"Trenutak kad sam ušla u švicarsku tvornicu Adon Production za mene je bio veličanstven. Hangar ni po čemu poseban, pred nama se otvaraju vrata, a ispred nas nezamislivo high tech prostranstvo. 'Ovo je dio letjelice koja će se 2020. godine zaputiti prema Marsu i to ne smijete fotografirati', rekao je naš vodič dok smo hodali prema mjestu na kojemu se izrađuje trofej koji sam osmislila za Fifu", započinje priču zagrebačka likovna umjetnica Ana Barbić Katičić (47).
Skulptura namijenjena najboljem igraču svijeta teška je 6,4 kilograma, visoka 31 centimetar, a materijal koji su koristili pri izradi su karbon, bakar, aluminij i platina.
"Kad je Fifa 2016. objavila natječaj za dizajn pehara, prijavila sam se na nagovor prijatelja Zvone Bobana, s kojim me prije mnogo godina povezalo slikarstvo, a kasnije i suradnja na uređenju interijera njegovih restorana. Nisam očekivala da će moj rad uzeti u obzir iako sam dala maksimum. U želji da što bolje prenesem ideju nogometa i istražim formu u kojoj bi taj trofej mogao biti, prvo sam, osim animacije i nacrta, željela ponuditi i maketu. Pokušala sam je sama izraditi režući kugle od stiropora i drške od plastičnih čaša, no shvatila sam da ako ta maketa bude izgledala loše, neće dočarati finalnu ideju i mogla bi odbiti ocjenjivački sud. Zatim sam posjećivala tvornice koje se bave izradom pehara i drugih metalnih ukrasa, no kad su mi rekli koliki je to posao i kakva je cijena, odustala sam. Zato sam poslala samo animaciju i nacrte koji su sad u vlasništvu Fife te ih ne mogu nikome pokazati", objašnjava Ana, čiji je umjetnički put počeo tek nakon završenog studija prava i položenog pravosudnog ispita.
"Da, zvuči čudno, iako me slikarstvo oduvijek zanimalo. No završila sam Centar za upravu i pravosuđe i logični slijed bio je upisati studij prava, što sam i učinila. Tijekom studija sam bila stjuardesa, radila sam za Croatia Airlines dvije sezone, no to je jako težak i naporan posao koji je služio samo da popunim studentski budžet. Tad sam upoznala i supruga Krunoslava. Diplomirala sam, čak sam četiri godine radila u pravnoj službi PBZ-a i položila pravosudni ispit. No iznutra sam bila nezadovoljna i svjesna da nisam ispunjena u tome što radim", prepričava Ana, koja se u međuvremenu udala i započela zajednički život sa suprugom, koji je također pravnik.
Sva je sreća, objašnjava nam ona, što je suprug pun razumijevanja i ljubavi te je u njemu pronašla podršku kad je odlučila upisati studij slikarstva na Likovnoj akademiji.
"Prijavljivalo se puno ljudi, a primali su samo šest studenata na godinu. Bilo je onih koji su pokušavali po pet ili šest puta upasti na studij. Ja sam rekla da ću pokušati samo jedanput. Te 1997. godine izašla sam na prijamni ispit i, na moje čuđenje, prošla sam iz prvog pokušaja. Tad sam dala otkaz i povratka više nije bilo", smije se ona.
Roditelji nisu isprva razumjeli njezinu odluku, no ona je bila odlučna i objasnila im je kako to mora pokušati radi sebe, a prijašnje znanje i struku uvijek može iskoristiti u traženju novoga posla ako joj ovo ne uspije.
"To ih je malo primirilo, a za mene je počeo pravi život. To je bio studij koji se voli, gdje je studiranje tako intimno. Na prvoj godini bilo je 16 studenata, a na trećoj u klasi nas je ostalo svega četvero. Još tijekom studija prodala sam svoju prvu sliku i taj osjećaj vam ne mogu opisati. Za razliku od kolega, ja sam imala iskustvo tržišta rada i poduzetništva pa sam već tad napravila svoju prvu web stranicu čija je izrada tad bila skupa i bez ikakvog jamstva da će mi pomoći. Otresla sam se ideje da je emotivno teško prodavati radove i odlučila kako ih ne akumuliram za sebe nego za druge te da me veseli činjenica kako će krasiti neki zid", opisuje svoje umjetničke početke.
