Zagrebački urbicid: Grad je uništen urbanističkim cirkusom
Koje su najveće arhitektonske i urbanistčke devastacije i promašaji u Zagrebu, koji nagrđuju grad i onemogućuju njegov urbani razvoj, stvarajući prometni i stilski kaos? O tome smo razgovarali s uglednim zagrebačkim arhitektima i povjesničarima umjetnosti, a na listi su se našli razni promašaji, od puno puta spominjane željezničke pruge koja razdvaja grad i ruševnog Paromlina, preko novijih zgrada Importanne centra na Iblerovu trgu, Poliklinike Sunce i Centra Bundek, pa do primjera devastacije zelenih površina, kao što su Zrinjevac i Tomislavac, a sve u ime tzv. socijalnog koncepta javnog života.
Nenad Fabijanić, arhitekt i redovni profesor na Arhitektonskom fakultetu, kaže da je nakon dugotrajnog i otvorenog kritiziranja promašaja na području arhitekture u Zagrebu odustao od spominjanja manje ili više "zaslužnih" konkretnih imena jer su opći, ali i stručni kriteriji vrednovanja arhitekture potpuno poremećeni.
S druge strane, arhitekti rade u nimalo lakim okolnostima i teško realiziraju projekte, ignorirani su sa svih strana, pojašnjava Fabijanić, pa bi razgovor o promašajima i dometima na području arhitekture bio u ovom trenutku prilog nerazumijevanju i nepotrebnoj konfrontaciji. Što se tiče urbanističkih promašaja, sve je počelo još u "predkapitalističko" doba, smatra Fabijanić, a nastavilo se s velikim zamahom u specifično našem novom kapitalizmu, koji smo "tako sretno oblikovali".
Urbanističke devastacije dijeli na promašaje manjeg obima i na kapitalne pogreške, koje su napravljene zato što je nestao stvarni urbanizam, tj. oblikovanje grada, nekad stimuliran strateškim vizijama kroz zavode, institute i katedre. "Tzv. urbanistički autoriteti i institucije pretvaraju se u svoju suprotnost, u komunalno-upravni servis dirigiranih pokušaja i pogrešaka, a oblikovanje i gradogradnju, ukratko prostor grada, preuzele su pragmatične pravne doktrine", ističe Fabijanić.
"Osnovni urbanistički problem Zagreba čini željeznička pruga, koja danas sve evidentnije grubo presjeca grad te ga dijeli na južni i sjeverni dio, blokira razvoj neposrednog okoliša, a osim toga stvara prekomjernu buku. Taj problem mogao bi se vrlo skladno i dugoročno riješiti spuštanjem pruge pod zemlju što bi Zagrebu omogućilo razvoj u formi pravog europskoga grada.
Prije desetak godina napravio sam s interdisciplinarnom ekipom stručnjaka projekt ‘Integrirani grad’ u kojem smo u dužini desetak kilometara, u zagrebačkom centru, predložili spuštanje pruge pod zemlju, na Glavnom kolodvoru predvidjeli podzemne distribucijske etaže promijenivši prometnu paradigmu: pješaci, biciklisti, tramvaji i kolni promet na razinu terena, bez podvožnjaka, a željeznica sa svojih 2 do 8 kolosijeka pod zemlju.
Time bi se integrirao prostor Donjeg grada, povezao u uzdužnim i, važno, poprečnim smjerovima, oslobodio bi se dodatni javni prostor uz nove zelene površine, dakle, bez agresije u visinu. Nikakve studije izvodljivosti, elaborati i 3D blefovi - simulacije, neće moći riješiti problematične zone u najužem centru Zagreba, koje stoje ruševne, prazne i bez prilike za reurbanizacijom, kao što su Gredelj, Paromlin i Istočni kolodvor. Krajnji je čas da problem željezničke pruge riješe Grad Zagreb i država", istaknuo je Fabijanić dodavši kako je Zagreb danas, nažalost, razvojno limitiran u ritmu četverogodišnjih predizbornih obećanja.
