Kraj svijeta: U 21. stoljeću ubijaju ga nacionalizmi
Prije nekoliko desetljeća svjetska politika doživjela je dramatičnu transformaciju. Od početka 70-ih do danas broj demokratskih društava povećao se do gotovo njih 110. Tijekom tog istog razdoblja povećala se proizvodnja roba i usluga, a rast i razvoj zabilježile su gotovo sve regije svijeta. Broj ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu se drastično smanjio. Od 42 posto zabilježeno u 1993. godini, pao je na 18 posto u 2008. godini.
No nisu svi ostvarili profit iz ovih promjena. U mnogim zemljama te posebno u razvijenim demokracijama, dramatično se povećala nejednakost, s obzirom kako je najveći utjecaj tog razvoja bio primjetan kod onih bogatih i dobro obrazovanih. Povećani priljev robe, novca te ljudi koji se puno brže i lakše sele, donio je niz velikih promjena. U zemljama u razvoju oni koji prije nisu imali struje odjednom su se našli u velikim gradovima, gledajući tv i uz mogućnost spajanja na internet preko mobitela. Razvio se veliki srednji sloj u Kini i Indiji, a posao kojeg su obavljali zamijenio je onaj kojeg je obavljao stariji srednji sloj u razvijenom svijetu. Proizvodnja se polako, ali sigurno, iz SAD-a preselila u Europu i Istočnu Aziju, te ostale regije u kojima je radna snaga jeftinija. U isto vrijeme muškarce su na tržištu rada zamijenile žene, a radnike s manjim vještinama zamijenili su 'pametni' strojevi.
U konačnici ove su promjene usporile pokret prema povećanom otvorenom i liberalnom društvu, koji je počeo posrtati i uskoro je preokrenut. Posljednji udarac zadala mu je financijska kriza iz 2007./2008. i kriza eura koja je započela godinu kasnije. U oba slučaja, smjer kojeg su odabrale elite proizveo je veliku recesiju, visok postotak nezaposlenosti, i smanjenje prihoda milijunima 'običnih' radnika, piše Francis Fukuyama za Foreign Affairs.
Kako su SAD i EU bili vodeći primjeri liberalne demokracije, ove su krize oštetile reputaciju sistema u cijelosti.
Posljednjih godina broj demokracija je opao, i povukao se gotovo su svakoj regiji svijeta. U isto vrijeme, mnoge autoritativne zemlje koje predvode Kina i Rusija, postale su sve samopouzdanije. Neke pak zemlje koje su se pokazale kao uspješne liberalne demokracije tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća, uključujući Mađarsku, Poljsku, Tajland i Tursku, vratile su se u smjer autoritarizma.
Arapske revolucije iz 2010./2011. srušile su diktatorske režime diljem Bliskog istoka, no posrnule su po pitanju demokratizacije. U tom buđenju despotski režimi ostali su na snazi, a građanski ratovi su uništili Irak, Libiju, Siriju i Jemen. Iznenađujući i mnogo važniji bio je uspjeh populističkog nacionalizma tijekom izbora održanih 2016. godine u SAD-u, gdje je Donald Trump izabran za predsjednika, te u Velikoj Britaniji, čiji su glasači donijeli odluku o napuštanju EU.
Sve ovo u nekoj mjeri povezano je sa ekonomskim i tehnološkim promjenama globalizacije. No proizlazi iz različitih fenomena, posebno rasta politike identiteta. U većini slučajeva politike 20. stoljeća oblikovale su ekonomski problemi. Na lijevoj strani, političari su se usredotočili na radnike, trgovačke unije, socijalne programe i redistributivnu politiku. Desnica je prvenstveno bila zainteresirana za smanjivanje veličine vlade i promociju privatnog sektora. Politiku danas manje definiraju ekonomska ili ideološka pitanja a više pitanja identiteta.
Sada se u mnogim demokracijama ljevičari manje fokusiraju na kreiranje šire ekonomske jednakosti i više na promociju interesa većine marginaliziranih grupacija, kao što su etničke manjine, imigracija i izbjeglice, žene i LGBT zajednica.
