Ima to jedno selo nekoliko kilometara sjeverno od Slavonskog Broda. Ima jednu crkvu, jednu propalu birtiju i nijednu trgovinu mješovitom robom. Kada dođete na pola sela, koje se proteže cestom u duljinu od možda dva kilometra, točno ispred crkve stoji ploča s natpisom: "Spomen kuća Dragutina Tadijanovića". Da, tu se nalazi rodna kuća pjesnika Tadije. U tom prašnjavom sokaku kojim sam prolazila stotine puta na putu prema tetinu polju s jagodama.

Vraćali su me iz polja, iz berbe jagoda, kući po prazne kašete dok su iznad nas zujali avioni. Bilo je to davno. A i ploča s oznakom gdje se nalazi pjesnikova kuća novijeg je vijeka. Dok sam stotinu puta prolazila pored njegove kuće, nisam znala da je Dragutin tu čitao svoje prve knjige. Točnije, knjigu "Satir" Matije Antuna Reljkovića, koju je Tadijin djed imao u vlasništvu.

Bio je genij 'Hrvatski Tom Waits' danas bi slavio 83. rođendan

Dok sam letjela pored okolnih brdašaca, šljivika i guštika, nisam znala da je tu Tadijanović klepao svoje prve stihove, zamišljeno gledajući prema Savi koja mili pored Broda i zamišljajući da u rukama drži svoje ukoričene pjesme. "Vjerovah tada da sam pjesnik za kojega još nitko ne zna, ali će saznati, kad žetva moja dozrije", to je rekao godinama kasnije prisjećajući se tih pitomih trenutaka u Rastušju otprije sto godina.

Prije mene, za Tadijanovića je znao moj otac, rođen u Rastušju. Točnije, rođen u istoj obitelji iz koje je došla Tadijanovićeva majka Manda (Magdalena) Kegljen. Stoga, kad sam počela pisati pjesme i kad su te pjesme počele izlaziti na vidjelo, Tadijanović nas je pozvao k sebi u Gajevu ulicu na upoznavanje. Znala sam da je velika faca, znala sam da je bitan u Hrvatskoj. Imao je svoje spomenike, manifestacije, obljetnice, priznanja. Ali nije mi to predstavljalo veliku stvar.

Bilo me jedino strah da će me njegova prisutnost skameniti – ipak je to stariji gospodin koji ima štošta reći. Međutim, kad smo pokucali na vrata njegova stana, preko puta kavane Dubrovnik, u kojoj je redovito pio kavu i primao goste, prijatelje i slučajne znatiželjnike, dočekao me pogrbljeni starčić u starom bordo džemperu popucalog tkanja, s priprostim papučama na nogama i s noktima dugačkim kao da je upravo završio poduku iz klasične gitare.

Njegov stan bio je divovski. Jedna velika prostorija bila je krcata policama s knjigama; knjige posvuda po podu, na okolnim stolovima u svakoj sobi.

Uveo nas je u svoju "primaću" sobu nakon što smo mu dali domaći rastuški kruh, domaćega grožđa iz rastuškog vinograda i vina. Koje je obavezno pio svaki dan, mislim da je bila riječ o decilitru ili dva. Namještaj u njegovu stanu pričao je priču iz 1940-ih: stari drveni ormari, pohabane fotelje i skromni ležaji. Sjeo je u fotelju pored krevet, a nas posjeo na stolce prekoputa sebe, tako da nam svjetlost s Trga bana Jelačića osvjetljava lica. I počeo je pričati.

O čemu točno, ne sjećam se, jer sam bila nadobudna mala pankerica kojoj se ne sviđaju priče o tamo nekim književnostima, domovinama i institutima za koje nisam nikad čula. Samo se sjećam da sam se pretvarala da pomno pratim što govori, toliko da mi se zavrtjelo u glavi od silnoga kimanja. Bilo mi je 16 godina. Jedino što me u tom trenutku intrigiralo je kako čovjek star kao enciklopedijsko znanje može imati tako mekane ruke.