Kao drugi veliki urbanistički promašaj istaknuo je gradnju zgrada na tradicionalnim povijesnim prometnicama, koje su spriječile smjerni razvoj cirkulacije prometa i gradu primjerenih prostornih autoriteta.
"To je, primjerice, lokacija kraj južnog ulaza u Zagreb, gdje prometnica nakon rotora i Jadranskog mosta oštro skreće lijevo u Horvaćansku, a desno u Savsku cestu. Na putu se ispriječio golemi stambeni blok koji je onemogućio kontinuitet brzog protoka paralelno sa Savskom te zapravo demantirao logični prostorni tok i smjeran arhitektonsko-urbanistički rezultat", pojasnio je Fabijanić.
Kao treći promašaj spominje "efemerni, nedefinirani stambeni blok na kraju Klaićeve ulice".
"Prisutan je kao jedini sagrađeni fragment Trga Franje Tuđmana, s naslijeđenim substandardnim kućama, lociran potpuno pogrešno, poprijeko ulične osi, tako da kretanjem u smjeru zapada prostorna perspektiva vodi u dnevnu ili spavaću sobu nekog stanara. Tu počinju, ali ne završavaju svi problemi oko prometne farse s tunelima na Zapadnom kolodvoru", kaže Fabijanić.
Četvrti primjer je povijesna Trnjanska cesta, koja se trebala tradicionalno nadovezati na Petrinjsku ulicu, "što je onemogućila pogrešna lokacija zgrade Palače pravde, koja je inače prihvatljivo i vrlo dobro arhitektonsko djelo", kaže Fabijanić. Prema njegovu mišljenju, time je atrofirala substandardna, periferna istočna strana poteza Hrvatske bratske zajednice, dakle suburbij istočno od fontana.
"Zona glavne gradske osi bez interesa gradskih ‘stratega’ još se ne razvija", kaže Fabijanić dodajući kako su trnjanske potleušice, čini se, trajni arhitektonski i urbanistički pandan monumentu Nacionalne sveučilišne knjižnice.
Prema Fabijanićevu mišljenju, Centar Bundek jedna je od velikih urbanističkih pogrešaka. Kaže da je taj donedavno prazni prostor aktiviranjem Bundeka mogao postati urbanistički potez oblikovnog sadržajno-prostornog identiteta, koji bi rehabilitirao šire područje.
"Sava i centralna gradska os mogli su inspirirati sasvim drukčiji urbanizam na potezu od rijeke do Muzeja suvremene umjetnosti. Tamo je sagrađen atipičan stambeno-poslovni otok koji onemogućuje znatno kvalitetniji razvoj kulturnih institucija i sadržajnih događaja", napominje.
Od naslijeđenih, ali i novih problematičnih urbanističkih mikrolokacija Fabijanić ističe Autobusni kolodvor, nikad završenu bolnicu u Blatu, Arenu koja je podignuta, kaže, s pogrešne strane ceste, a upitne su mu i lokacije Muzičke akademije, koja se mogla smjestiti uz KD "Vatroslav Lisinski" u zoni Paromlina, mogućem Music Quartieru, te Muzeja suvremene umjetnosti, danas ugroženim stambenom gradnjom. Spominje i sve aktualne dileme u vezi zagrebačkih stadiona, nogometnih kampova, od Svetica do Kajzerice, od Zaprešića do Velike Gorice, pa od Splita do Krapinskih Toplica, koje "ilustriraju improvizaciju, lokacijski session i potpunu dezorijentaciju".
Fabijanić izdvaja i dva urbanističko sadržajna promašaja vezana za socijalni koncept javnog života. "To je cirkus na Zrinjevcu kojim će se i ove zime devastirati najvredniji, zaštićeni prostori zagrebačkog urbaniteta". Spominje i uređenje Trga žrtava fašizma oko Umjetničkog paviljona, "koji to zapravo nije". "To je i dalje samo Paviljon ‘Ivana Meštrovića’ koji je podignuo za svoje velike skulpture", kaže.