Desnica je promijenila svoju bazičnu misiju patriotskih zaštitnika tradicionalnog nacionalnog identiteta, što je u većini slučajeva povezano sa rasnim, etničkim i religijskim obilježjima. Ova promjena u suprotnosti je sa dugačkom tradicijom koja svoje korijene vuče iz razdoblja Karla Marxa i pogleda političke borbe kao refleksije ekonomskih konflikta. No važno kao i materijalni interesi, ljude motiviraju i ostale stvari, koje bolje mogu objasniti svakodnevicu. Diljem svijeta politički vođe mobilizirali su sljedbenike oko ideje kako je ugroženo njihovo dostojanstvo i kako se ono mora vratiti.
Ruski predsjednik Vladimir Putin pričao je o "tragediji" raspada Sovjetskog Saveza i osudio SAD i Europu zbog iskorištavanja ruske slabosti tijekom 90-ih kako bi osnažili NATO savez. Kineski predsjednik Xi Jinping aludira na "stoljeća poniženja" svoje zemlje, u razdoblju strane dominacije započete 1839. godine.
No gnjev oko poniženja i uvreda postao je moćna sila i u demokratskim društvima i potaknuo niz različitih pokreta.
Pokret Crni životi vrijede (Black Lives Matter) izrastao je na temelju niza policijskih ubojstva Afroamerikanaca i prisilio je ostatak svijeta da obrati pažnju na žrtve policijske brutalnosti. Na sveučilištima i u uredima diljem SAD-a mnoge su žene digle svoj glas zbog učestalog zlostavljanja i činjenice kako ih njihovi muški kolege ne doživljavaju kao sebi ravnima. Prava transrodnih ljudi došla su u centar pažnje javnosti.
Mnogi od onih koji su glasovali za Trumpa žudjeli su za boljim vremenima iz prošlosti, vremenima kada su vjerovali da je njihovo mjesto u društvu bilo sigurnije. Ponovno su grupe počele vjerovati da njihovi identiteti, bez obzira bilo to riječ o naciji, religiji, etničkim, seksualnim, rodnim ili drugim, ne dobivaju dovoljno priznanja. Politika identiteta više nije fenomen manjina, koja se odvija samo u granicama sveučilišnih kampova i dio "kulturnih ratova" koje promoviraju masovni mediji. Umjesto toga, politika identiteta postala je veliki koncept koji u mnogočemu objašnjava sve ono što se događa u globalnim zbivanjima.
Zbog toga su moderne liberalne demokracije izložene velikom izazovu. Globalizacija je dovela do rapidnih ekonomskih i socijalnih promjena i učinila društva različitima, dovela do traženja priznanja u dijelovima grupa koje su jednom bile potpuno nevidljive većini društva. Njihovi zahtjevi doveli su do problema među drugim grupama koje osjećaju taj gubitak statusa. Demokratska društva su fragmentirana na djeliće bazirane na još manjim identitetima, prijeteći tako mogućnosti promišljanja i kolektivnog djelovanja društva u cjelini.
Ovo je putu koji vodi raspadu države, i u konačnici, neuspjehu. Ako takve liberalne demokracije ne uspiju pronaći svoj put prema univerzalnom razumijevanju ljudskog dostojanstva, presudit će sami sebi i svijetu, s nastavkom sukoba.
Treći dio 'duha'
Većina ekonomista pretpostavlja da ljude motivira želja za materijalnim dobrima. Ovaj koncept ljudskog ponašanja svoje korijene ima u zapadnoj političkoj misli i formi što je i baza suvremene društvene znanosti. No izostavljaju faktor kojeg su klasični filozofi prepoznali kao krucijalno važnog - žudnje za dostojanstvom. Sokrat je vjerovao kako je takva potreba formirala integralni "treći dio" ljudske duše, onaj koja koegzistira sa "djelom za žudnju" i "kalkulacijom". Platon u svojoj Republici, nazvao je taj termin thymos - "duh".
