Izložba koju ovih dana možete pogledati u zagrebačkome Muzeju za umjetnost i obrt jednostavnog naziva "Izložba hrvatskog dizajna 1718" nije savršena. Mjestimice je čak i iritantna, ali je neophodna jer nam dopušta da naglas razmislimo o opsežnijim, dubljim društvenim problemima koji traže oštra i pronicljiva dizajnerska rješenja.

Tu prije svega mislim na javni prostor u kojem su informirane dizajnerske intervencije neophodne, pogotovo danas, u trenutku kad se otvoreno radi na političkoj devastaciji javnih i zelenih površina, čime se, umjesto dobro osmišljenog prostornog uređenja, stvaraju privatizirani, generički prostori ogoljeni do neprepoznatljivosti. Sve češće svjedočimo građevinskim kerefekama koje uništavaju urbani krajolik, ne samo Zagreba, nego i ostalih, manjih hrvatskih gradova, a time i intimni prostor našeg stanovanja, mjesta na kojima radimo i u kojima se školujemo ili odmaramo.

Ana Barbić Katičić 'Ja sam Fifi napravila pokal za najboljeg igrača svijeta'

Devastacija vanjskog prostora prenosi se i u naše spavaće sobe, kuhinje, biblioteke: vizualna kultura također se uči. Ako neprestano gledamo ružne stvari, hoćemo li uopće biti u stanju osmisliti ljepši prostor za život? Nisam sigurna.

Kad umjesto arhitekata i dizajnera u javni prostor intervenira problematična politika, onda umjesto prostora u kojem ljudi rado žive i rade - dobijete ruglo u kojemu nikome nije ugodno. Dizajn, ne samo produkt dizajn, nego i digitalni, konceptualni, modni dizajn treba živote učiniti lakšim, ljepšim.

Poanta nije da imate ružan namještaj, da pijete čaj iz kičastih šalica i čitate knjige koje kao da su tiskane na toaletnom papiru, nego da s velikim užitkom koristite predmete te da vaša svakodnevnica bude efikasno dizajnerski osmišljena i obogaćena. Spojiti ugodno s korisnim nije jednostavan posao, jer takav spoj zahtijeva izuzetnu dizajnersku vještinu koja se istodobno gradi apstraktnim, gotovo futurističkim mišljenjem te vrlo taktilnim tehnikama i istančanim osjećajem za materijalno.

Trebalo bi stoga dizajnersku struku osloboditi stege klijentelizma i investicijskog kapitala koji oblikovno nadahnuće vode samo tamo gdje ima novca, dok obične građane prepuštaju na milost i nemilost političkim interesima i banalnim, trećerazrednim vizualnim rješenjima koja oblikuju njihove živote u jednako trećerazredne priče.

Krenimo od industrijskog, odnosno produkt dizajna kojim "Izložba hrvatskog dizajna 1718" počinje. Glavni problem izložbe do izražaja dolazi također na početku: predmeti nisu dobro osvijetljeni i gotovo propadaju u crninu koja ih okružuje. Tako imamo vrlo zanimljive crne taftane tepihe nazvane "Znakovi", koji se utapaju u crnim muzejskim površinama.

Teško je "pročitati" predmet ili razaznati simboliku koja se iza nečijeg dizajnerskog rješenja krije kad je oko vas doslovno mrak u kojem se uz tijelo tepiha morate priljubiti kako biste ga bolje osmotrili. Mislim da izlošci nisu najkompatibilniji s kustoskim rješenjem, odnosno načinom na koji su izloženi našem pogledu. Nedostaje kontrasta koji bi ih učinio vidljivijim.

Postoje, naravno, i oni predmeti koji lakše podnose manjak svjetla. "Gumbeki", šarolike modularne plišane igračke dizajnerice Viktorije Lee Vavre, lako dolaze do izražaja zbog živopisnih boja tkanine. Slična je situacija sa sekreterom "SecretArea" (bravo za igru riječi!) koji korisnika od okoline izolira žutom bojom. Najupečatljiviji predmeti su, zanimljivo, stvari koje su hrvatski dizajneri osmišljavali za inozemne tvrtke.

52. Salon Kad se Dedal ide natjecati protiv 'Tepih-Tita'

"Jack", mramorni uteg za kabele, i "Radius", minimalistički svijećnjak, Simon Morasi Piperčić dizajnirao je za danske proizvođače, dok je trojac Ruđer Novak-Mikulić, Marko Murgić i Tihomir Filipec osmislio dvije sjajne stolice "Neva Light barsku stolicu" i "Mela" za tešanjsku tvornicu Artisan. Govorimo, naravno, o predmetima koji su, financijski gledano, nedostupni domaćem tržištu i obogaćuju samo one živote koji si lijepe i visokokvalitetne stvari mogu priuštiti.