"Ti projekti upućuju na dilentatizam i kontradikciju u pristupu javnim prostorima: na Trgu žrtava fašizma ne dopušta se ni pesekima da trče po travi, što je opravdano, a istodobno svake se zime, ali i ljeti, upropaštava Zrinjevac, Strossmayerov i Tomislavov trg. Taj je apsurd ilustracija stanja stihije bez koncepta, bez projekata, bez arhitekata, bez pravih arhitekata. Grad je civilizacijska tekovina, po definiciji uspostavljeno zajedništvo, prevalencija društvenog nad privatnim. Zagreb trenutačno vegetira posve obrnuto, živi inverziju definicije grada", zaključuje arhitekt Nenad Fabijanić.
Povjesničarka umjetnosti i najznačajnija povjesničarka zagrebačkog urbanizma Snješka Knežević navela je svoju listu "najružnijih kuća u Zagrebu" istaknuvši kako se pri izboru vodila kriterijima mjesta i urbanističke važnosti te je u skladu s time ocijenjena njihova arhitektonska kvaliteta. U izbor nisu ušle kuće iz preferiranih rezidencijalnih predjela na sjeveru, među kojima, kako kaže, ima napretek kiča, predimenzioniranja - uz pretjeranu gustoću i potpunu odsutnost urbanističke regulacije i kontrole, jer se ne bavi individualnim stanovanjem obiteljskim kućama u toj zoni Zagreba.
Također je navela da položaj gotovo svih navedenih primjera zahtijeva arhitektonski znamen tzv. landmark, prepoznatljivi urbani simbol, kakvi postoje u svim velegradovima, što međutim navedene kuće na zadovoljavaju. Snješka Knežević je na prvome mjestu navela Hotel Intercontinental, sadašnji Westin, arhitekata Williama Bonhama i Slobodana Jovičića, koji je građen od 1970. do 1975. godine.
Smatra da taj neboder iskazuje "potpuno nepoštovanje urbanističke matrice Donjega grada, dimenzijama ponižava cijeli arhitektonski kontekst, primjerice, historicističku zgradu nekadašnjih srednjih škola, danas Muzeja Mimara, te sklop fakulteta - Arhitektonski, Građevinski i Geodetski u Kačićevoj ulici broj 26, te Rudarsko-geološko-naftni u Pierottijevoj 6, koji su vrijedni primjeri internacionalnog stila".
Dodaje kako je gradnja tog hotela iznuđena političkim pritiskom i zapravo je svjedočanstvo provincijsko-kolonijalne servilnosti, što je svojedobno žestoko kritizirala Antoaneta Pasinović. Zgrada INA-Inženjeringa, podignuta na uglu Avenije Vukovar 78 i Miramarske ceste, koju je projektirao arhitekt Duško Rakić potkraj sedamdesetih, po njoj predstavlja "agresivni konglomerat formi". Ta je zgrada, kaže, u svoje vrijeme bila "modni", kvazineoekspresionistički eksperiment, no "danas je zapuštena, ružna i zrela za redizajn te uvelike odudara od inače kvalitetnih autorovih djela, kao što je salon Auto-Hrvatske iz 1971. u Aveniji Vukovar 37 b".
Nastavak na sljedećoj stranici...
Snješka Knežević je također na svoju listu uvrstila zgradu Autobusnog kolodvora, sagrađenu 1987., u godini Univerzijade. Ističe da se projekt Autobusnog kolodvora formalno povodio za modnom postmodernom estetikom i da je zadovoljio tadašnje funkcionalne potrebe, međutim, danas je zapušten i zahtijeva rekonstrukciju.
"On je svjedočanstvo ‘potrošnosti’ modnih recepata", ističe autorica.
Prema njezinu mišljenju, stambeno naselje Orlovac na Ksaveru arhitekta Vahida Hodžića, građeno od 1977. do 1984. godine, "primjer je agresivne i bezobzirne eksploatacija terena" te pokazuje "nepoštovanje formiranog kulturnog krajolika Ksaverske doline, njezina mjerila i tipova gradnje".