U politici se taj "duh" prezentira na dva načina. Prvi je onaj kojeg autor članka naziva "megalothymia" - želja da se nekoga prepozna kao superiornog. Društva prije onih demokratskih živjela su na temelju hijerarhije i vjerovanju u nasljednu superiornost posebne grupe ljudi, plemića, aristokracije i kraljevske obitelji, što je bilo temeljno za njihovu organizaciju društva. Problem u takvom shvaćanju je u tome što sa svakom osobom koja se prepoznaje kao superiorna, dolazi puno veći broje ljudi koji se doživljavaju inferiornima i ne dobivaju nikakvo javno priznanje svoje ljudske vrijednosti.
Moćan osjećaj gnjeva rađa se iz nepoštovanja. I jedan gotovo slično snažan osjećaj, kojeg autor naziva "isothymia" zbog kojeg ljudi žele da ih se vidi jednako dobrima kao i bilo koga drugog. Rast moderne demokracije je priča o tome kako je ovaj posljednji osjećaj pokazao svoju nadmoć a društva koja su prepoznavala prava samo manjeg broja elita zamijenila su ona koja su prepoznala svakoga kao inherentno jednakog. Tijekom 20. stoljeća društva podijeljena na klase počela su priznavati prava običnih ljudi, a nacije koja su bile kolonizirane zahtijevale su nezavisnost.
Velike borbe u američkoj povijesti oko ropstva i segregacije, radnička prava i pitanje ženskih prava i jednakosti pokrenuti su zahtjevima da politički sistem proširi krug individualaca koje priznaje kao potpuna ljudska bića. No u liberalnim demokracijama, jednakost pod zakonom ne rezultira ekonomskom i socijalnom jednakošću. Diskriminacija nastavlja postojati unatoč nizu različitih grupacija, a gospodarsko tržište i dalje proizvodi veliku nejednakost u prihodima. Unatoč njihovom velikom bogatstvu, SAD i ostale razvijene zemlje bilježe veliki nesrazmjer u prihodima, posebno u posljednjih 30 godina. Značajan dio njihove populacije pati zbog nepromijenjenog prihoda.
Primjetne prijetnje ekonomsku statusu mogle bi objasniti rast populističkog nacionalizma u SAD-u i drugdje. Američki radni stalež, definirani kao ljudi sa srednjoškolskim obrazovanjem ili niže, nisu dobro prošli u posljednjem desetljeću. To se nije pokazalo i reflektiralo samo u prihodima koji su ostali isti ili su se smanjili, te gubitkom poslova već i u društvenom 'raspadu'.
Za Afroamerikance ovaj je proces započeo u 70-ima, desetljećima nakon velike migracije, tijekom koje su mnogi od njih stiglu u gradove poput Chicaga, Detroita i New Yorka, gdje su mnogi od njih pronašli zaposlenje u industriji pakiranja mesa, čelika ili u automobilskoj industriji.
Kako su se ovi sektori smanjivali a mnogi od njih počeli ostajati bez psolova zbog deindustrijalizacije, zavladale su i akutne bolesti u društvu poput povećanja stope kriminaliteta, kokainske epidemije, uništavanju obiteljskog života, što je i pomoglo da se siromaštvo lako i gotovo nasljedno prenosi sa koljena na koljeno.
Tijekom prošlog desetljeća sličan problem i obrazac primijećen je i među bjelačkom radnom populaciji. Epidemija ovisnosti o opijatima pogodila je niz ruralnih područja SAD-a. U 2016. godini zloupotreba droge dovela je do više od 60.000 predoziranja, što je gotovo dvostruko više od broja smrtnih slučajeva u prometnim nesrećama. Životni vijek se smanjio, što je jako neobična pojava u razvijenim zemljama. Povećao se i broj djece u radničkim obiteljima koji odrastaju u obitelji samo s jednim roditeljom, sa 22 posto 2000. godine, na 36 posto u 2017. godini.
No možda najveći pokretač novog nacionalizma koji je doveo Trumpa u Bijelu kuću i izveo Veliku Britaniju iz EU, je percepcija nevidljivosti. Uvrijeđeni građani u strahu od gubitka svog statusa srednjeg staleža uperili su optuživački prst prema elitama, za koje vjeruju da ih ne vide uopće, no isto tako i prema siromašnima za koje smatraju da se nepravedno favoriziraju.