Kao u djeteta. Ni dan-danas mi taj osjet njegovih nježnih ruku ne izlazi iz sjećanja. Na izlasku iz stana, pomalo razočarana što mi nije niti riječ uputio o mojim pjesmama, a koje mu je već netko bio prije dostavio, napokon sam ga pitala: "Kako vam se sviđaju moje pjesme?". On je na to samo rekao da nikad ne komentira pjesme drugih pjesnika, svatko piše svoje. Podvila sam rep shvativši da nikad neću saznati pišem li te vražje pjesme dobro ili ne. Ako mi moj rođak pjesnik ne može dati naputak, tko će onda?!

Jedan divlji život Marina Cvjetajeva: Pasternak ju je potaknuo da se ubije

Jedino što mi je prigovorio je to da krivo pišem datume ispod pjesama, brkam padeže. Uopće nisam razumjela o čemu govori. I sad kad malo bolje promislim, nemam pojma otkud mi uopće ideja da pišem ispod pjesme datum kad je nastala. Ali nedavno, proučavajući baštinu Dragutina Tadijanovića, shvatila sam da ih je on pisao od samog početka. Zahvaljujući tome, teorija i kritika mogu s lakoćom pratiti njegova književno-inspiracijska kretanja. A možda je to i neki znak da smo od iste krvi.

Istražujući njegov život i djelo, zaključila sam da Dragutin Tadijanović nikad ne bi imao tako mekane ruke da nije završio u književnosti. Sumnjam da se ikoga od njegovih suseljana u Rastušju može naći s tako mekim rukama. Sve su to težačke ruke, grube i tvrde, izraubane od rada na polju ili sa stokom. Ili u šumi. I Tadijanović je, po želji svoga oca, proveo nekoliko semestara na šumarskom fakultetu. Velika želja Tadijanovićeva oca Imre bila je da bude lugar, što mu nije pošlo za rukom.

Završio je u vojsci, Imra, ali sam se ranio u ruku kako bi izbjegao daljnje bojišnice. No nameračio se da mu sin postane šumar. Što će drugo biti dječak iz Rastušja negoli šumar? Šuma je posvuda okolo. Tadija, zvani Karla – kako mu, uostalom piše i u svim školskim imenicima od 1912. do 1918., pokorio se Imrinoj želji i otišao u Zagreb na studij. Usudim se reći, jedan od rijetkih u to vrijeme iz Rastušja.

Kad je naposljetku ocu trebao reći kako će se prebaciti na književnost, na Filozofski fakultet, otac mu je rekao da se onda izvoli školovati sam jer od njega neće dobiti ni dinara. Tako je i bilo. A za vrijeme šumarske epizode Tadijanoviću je izrazito godilo klatiti se zagrebačkim bregovima i klepati stihove. Podsjećalo ga je, očito, na Rastušje.

Osam dana prije nego što će Tadijanović otići u vojsku, dogodilo se nešto ružno. Prije nego što nastavi školovanje po svom ukusu, čekala ga je vojna obveza. Jedne večeri Tadijanović je bio u društvu nekolicine momaka, a među njima i Mijo Stažić, najbolji prijatelj. Bilo je to 24. 10. 1928, kad ga je u birtiji, usred slavlja i pjesme, Mijo zamolio da mu održi posmrtni govor.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Od Tadije se očekivalo puno: piše pjesme, a sad će studirati i književnost. I u to doba doživljavali su ga kao nekoga od koga se puno očekuje. Tadija je pristao i u šali dodao Miji da se mora požuriti jer za osam dana odlazi u vojsku. Prošetali su od obližnjeg sela do Rastušja i ispred svoje kuće Mijo Stažić izvukao je pištolj i upucao se u sljepoočnicu. Nije bila riječ ni o kakvoj šali. Bila je to ozbiljna prijetnja, ako ne i eksplicitan poziv u pomoć.