Navodi Hidroelektru kao investitora projekta, koja je "politički iznudila gradnju", te ističe kako to naselje "nije zadovoljilo pretenzije tzv. ekskluzivnog stanovanja u pojedinačnim jedinicama", nego se može promatrati kao "hibrid kolektivnog stanovanja". Od novijih zgrada spominje zgradu Poliklinike Sunce (Agram Life Osiguranje) u Trnjanskoj ulici broj 108, gotovo nasuprot Nacionalne sveučilišne knjižnice, koju je 2006. projektirao Grozdan Knežević.
"To je neshvatljivo loša arhitektura inače vrsnog autora. Na mjestu gdje se s pravom očekuje arhitektonski landmark nastala je agresivno ružna kuća, kaotična mješavina raznih formi i građe. Na tom bi mjestu bio primjeren javni sadržaj i arhitektonski znak", naglasila je Snješka Knežević.
Također je komentirala potez između Muzeja suvremene umjetnosti i parka Bundek, koji se smatra jednim od najvažnijih i najatraktivnijih mjesta na tzv. Velikoj osi, gdje je, prema njezinu mišljenju, trebalo smjestiti javne i kulturne sadržaje povezane s Muzejem suvremene umjetnosti. Umjesto toga, tu je 2012. godine u Ulici Damira Tomljanovića Gavrana 17 niknuo poslovno-stambeni blok Centar Bundek, koji su projektirali arhitekti iz amsterdamsko-zagrebačkog studija Arhitekten CIF.
Inače, taj je studio projektirao brojne projekte diljem Europe te u Tajvanu i Kanadi, i za njih dobio mnoge nagrade. "Taj prostor je ‘potrošen’ golemim, pretežno poslovnim kompleksom, koji predstavlja arhitektonski stereotip, bez imalo individualnosti i šarma", naglasila je Knežević.
Povjesničarka arhitekture s Instituta za povijest umjetnosti Tamara Bjažić Klarin kaže da su važniji uzroci devastacija nego posljedice. Kao glavni uzrok navodi odumiranje arhitektonskih natječaja, koje su gradske vlasti u proteklih stotinu godina afirmirale s manjim diskontinuitetima, smatrajući da se na temelju najboljeg urbanističkog i arhitektonskog rješenja trebaju realizirati pojedine intervencije u prostoru.
"Danas, bez obzira na to radilo se o projektiranju zgrade, uređenju trga ili naselja, više nitko ne promišlja, ne planira i ne gradi grad. Dakle, grad gradi slučaj, pojedinačni interesi, bez zajedničke ideje i vizije o tome što grad jest i kakav grad želimo u 21. stoljeću", ističe Tamara Bjažić Klarin, podsjećajući da je u socijalističkoj Jugoslaviji, kad je postojala jaka planerska služba, bilo nezamislivo da se rade ikakve prostorne intervencije bez promišljanja o njihovu značenju u kontekstu čitavoga grada.
"U pedesetima su pomno planirana i osmišljavana prva južna zagrebačka stambena naselja, u središtu grada slijede revitalizacije Radničkog dola i Tkalčićeve ulice, a u sedamdesetima se raspisuje natječaj za uređenje Trga bana Jelačića. Osamdesete su u znaku Univerzijade i planske gradnje Jaruna - stambenog naselja i sportsko-rekreacijskog centra. S takvom praksom bi trebalo nastaviti. Prostor kraj križanja Avenije Dubrovnik i Avenije Većeslava Holjevca, dakle, kraj Muzeja suvremene umjetnosti, bio je zamišljen kao centar Novoga Zagreba. Vukovarska ulica je planirana kao administrativno-poslovni centar Zagreba, reprezentativni gradski prospekt, i koncipirana je tako da su u prvoj zoni, uz ulicu, sagrađeni niži objekti, a u drugom redu više zgrade. Sadašnjom gradnjom taj prostor je postao toliko prenapučen da su ugroženi higijenski standardi. Slična prenapučenost dešava se i duž Radničke ulice, koja je premrežena infrastrukturom i osnovnim prometnicama. Zbog toga je ta lokacija atraktivna investitorima jer je gradnja vjerojatno povoljnija. A valorizacija recentno sagrađenog novog naselja Sopnica-Jelkovec ovisi od pozicije s koje se gleda, investitora, struke ili korisnika", pojašnjava povjesničarka arhitekture.