Ekonomsku uznemirenost pojedinac će više percipirati kao gubitak identiteta nego gubitak resursa. Težak rad trebao bi donijeti dostojanstvo svakom pojedincu. No mnogi radnici u SAD-u imali su osjećaj da se njihovo dostojanstvo ne poštuje i da društvo nudi nepravedne prednosti ljudima koji ne igraju prema pravilima.
Ova poveznica između statusa i prihoda pomaže objasniti zašto su se žalbe nacionalista ili religioznih konzervativaca pokazale uspješnijima od tradicionalnih ljevičarskih baziranih na ekonomskom statusu. Nacionalisti su ti koji će nezadovoljnima govoriti kako su oduvijek bili temelje društva, velike nacije, i kako stranci, imigranti i elite kuju urotničke planove kako bi ih zadržali 'dolje'.
"Vaša zemlja više nije vaša", reći će "i ne poštuju vas u vašoj zemlji", dodat će.
Oni religiozni reći će slične stvari.
"Dio ste velike zajednice vjernika koju su izdali nevjernici, što je dovelo do vašeg osiromašenja i to je zločin protiv Boga".
Rasprostranjenost takvih mišljenja razlog je zašto je pitanje imigracije postalo zarazno pitanje u velikom broju zemalja. Poput trgovine, imigracija povećava BDP, no ne doprinosi svim grupama unutar društva. Gotovo uvijek etničke manjine se doživljavaju kao prijetnje kulturnom identitetu. Posebno u ovako masivnim prijelazima granica kojima smo svjedoci u posljednjem desetljeću.
No bijes oko tog broja ne može objasniti zašto su nacionalist pridobili i one koji su podržavali stranke ljevice i u SAD-u i u Europi. Pokazatelj je to manjka poruke ljevice onim ljudima čiji je status opao kao rezultat globalizacije i tehnoloških promjena. U prošlim razdobljima, progresivci su se žalili zbog zajedničkog iskustva eksploatacije i ogorčenja na bogate kapitaliste.
"Radnici svih zemalja, ujedinite se!".
U SAD-u su su radnici nadmoćno bili glasači Demokratske stranke i to još iz 30-ih, sve do 80-ih i Ronalda Reagana. A europska socijalna demokracija izgrađena je na temelju sindikalizma i solidarnosti sa radničkom klasom.
No tijekom globalizacije lijevo orijentirane stranke promijenile su svoju strategiju. Umjesto da su gradili solidarnost oko velikih kolektiva kao što je bila radnička klasa ili oni koji se ekonomski izrabljuju, počeli su se fokusirati na još manje grupe koje su se osjećale marginaliziranima na specifične i jedinstvene načine. Princip univerzalnog i jednakog priznanja mutirao je u poziv za specijalnim priznanjem. Tijekom vremena ovaj je fenomen migrirao od ljevice na desnicu.
Trijumf identiteta
U 60-ima snažni novi pokreti razvili su se diljem razvijenih liberalnih demokracija. Aktivisti za ljudska prava u SAD-u zahtijevali su da njihova zemlja ispuni obećanje jednakosti iz Deklaracije o neovisnosti i upisano u Ustav nakon građanskog rata. Uskoro su ih slijedili i feministički pokreti, koji su tražili jednak tretman za žene, potaknuti sve većim uključivanjem žena na tržište rada. Paralelna socijalna revolucija uništila je tradicionalne norme oko seksualnosti i obitelji, a pokreti za zaštitu okoliša izmijenili su i pogled na prirodu.
U godinama koje su uslijedile novi su pokreti promovirali prava invalidnih osoba, imigranata, gay osoba i na kraju transrodnih osoba. No čak i kada su se zakoni izmijenili kako bi osigurali niz mogućnosti i jaču legalnu zaštitu marginaliziranih, grupe su se i dalje udaljavale jedna od druge sa svojim ponašanjem, bogatstvom, tradicijama i običajima. Predrasude i netrpeljivost postale su sasvim uobičajene među pojedincima, a manjine su se i dalje borile sa teretom diskriminacije, predrasuda, nepoštovanja i nevidljivosti.