Na trećoj godini studija rodila je kćer Klaru (17), za koju kaže da je već sad bolja od nje u tim godinama. Studij je završila s odličnim uspjehom i odmah je počela raditi šaljući svoje slike galerijama, javljajući se na natječaje i nudeći svoje radove. Oslikala je murale u Muzeju krapinskih neandertalaca te u kninskome muzeju Oluja ‘95.
Njezine slike izlagali su u najvećim hrvatskim muzejima i galerijama, a ona je pritom proširila paletu izražavanja pa se, osim slikarstvom, odlučila baviti i uređenjem interijera kroz umjetničku intervenciju, oslikavala je namještaj, pokretala likovne radionice... Kroz sve to shvatila je da drugima može prenijeti svoje bogato znanje i iskustvo te i u njima probuditi ljubav prema likovnom izričaju. Tad se javila na natječaj za nastavnika likovne kulture u Osnovnoj školi u zagrebačkim Šestinama.
"Mislim da djeci uspješno prenosim teorijsko, ali i praktično znanje. U njima želim probuditi duh koji će ih tjerati naprijed, a što ima bolje od osobnog primjera? Govorim im da svoje radove šalju na natječaje jer je i to način na koji se nešto može postići. U međuvremenu šaljem njihove radove i ja na razne školske i druge prilike. Evo, neki dan kad sam se vratila iz Londona, djeca su me dočekala burnim pljeskom, nisam mogla ući u školu od oduševljenja koje je vladalo", smije se ona pokazujući poruke podrške i ponosa koje prima sa svih strana.
"Kad mi je Zvone 2016. godine rekao za taj natječaj, nisam ni sanjala da će euforija i ponos iz godine u godinu rasti. Bila sam prisutna na svim dodjelama te nagrade, prvoj u Zurichu, pa Londonu, a ove godine ponovo u Londonu, i to ovaj put sa svojom obitelji. Taj trofej je u svojim rukama već dvaput nosio Cristiano Ronaldo i bila sam iznimno ponosna, no kad se sjetim Luke i svega ovoga od neki dan, prođu me trnci i sva se naježim. O nogometu često mislimo kao o nečemu sporednome, no ondje je dodjelu nagrade prenosilo 220 država svijeta! Senzacija je biti u tim krugovima i ni sekunde nisam zažalila što sam se prijavila. Za mene je to golemi uspjeh", nastavlja ona.
Nismo dobili odgovor na pitanje o iznosu honorara za taj pothvat jer je riječ o poslovnoj tajni, ali rekla je da je zadovoljna. U Zagrebu ima i maleni atellier u kojem nastavlja stvarati svoju umjetnost, a slike prodaje ondje i na internetu.
"Jako volim raditi portrete i dobra sam u tome, a u posljednje vrijeme me fascinira građevinski materijal. Naime, kako ponekad doslovno radim na gradilištu s hrpom cementa, građevinskog materijala, prašine i cigle, jer se posao mora dovršiti do nekog roka, uvidjela sam da i takve mase mogu služiti za kreativno izražavanje. Imam više slika koje sam naslikala cementom i masom za fugiranje pločica", pokazuje nam svoje posljednje radove.
Kaže kako joj je omiljeni slikar Gerhard Richter, a blizak joj je je i Alex Katz jer voli čiste plohe i velike formate kao i ona.
"Moj rad se mijenja stalno, iako to možda ne primjećujem odmah, ali moji pratitelji sigurno to vide. Imam mnogo ljudi koji dolaze i kupuju moje slike. Ne znam kako je s drugima, ali ja od svoje umjetnosti u Hrvatskoj mogu živjeti", zaključila je.