Po mišljenju Tamare Bjažić Klarin, drugi veliki problem je kontinuirano uzurpiranje i devastiranje javnih površina u gradu umjesto gradnje i kreiranja novih, koje bi se trebale obogaćivati novim javnim sadržajima. Navela je primjer Pariza, gdje svaki arrondissement ima svoj centar s trgom, ambijentom i infrastrukturom, a kod nas se javni prostori sužavaju umjesto da se šire.
"Javni prostori u najužem središtu Zagreba, kao što su trgovi, postali su potpuno disfunkcionalni i ne udovoljavaju potrebama građana. Pogledajte današnje trgove: bili su raspisani natječaji za njihovo uređenje i na to je utrošen velik novac, ali ni jedan od tih javnih prostora nije oplemenjen nekom novom prostornom vrijednošću. Cvjetni trg je katastrofičan - parter su zaposjeli kafići i nema slobodnog prostora, na Britanskom trgu samo je riješena cirkulacija prometa, a Kvaternikov trg su ‘pojeli’ razni štandovi i kafići. Jedan u nizu negativnih primjera je Trg Franje Tuđmana, koji ima potencijal novog, zajedničkog središta Trešnjevke i zapadnog dijela Zagreba. No danas je to ledina usred grada, bez ikakvog sadržaja, u čijoj blizini ljudi pretrčavaju ispod brklje kako bi došli do Trešnjevke. Također, postoji nevjerojatan prijedlog da se na Vranicanijevoj poljani na Gornjem gradu sagradi nova zgrada Muzeja naivne umjetnosti. Tome muzeju treba novi prostor, ali ne u tom parku koji je nedavno uređen", napominje Tamara Bjažić Klarin dodavši kako se grad treba širiti, a to podrazumijeva urbanizaciju novih prostora, a ne devastaciju i zatiranje naslijeđenih već oblikovanih ambijenata.
Prema njezinu mišljenju, jedna od eklatantnih devastacija je nova zgrada Muzičke akademije, koja je apsorbirala cijeli trg, tj. svojom pojavnošću obezvrijedila sve ostale povijesne građevine, glavne kulturne institucije građanskog društva zrelog historicizma. "Koplja su se lomila oko zgrade Ferimporta, ali ta je intervencija bila bezazlena u usporedbi s ovom zgradom koja je arhitektonski eksces", ističe Bjažić Klarin. Veliki urbocid je i Importanne galerija na Iblerovu trgu - ta hiperdimenzionirana zgrada trg je svela na klanac. Branko Silađin je u jednom projektu zamislio otvaranje Iblerova trga prema Šalati, no to se nikad nije dogodilo.
Spominje i nikad realizirani projekt Hrvatskog povijesnog muzeja, koji je trebao biti u zgradi bivše Tvornice duhana Zagreb. "Nažalost, ti projekti nisu iznimka. U Zagrebu postoji mnogo nikad završenih projekata." Jedan od njih je i uređenje prostora južno od Glavnog kolodvora, samo nekoliko stotina metara od središnjeg gradskog trga, koji je devastiran i izgleda kao slam.
"To je suburbia usred grada, gdje se nalaze ruševne kuće, napuštena zgrada Zagrebačke banke i Paromlin, koja vapi za urbanističkim intervencijama. O uređenju i funkcijama Paromlina, koji je desetljećima napušten i propada, raspravljalo se puno puta, postojali su brojni prijedlozi i rađene mnoge studije, ali ništa se nije realiziralo. Zato je aktualni natječaj za uređenje Paromlina pozitivna inicijativa, koja bi mogla omogućiti da se konačno uredi taj vrijedan prostorni resurs i konačno dogodi grad. Nadajmo se da će pobijediti najbolji i da će projekt biti realiziran", istaknula je povjesničarka arhitekture Tamara Bjažić Klarin.