz vlastite sigurne zone. Imala sam prilike raditi tek nekoliko postdramskih predstava ali razumijem njihova ishodišta: što zbog određene literature koju sam pročitala, što zbog mog senzibiliteta za tu vrstu scenskog izraza. I ako imam priliku praktično raditi u toj vrsti teatra, više ne postavljam banalna pitanja.

Autorsko kazalište bi trebalo biti kolektivna kreacija. Izostanak narativa ili dekonstrukcija dramskog lika, uobičajeni postupci u ovom tipu teatra, postaju veliki problem u kontekstu građanske vizije dramskog teatra. Inače pokušavam učiti i na duhovnoj razini - i od drugih ljudi i od same sebe. A tu nikakva teorija ne pomaže", smije se naša sugovornica koju, dalje, provociramo uspomenama na kolektivnom planu.

Studirala je i profesionalno se razvijala u dekadenciji, na samom kraju socijalizma kad je napon umjetničke proizvodnje (na području Jugoslavije) bio, u usporedbi s današnjim, ogroman. Generacije današnje kvalificirane publike pripadnici su tog miljea ili paradigme kojoj su nekad, govoreći po osjećaju barem - pripadali. A danas? Što je s generalnim, paušalnim, emotivnim osjećajem pripadnosti nekom kulturnom prostoru? Ili nekom političkom prostoru?

"Studirala sam devedesetih književnost u Zadru i glumu na ADU u Zagrebu. U vrijeme socijalizma bila sam Titova pionirka, imam sve zlatne značke za odličan uspjeh u školi. Naravno, dok je Jugoslavija postojala, kao srednjoškolka, imala sam priliku vidjeti neka značajna kazališna ostvarenja. Ne znam što bih rekla o osjećaju pripadnosti, osim da takvu ne osjećam. Ne osjećam pripadnost ikakvom kulturnom ili političkom prostoru.

Znam samo da mi je rat uzeo najljepše godine mladosti, da sam puno plakala, bila u skloništu sa svojom obitelji bez struje i vode skoro dvije godine. Sad, nakon 26 godina, kad se zagledam u svoju nutrinu, osjećam traume kao i većina ljudi u ovoj zemlji, pretpostavljam. Kao i većina ljudi bilo gdje u svijetu koji su prošli kroz iskustvo rata. Ne vjerujem u nacionalnosti, ne vjerujem u rasne podjele, ne vjerujem u mržnju, predrasude i diskriminaciju. Još uvijek se trudim vjerovati da naše društvo može doživjeti transformaciju svijesti. Vjerojatno sam utopist", razmišlja kazališna i filmska glumica.

Izvan granica 'Dosta mi je političara koji se izvlače na mladu demokraciju'

Tvrdi da uživa u oba medija. Ali praktično govoreći, kroz okular filmskog spektra ženskih uloga - ima li tu kruha za glumice? I čemu se, konačno, veseli najviše u profesionalnom životu: postoji li kakva velika, neostvarena, ambicija?  "U hrvatskom filmu uvijek ima kruha za ženske uloge: ili si žena ili si majka ili si kraljica. Šalim se. Veselim se svakoj ulozi, bez obzira na medij, ako u njoj vidim priliku za neki kreativni pomak ili kvantni skok.

Imam puno neostvarenih ambicija u profesionalnom životu. Mi glumci smo takva bića, 'krhka i neostvarena uvijek, bez obzira na napredak'. U zadnje vrijeme ozbiljno razmišljam da se počnem baviti kazališnom režijom, bar jednu da pokušam napraviti, da vidim imam li što za reći", uz osmijeh zaključuje Linda Begonja.