Svaka takva grupa dobila je mogućnost biranja - mogla je zahtijevati od društva da se prema njihovim članovima ponaša na isti način kao i prema članovima dominantnih grupa, ili da njihovi članovi imaju poseban identitet. I zahtjevaju poštivanje kao onih koji su drugačiji do većine.
Pokret za ljudska prava kojeg je potaknuo Martin Luther King Jr. zahtijevao je od američkog društva da se prema Afroamerikancima ponaša kao i prema bijelcima. Do kraja 60-ih, izrodile su se grupe poput Black Panthers i Nation of Islam koje su tvrdile kako Afroamerikanci imaju svoju vlastitu tradiciju i svjesnost. Po njihovom viđenju, oni su trebali biti ponosni zbog toga što jesu, a ne da žele biti ono što većina društva od njih očekuje.
Autentično unutarnje "ja" (u njihovom slučaju) nije bilo isto kao u slučaju bijelaca, kako su tvrdili, jer je njihove oblikovano jedinstvenim iskustvom odrastanja u neprijateljskom društvu u kojem su dominirali bijelci. To iskustvo definiralo je nasilje, rasizam, nemogućnost integracije i postalo nešto što ne mogu razumjeti ljudi koji su ostali u drugačijim uvjetima.
Takva tema uključena je u današnji Black Lives Matter pokret, koji je započeo sa zahtjevima pravde za žrtve političkog nasilja, no ubrzo se proširio na pokušaj da se ljude osvijesti o svakodnevici njihovog života. Pisci poput Ta-Nehisi Coates povezali su suvremeno policijsko nasilje protiv Afroamerikanaca sa dugom povijesti ropstva i linčovanja. Po njegovom pogledu tako se samo nastavlja nepregledni zaljev nerazumijevanja između bijelaca i crnaca.
Slična evolucija dogodila se i u feminističkom pokretu. Zahtjevi su bili fokusirani na jednaki tretman žena prilikom zapošljavanja, edukacije, na sudovima i sl. No od samog početka naglašavali su kako je životno iskustvo žene potpuno drugačije do muškarca i da njihova poanta nije izmijeniti žensko ponašanje u onom klasičnom smislu, te na neki način potaknuti žene da misle kao muškaraci da bi uspjele.
Ostali pokreti u svojim borbama hvatali su se za važnost iskustva života. Marginalizirane grupe nisu zahtijevale samo zaštitu u zakonima i od institucija, već su tražili da društvo slavi i priznaje njihove nejednakosti. Pojam multikulturalizam izvorno se odnosi samo na kvalitetu različitih društava, a postao je oznaka političkih programa koji su štovali svaku drugačiju kulturu i životno iskustvo kao ravnopravno, i u trenucima su privukli veću pažnju na one koji su bili nevidljivi ili ne cijenjeni u društvu u prošlosti.
Ova vrsta multikultikulturalizma u početku je bila vezana uz velike kulturne grupe, kao što su Kanađani koji govore francuski, ili muslimanski imigranti, ili Afroamerikanci. No ubrzo je to postala vizija društva fragmentirana u male grupe s različitim iskustvima, kao i grupe koje su oblikovali različiti oblici diskriminacije, posebno u slučaju npr. nekoliko različitosti u jednom.
Ljevica je prigrlila multikulturalizam taman u trenutku kada je postalo teško oblikovati politike koje su trebale donijeti socijalno ekonomske promjene na većoj razini. Do 80-ih godina progresivne grupe diljem razvijenog svijet doživjele su egzistencijalnu krizu. Radikalnu ljevicu u prvoj polovici stoljeća definirali su ideali revolucionarnog marksizma i vizije radikalnog egalitarizma. Ljevica socijalne demokracije imala je drugačiju agendu, prihvatila je liberalnu demokraciju no tražila proširenje državne financijske moći kako bi više ljudi moglo biti socijalno zaštićeno.
No i marksisti i socijalni demokrati nadali su se kako će povećati jednakost uz pomoć državne moći, redistribucijom bogatstva prema svim građanima. Limiti ove strategije postali su jasni na kraju 20. stoljeća. Marksisti su se morali suočiti sa činjenicom kako su komunistička društva u Kini i Sovjetskom savezu postala groteskne i tlačiteljske diktature.