Modni i odjevni dizajn zastupljen je, kako je to Marko Golub primijetio u "Pregledu hrvatskog dizajna", popratnoj publikaciji ove izložbe, radovima koji su skloni recikliranju i rekombiniranju. "sh.es.na stakleni ruksak" dizajnerice Marije Borovičkić i "Kolekcija proljeće-ljeto 2018." Andreje Bistričić i Maje Merlić u najvećoj se mjeri poklapaju s trenutačnim modnim trendovima, ali i s idejom modne konfekcije.

Nažalost, upravo je izlošcima u ovom dijelu muzejskog prostora tamna pozadina najviše naštetila zato što su detalji padali u drugi plan u odnosu na širu, konceptualnu sliku koja u modi jednostavno nije dovoljna. Nedostaje, naravno, i taktilni dio bez kojeg ne možemo prosuditi odjevni predmet kao djelo vrhunske izrade ili jeftine proizvodnje.

Modni dodatak "Smile" dizajnerice Branke Donassy ima kvalitetu modnog nakita i donekle odudara od ostatka odjevnih predmeta: jednostavnog izgleda, ovaj tronamjenski modni dodatak od goveđeg boksa najbolje funkcionira upravo kao narukvica koja apstrakciju kruga pretvara u trodimenzionalnu, iskrivljenu kožnu plohu oko zapešća. Prosudbeni žiri nagradio je kolekciju "POR/NO XD" brenda Price on Request koju, iskreno rečeno, nisam mogla najbolje prosuditi na licu mjesta.

Najuspješniji dio izložbe nesumnjivo su kategorije "Dizajn vizualnih komunikacija" i "Dizajn ambalaže". Ambalaža je zanimljiva zato što je uzimamo zdravo za gotovo, ali i zato što se kao laici i konzumenti najlakše možemo očitovati upravo o njezinu dizajnu s obzirom na to da govorimo o svakodnevnoj pojavi koja je sastavni dio našeg iskustva. Dizajneri, dakle, do nas najjednostavnije dopiru etiketama, bočicama, omotima, ukratko, predmetima koji su prisutni u svakom domaćinstvu, svejedno govorimo li o vinu, maslinovu ulju, kozmetici ili omotima glazbenih ploča.

Nastavak na sljedećoj stranici...

No na vidjelo vrlo brzo izlazi i činjenica da upečatljiva ambalaža najčešće dolazi u paketu s proizvodima poput luksuzne kozmetike "Plasinia" ili prirodnih, netoksičnih sredstava za čišćenje "Pero", pa je možemo iskusiti isključivo na izložbama, u muzejskom prostoru. Tri litre tekućeg deterdženta za pranje rublja koje stoje 135 kuna ili kreme za lice od 440 kuna nisu dostupne svima.

One stvari koje si možemo priuštiti, poput kilograma brašna "Karla", najčešće imaju zastarjelu ambalažu koja i dalje imputira da crtež lijepe žene prodaje sve - od pneumatike do salame. Pozitivni su primjeri suvremenog dizajna ploča Sare Renar i grupe Žan, sva tipografska rješenja za etikete maslinova ulja i vina, od kojih bih posebno izdvojila agenciju Breton Brut i njihovo idejno rješenje za ulje "Perdisacca".

Povijest dizajna YU reklame: Kapitalizam upakirali kao socijalizam

Superstudio je također iznašao vrlo zanimljiv način da od ambalaže dobije više. Nažalost, i u slučaju njihova "Good Companyja" govorimo o projektu naručenom za korporativne potrebe.

Svoj je nagrađeni rad, "Nacionalna staklenka za med", dizajnerica Klara Marelić napravila po narudžbi Hrvatskog pčelarskog saveza. Moram priznati da me zbunilo značenje "nacionalne staklenke", jer mi nije najjasnije aludira li to na nacionalnu pripadnost same staklenke, ili na to da med koji u nju sipamo može biti samo hrvatski, ili da Hrvatski pčelarski savez želi ubuduće med prodavati isključivo u tim staklenkama?