Dragutin nije mogao reagirati nikako osim pozvati Mijinu mamu da pokopa sina. On se odužio na drukčiji način: napisao je ciklus "Pjesme o ljiljanima", a Lelija koja leži na odru okružena tim cvijećem zapravo nije žena već njegov mrtvi prijatelj.

Robert Graves Robert Graves ili pjesnik ratnog pakla: Osigurači na granatama bili su nam ukrasi

Ono što je zanimljivo u obiteljskom stablu familije Kegljen je to da se mnogo muških zvalo Mijo i Đuro. Baš zato bilo mi je teško pratiti liniju koja povezuje mene i Dragutina Tadijanovića Karlu. Pokušat ću slikovito dočarati zavrzlamu koju sam nekoliko puta pokušala izvući od svoje osamdesetogodišnje bake i svaki put bismo se pogubile u nitima i grananju. Još negdje početkom 19. stoljeća, iz Like je u Rastušje na konjima došao stanoviti Mijat Kegljen. U Lici i dalje postoji Kegljenov Dol, iz kojeg potječe cijela loza.

Mijat Kegljen imao je, među ostalima, kćer Mandu (Dragutinova mama) i sina Đuru. Manda je rodila Tadiju, a Đuro je imao sina Miju. Taj Mijo je otac mog djeda Tome. Laganim kasom kroz, kako sad vidim i ne baš kompliciranu obiteljsku trasu, ispostavlja se da je Dragutin mom djedu bio praujak. Do mene se već i izgubio trag krvi, ali čini se da je ostao pjesnički duh koji nas povezuje.

Jednom prilikom, kad mi je bilo 16 ili 17 godina, kad su ti moji pjesmuljci imali odjek u javnosti kroz nekakve nagrade, davala sam intervju lokalnim novinama. Novinarka me pitala, kao osobu od pjesništva, kako mi se sviđa Dragutinova poezija. Namrštila sam se, onako dobrano kiselo, i ponosno rekla da mi se ne sviđaju njegovi narodni stihovi. Tad mi je jedino bilo bitno da se u mojim pjesmama vide krv, kosti i demoni. Ona mi je na to rekla da su mu novije pjesme jako suvremene, poput pjesme "Doručak".

Nisam se potrudila niti saznati o kojoj pjesmi novinarka govori. A sad je, evo, čitam i plačem. Pored pjesme, na nekom internetskom neznanom portalu, stoji njegova slika. Nasmijani starac sa šeširom na glavi koji živi već cijelo stoljeće. Koji je proputovao Europu i svijet, načitao se domaće i strane književnosti, drugovao sa svim tim silnim državnicima i od njih primao povelje i priznanja. A u toj pjesmi, u nekoliko redaka, sažeo je svu jednostavnost postojanja.

Svoje selo, Rastušje. To isto Rastušje u koje rijetko tko zađe da se podsjeti na velikog barda, osim školske djece koje učiteljice tjeraju na izlete. Koliko god da se Tadijanović fizički odmicao od koordinata svog sela i Slavonskog Broda, toliko mu se pred kraj sve više primicao.

Danas Tadijanovića više nema. U Rastušju postoji njegova rodna kuća, pretvorena u spomen kuću; u samom centru Broda nalazi se njegov spomen dom, u kojem je smješten njegov stan iz Gajeve 2a. Sa svim namještajem, sa svih 10.000 knjiga i 500 umjetnina. Dok hodate tim spomen domom, osjetite miris njegova crvenog džempera, osjetite miris mlijeka koje mu je katkad sigurno i zagorjelo u njegovoj kuhinjici.

U kutu vidite crni štap za hodanje koji mu je izradio brat Đuro, koji je u ranoj dobi preminuo od tuberkuloze: crni, tanki, elegantni štap s glavom na vrhu. U jednoj vitrini zateći ćete i kositrene tanjure iz 18. stoljeća koji pričaju zanimljivu povijesnu priču o povezanosti s Blažem Tadijanovićem. U jednom izlogu njegova osobna karta, u drugom njegovi minijaturni notesi u kojima je vodio bilješke.