U isto vrijeme radnički stalež u većini industrijaliziranih demokracija obogatio se i počeo se spajati sa srednjim staležom. Komunistička revolucija i abolicija privatnog vlasništva ispale su sa dnevnog plana. Potreba širenja bogatstva društva polako je pala u vodu tijekom turbulentnih 70-ih.
Vlade su odgovorile tiskajući novac i tako potaknule inflaciju i financijsku krizu. Redistributivni programi stvarali su perverzne poticaje koji su obeshrabrili rad, štednju i poduzetništvo i tako doveli do ukupnog smanjenja ekonomskog kolača. Iako se pokušala istrijebiti, nejednakost je i dalje ostala jako prisutna.
Uz kinesku promjenu prema tržišnoj ekonomiji nakon 1978. godine i raspada Sovjetskog saveza 1991. godine, marksistička ljevica se gotovo u cijelosti raspala, a socijalne demokracije su se morale pomiriti sa kapitalizmom. Ljevica je umanjila svoje ambicije za socioekonomskom reformom na većoj razini uz prihvaćanje politike identiteta i multikulturalizma u posljednjim godinama 20. stoljeća.
Ljevicu je i dalje definirala njihova potreba za jednakošću no umjesto radničkog sloja društva u centar njihove pažnje došle su marginalizirane manjine. Mnogi aktivisti smatrali su staru radničku klasu i njihove sindikate privilegiranim grupama koje su pokazale malo empatije prema imigrantima i rasnim manjinama. U tom procesu radnička snaga postala je dio prošlosti.
Od ljevice prema desnici
Njihovo prihvaćanje politike identitet bilo je razumljivo i potrebno. Autsajderi često ne mogu primijetiti koliko štete uzrokuju svojim akcijama, što su mnogi i shvatili na početku #MeToo pokreta i otkrivanja niza slučajeva zlostavljanja žena. Politike identiteta imaju cilj promijeniti kulturi i ponašanje na način da to donese niz materijalnih pogodnosti za mnogo ljudi.
Stavljanjem ovakvih iskustava nepravde u centar pažnje javnosti politike identiteta dovele su do niza dobrodošlih promjena u kulturnim normama i dovele su do konkretnih politika koje su pomogle nizu ljudi. Pokret Crni životi vrijede doveo je do toga da policijski dužnosnici diljem SAD-a pažljivije pristupaju manjinama, iako se svjedočenja o njihovom nasilnom ponašanju i dalje nastavljaju.
Pokret #MeToo proširio je javno shvaćanja zlostavljanja i potaknuo niz djelovanja i razgovora oko potrebe regulacije, promjene čega su vidljive i u komunikaciji na radnom mjestu. U takvoj politici nema ništa loše, ona je zapravo prirodna i nezamjenjiva potreba i dogovor na nepravdu. No dovela je do izmjene pažnje, budući da je lakše raspravljati o kulturnim pitanjima nego što je izmijeniti neku politiku, lakše je uključiti žene u obrazovanje nego što je povećati zaradu njima ili pripadnicima manjina izvan tog zaštićenog kruga.
Današnja ljevičarska politika identiteta također usmjerava pažnju većih skupina čiji su ozbiljni problemi zanemareni. Donedavno su aktivisti ljevičari imali malo toga za reći o rastućoj krizi zloupotrebe opijata. Demokrati nisu predložili nikakve ambiciozne strategije kako bi se nosili sa gubitkom posla i automatizacijom ili razlikama koje bi tehnologija mogla donijeti Amerikancima.
Štoviše, politika identiteta ljevice predstavlja prijetnju slobodnom govoru i načinu racionalnog diskursa potrebnog za održavanje demokracije. Liberalne demokracije predane su zaštiti izražavanju misli na tržištu ideja, posebno u političkoj sferi, no preokupacija sa identitetom sudarila se sa potrebom za civilnom raspravom.
Oslanjanjanje na politiku identiteta oslabilo je i kao politička strategija. Trenutačna disfunkcija i propadanje američkom političkog sistema povezana je sa ekstremnom globalnom polarizacijom. Većina krivnje za ovo je na leđima desnice. Kao što su tvrdili politički znanstvenici Thomas Mann i Norman Ornstein, Republikanska stranka rapidno se približila svom desnom krilu više nego demokrati suprotnom smjeru. Ipak obje stranke su se odmakle od centra.