Hrvatsku, zajedno s nacionalnom staklenkom, brendiraju još i Vukovarski vodotoranj, simbol hrvatskog zajedništva, te zagrebački Aerodrom "Franjo Tuđman", o kojemu nitko nema ništa dobro za reći s obzirom na lošu iskorištenost prostora i strašne gužve.

Hrvatskoj je, kako je to primijetila predsjednica Hrvatskog dizajnerskog društva Maša Milovac, potrebna Nacionalna strategija dizajna upravo zato kako bi proizvodi koji dolaze do hrvatskih građana imali dizajnerski, a ne domoljubni predznak. Stolica hrvatskog dizajnera koju proizvodi tešanjska tvornica nije ništa manje hrvatski proizvod od nečeg što u logotipu mora imati jasno istaknutog Franju Tuđmana ili šahovnicu.

"Vrtić za pse Veliki&Mali" dizajnerskog dvojca Klasja&Zita, dizajn Jana Pavlovića za 57. porečki anale: Avanti!, rješenje Lea Vinkovića za Ghetaldus Optiku i "Space Invader" Dine Belamarića idejno oblikuju suvremenu vizualnu kulturu u Hrvatskoj, ali i šire. Dizajn je, kao i kultura, najbolji kad je anacionalan, kad je neopterećen idejom nacionalnog identiteta i brendiranja države. Nažalost, takvu neovisnost u ovom trenutku imaju samo dizajneri koji rade za korporacije i hrvatske poduzetnike.

Dizajn koji se plaća sredstvima javnih poreznika uglavnom su filmski i kazališni plakati koji, nažalost, vrlo lako mogu biti uklonjeni ako su politički kontroverzni. Sjetimo se samo izvrsnog plakata Vanje Cuculića za "Fine mrtve djevojke", koji je Gavella povukla 2013. godine zbog političkih pritisaka. Cuculić je nastavio raditi plakate za zagrebačko kazalište i uvršten je u ovogodišnju izložbu vrlo sugestivnim "Kraljem Rikardom III.", ali i nizom drugih postera.

Nacionalna strategija bi, ako do nje ikad dođe, trebala dizajnerima dati veću slobodu u oblikovanju sadržaja koji informiraju javnost te ih zaštititi od moguće cenzure i političkih pritisaka. Mislim da bismo u tom slučaju gledali bitno drugačije stvari na izložbama, manje sigurnih i tradicionalnih rješenja, a više odvažnijih eksperimenata.

To ne znači, naravno, da je tradicija nužno loša - dizajn prosperira unutar formalnih ograničenja, kao i svaki vid umjetnosti i zanata. Uzmimo, na primjer, knjige i časopise kojih je ove godine na izložbi bilo mnogo.

Nagrađivani dizajn Hrvatski dizajneri: Inspiracija od pisaćeg stroja do futurizma

O., časopis za kritičko promišljanje života na otoku, Ana Kunej i Alma Šavar odlično su grafički uredile unutar zadanih magazinskih gabarita. Naslovnica Doma Ane Opalić aludira na ideju zidova koji sve čuju - stare su tapete svjedoci nasilja.

Petra Milički uzburkala je pjesničku javnost sjajnim naslovnicama za Frakturina izdanja, dok naslovi Biblioteke ADU također čine vrlo zanimljivu cjelinu. Može se činiti da su razlike minijaturne, ali varijacije su važni pomaci i imaju dalekosežne posljedice, ne samo na hrvatski dizajn, nego i na kulturu općenito. Potencijali dizajnerske struke doista su golemi. "Izložba hrvatskog dizajna 1718" pokazuje slabosti hrvatskog dizajna, ali svjedoči i o njegovim vrhuncima.

Na kraju želim istaknuti neke od tih vrhunaca. "Freewa - Free Water Project" samoinicirani je projekt studija Rašić+Vrabec koji nas želi uputiti na besplatne izvore pitke vode i smanjiti korištenje plastike. "Posjetiteljski centar Mali arsenal" u zaštićeni prostor srednjovjekovnog zadarskog kaštela intervenira multimedijalno jer je to nemoguće napraviti arhitektonski.

"Osnove oblikovanja pisma" autora Franka E. Bloklanda i Nikole Đureka je knjiga koja se bavi poviješću pisma, tipografije i kaligrafije. Časopis O. već smo spomenuli, a na spisak najboljih vrijedi staviti i cjeloviti projekt "SH&T" zagrebačkog studija Šesnić&Turković koji je već postao dio hrvatske popularne kulture s obzirom na to da je često prisutan na ulicama u vidu platnenih torbi koje redovito pobuđuju znatiželju prolaznika.