Bolje osobe Umjetnost liječi kriminalce: U zatvore uveli tečaj poezije

Jednako tako, ako se zaputite u brodski franjevački samostan, ondje ćete vidjeti kako je izgledala soba Dragutina Tadijanovića u kojoj je boravio školske godine 1920/1921. Njegov krevet, pisarnica, ormar. U ormaru šešir, odijelo i pelerina u koju bi se ogrnuo kad je šetao uz Savu pored samostana. Na krovu kofer. Pored prozora s lijevanim rešetkama limeni umivaonik i pored njega britva kojom se brijao. U tom samostanu, baš prije nego što će otići za Zagreb, jedan fratar ga je podučavao sviranju flaute.

Postoji i originalni notni zapis Tadijanovićeve skladbe za flautu – "Sjećanje". Samo nekoliko kratkih redaka nota. Ako budete malo istraživali, doći ćete i do fotografija nekadašnje knjižare Kappon, u kojoj je Tadija kupovao svoje prve knjige – do kojih tad nije bilo jednostavno doći – a koja se nalazila u prizemlju nekadašnje obiteljske kuće Ivane Brlić Mažuranić.

Nakon što smo se prvi put službeno upoznali u Zagrebu, mene je put odveo u Kanadu. Spletom okolnosti, ondje sam izbrijala svoju dugu kosu i vratila se u Hrvatsku ćelava. Nakon povratka doznala sam da je Tadijanović slomio kuk i da leži na Traumi u Draškovićevoj. Otišla sam mu u posjet.

Po ulasku u njegovu sobu vidjela sam da se oko njega vrzma medicinski tehničar. Bilo me strah da ću se morati polomiti od objašnjavanja tko sam i odakle sam – s tim starim ljudima koji leže u bijelim bolničkim sobama nikad ne znaš. Nisam pravo ni ušla u sobu, a Tadijanović je rekao bolničaru: "Kristijane, evo ti ide imenjakinja".

Ostala sam osupnuta. Kao prvo, bila sam neprepoznatljiva. Kao drugo, on je bio u posebnim uvjetima i oporavljao se od operacije, anestezije i ostalih pošasti. Kao treće, bio je još stariji! Ali desetljeća književnosti njegov su mozak i um čuvali kao u naftalinu.

Kad je Dragutin Tadijanović umro, išla sam na pogreb na Mirogoj. Ondje je bila velika, velika gomila ljudi, a ja sam bila sama. Nisam znala kud bih ni što bih. U ruci sam imala ružu. Nekako sam se progurala kroz tu masu i došla do mrtvačnice gdje se nalazio njegov lijes. Pored lijesa vidjela sam ljude iz Rastušja, poznata lica. Progurala sam se do njih kako bih bila blizu nekog poznatog, a završila sam pored Tadijina lijesa i dočekala da mi mase ljudi izražavaju sućut.

Oni se razumiju 'Prije će ljude miriti cajke, nego ovi bijedni rokeri'

Nikad mi nije bilo neugodnije u životu jer se nisam osjećala baš tako prisnom rođakinjom, ali splet okolnosti i moje nespretnosti stavio me u red najbližih. Zapravo, sad se s lakoćom mogu tome smijati. Ali i nastaviti živjeti u spoznaji da sam bila dio jednog povijesnog trenutka.

Ne samo zbog pogreba nego i zbog činjenice što sam imala priliku upoznati najpoznatijeg Rastušanina. Velikog pjesnika, bez obzira na sve ukuse, koji je prvi i zadnji put javno čitao svoje pjesme u Rastušju 24. 5. 1964. Pjesnika koji je u književnosti zauvijek ostavio trag i posvetu Rastušju, malom selu sedam kilometara od Slavonskog Broda, u kojemu je rođen moj otac i u kojemu sam nekad brala jagode.