Izložba koju ovih dana možete pogledati u zagrebačkome Muzeju za umjetnost i obrt jednostavnog naziva "Izložba hrvatskog dizajna 1718" nije savršena. Mjestimice je čak i iritantna, ali je neophodna jer nam dopušta da naglas razmislimo o opsežnijim, dubljim društvenim problemima koji traže oštra i pronicljiva dizajnerska rješenja.
Tu prije svega mislim na javni prostor u kojem su informirane dizajnerske intervencije neophodne, pogotovo danas, u trenutku kad se otvoreno radi na političkoj devastaciji javnih i zelenih površina, čime se, umjesto dobro osmišljenog prostornog uređenja, stvaraju privatizirani, generički prostori ogoljeni do neprepoznatljivosti. Sve češće svjedočimo građevinskim kerefekama koje uništavaju urbani krajolik, ne samo Zagreba, nego i ostalih, manjih hrvatskih gradova, a time i intimni prostor našeg stanovanja, mjesta na kojima radimo i u kojima se školujemo ili odmaramo.
Devastacija vanjskog prostora prenosi se i u naše spavaće sobe, kuhinje, biblioteke: vizualna kultura također se uči. Ako neprestano gledamo ružne stvari, hoćemo li uopće biti u stanju osmisliti ljepši prostor za život? Nisam sigurna.
Kad umjesto arhitekata i dizajnera u javni prostor intervenira problematična politika, onda umjesto prostora u kojem ljudi rado žive i rade - dobijete ruglo u kojemu nikome nije ugodno. Dizajn, ne samo produkt dizajn, nego i digitalni, konceptualni, modni dizajn treba živote učiniti lakšim, ljepšim.
Poanta nije da imate ružan namještaj, da pijete čaj iz kičastih šalica i čitate knjige koje kao da su tiskane na toaletnom papiru, nego da s velikim užitkom koristite predmete te da vaša svakodnevnica bude efikasno dizajnerski osmišljena i obogaćena. Spojiti ugodno s korisnim nije jednostavan posao, jer takav spoj zahtijeva izuzetnu dizajnersku vještinu koja se istodobno gradi apstraktnim, gotovo futurističkim mišljenjem te vrlo taktilnim tehnikama i istančanim osjećajem za materijalno.
Trebalo bi stoga dizajnersku struku osloboditi stege klijentelizma i investicijskog kapitala koji oblikovno nadahnuće vode samo tamo gdje ima novca, dok obične građane prepuštaju na milost i nemilost političkim interesima i banalnim, trećerazrednim vizualnim rješenjima koja oblikuju njihove živote u jednako trećerazredne priče.
Krenimo od industrijskog, odnosno produkt dizajna kojim "Izložba hrvatskog dizajna 1718" počinje. Glavni problem izložbe do izražaja dolazi također na početku: predmeti nisu dobro osvijetljeni i gotovo propadaju u crninu koja ih okružuje. Tako imamo vrlo zanimljive crne taftane tepihe nazvane "Znakovi", koji se utapaju u crnim muzejskim površinama.
Teško je "pročitati" predmet ili razaznati simboliku koja se iza nečijeg dizajnerskog rješenja krije kad je oko vas doslovno mrak u kojem se uz tijelo tepiha morate priljubiti kako biste ga bolje osmotrili. Mislim da izlošci nisu najkompatibilniji s kustoskim rješenjem, odnosno načinom na koji su izloženi našem pogledu. Nedostaje kontrasta koji bi ih učinio vidljivijim.
Postoje, naravno, i oni predmeti koji lakše podnose manjak svjetla. "Gumbeki", šarolike modularne plišane igračke dizajnerice Viktorije Lee Vavre, lako dolaze do izražaja zbog živopisnih boja tkanine. Slična je situacija sa sekreterom "SecretArea" (bravo za igru riječi!) koji korisnika od okoline izolira žutom bojom. Najupečatljiviji predmeti su, zanimljivo, stvari koje su hrvatski dizajneri osmišljavali za inozemne tvrtke.
"Jack", mramorni uteg za kabele, i "Radius", minimalistički svijećnjak, Simon Morasi Piperčić dizajnirao je za danske proizvođače, dok je trojac Ruđer Novak-Mikulić, Marko Murgić i Tihomir Filipec osmislio dvije sjajne stolice "Neva Light barsku stolicu" i "Mela" za tešanjsku tvornicu Artisan. Govorimo, naravno, o predmetima koji su, financijski gledano, nedostupni domaćem tržištu i obogaćuju samo one živote koji si lijepe i visokokvalitetne stvari mogu priuštiti.
Modni i odjevni dizajn zastupljen je, kako je to Marko Golub primijetio u "Pregledu hrvatskog dizajna", popratnoj publikaciji ove izložbe, radovima koji su skloni recikliranju i rekombiniranju. "sh.es.na stakleni ruksak" dizajnerice Marije Borovičkić i "Kolekcija proljeće-ljeto 2018." Andreje Bistričić i Maje Merlić u najvećoj se mjeri poklapaju s trenutačnim modnim trendovima, ali i s idejom modne konfekcije.
Nažalost, upravo je izlošcima u ovom dijelu muzejskog prostora tamna pozadina najviše naštetila zato što su detalji padali u drugi plan u odnosu na širu, konceptualnu sliku koja u modi jednostavno nije dovoljna. Nedostaje, naravno, i taktilni dio bez kojeg ne možemo prosuditi odjevni predmet kao djelo vrhunske izrade ili jeftine proizvodnje.
Modni dodatak "Smile" dizajnerice Branke Donassy ima kvalitetu modnog nakita i donekle odudara od ostatka odjevnih predmeta: jednostavnog izgleda, ovaj tronamjenski modni dodatak od goveđeg boksa najbolje funkcionira upravo kao narukvica koja apstrakciju kruga pretvara u trodimenzionalnu, iskrivljenu kožnu plohu oko zapešća. Prosudbeni žiri nagradio je kolekciju "POR/NO XD" brenda Price on Request koju, iskreno rečeno, nisam mogla najbolje prosuditi na licu mjesta.
Najuspješniji dio izložbe nesumnjivo su kategorije "Dizajn vizualnih komunikacija" i "Dizajn ambalaže". Ambalaža je zanimljiva zato što je uzimamo zdravo za gotovo, ali i zato što se kao laici i konzumenti najlakše možemo očitovati upravo o njezinu dizajnu s obzirom na to da govorimo o svakodnevnoj pojavi koja je sastavni dio našeg iskustva. Dizajneri, dakle, do nas najjednostavnije dopiru etiketama, bočicama, omotima, ukratko, predmetima koji su prisutni u svakom domaćinstvu, svejedno govorimo li o vinu, maslinovu ulju, kozmetici ili omotima glazbenih ploča.
Nastavak na sljedećoj stranici...