No možda najgora stvar oko politike identiteta koju trenutačno prakticira ljevica je to što je stimulirala porast politike identiteta na desnoj strani. To je u velikoj mjeri posljedica lijevog preuzimanja političke ispravnosti, društvene norme koja zabranjuje ljudima da javno izražavaju svoja uvjerenja ili mišljenja bez straha od moralne sramote.
Svako društvo ima posebne poglede koji su u suprotnosti sa njegovim fundamentalnim idejama legitimiteta i zato su tema koja nije za raspravu u javnom diskursu. No konstantno otkrivanje novih identiteta i izmjene onoga što je prihvatljiva diskrecija teško je pratiti. U današnje vrijeme upotreba riječi poput "ona" ili "on" u nekim kontekstima može biti uvredljiva za npr. transrodne ljude. Iako nisu prijetnja demokratizaciji društva, pokazuju zapravo koliko ima simpatije za ono za što se neka grupa zalaže.
To bi moglo i objasniti nevjerojatne aspekte američkih izbora iz 2016. godine i Trumpovu popularnost među biračima, unatoč njegovu ponašanju koje je moglo uništiti njegove bilo kakve mogućnosti za predsjednički odabir. Tijekom kampanje Trump je ismijavao novinara s fizičkim nedostacima, okarakterizirao Meksikance kao silovatelje i kriminalce, a na snimci je zabilježeno kako se hvali da je "šlatao" žene. U eri koju je oblikovala politička korektnost Trump prezentira dio autentičnosti kojoj se mnogi Amerikanci dive, pa unatoč tome što je zloban, pun predrasuda i ponaša se u potpunosti drugačije od bilo kojeg predsjednika, on barem kaže što misli, reći će mnogi.
Ipak uspon Trumpa ne odražava konzervativno odbijanje politike identiteta. U biti je to odraz politike identiteta. Mnogi Trumpovi pristaše iz redova bijelog radničkog sloja smatraju da ih elite ignoriraju. Ljudi koji žive u ruralnim područjima, koji su kralježnica populističkih pokreta ne samo u SAD-u već i u mnogim europskim zemljama, često vjeruju kako ih ugrožavaju urbane elite. A iako su pripadnici dominantne etničke grupe, mnogi članovi tog sloja osjećaju da su napadnuti i marginalizirani. Iz čega se izrodio ekstremni nacionalizam.
Trump je direktno doprinio ovom procesu. Njegova transformacija od velikog biznismena i televizijske zvijezde započela je u trenutku kada je postao i gorljivi promoter teorije urote oko Obamine mogućnosti da bude predsjednik. Tijekom kandidature izbjegavao je odgovor na pitanje da li ga podržava bivši vođa Ku Klux Klana David Duke i negodovao je što je sudac nadgledao provođenje tužbe protiv njegovog sveučilišta zbog "nepoštenog" ponašanja i meksičkog naslijeđa.
Nakon nasilnog okupljanja bijelih nacionalista u Charlottesvilleu, u kolovozu prošle godine, u kojima je i bijeli nacionalist ubio prosvjednika s drugačijim stajalištem, Trump je rekao kako je tamo bilo "jako dobrih ljudi na obje strane". Zahvaljujući njemu ovi su pokreti dobili svoje mjesto u javnosti. Zagovornici će reći kako kako je moguće pričati o potrebi za pravim bilo koga, no ako se to učini u slučaju bijelaca, takvi se ljudi odmah etiketiraju kao rasisti.
Oni koji prakticiraju politike identiteta na lijevoj strani tvrdili bi da su takve tvrdnje o identitetu bile nelegitimne i da se ne mogu smjestiti na istu moralnu razinu kao što su one manjina, žena i drugih marginaliziranih skupina, jer odražavaju zapravo povijesno povlaštene zajednice. To je očigledno točno.
Konzervativci u velikoj mjeri pretjeruju u tome koliko zapravo manjinske grupe dobivaju prednosti, koliko i pretjeruju u tome kako politički korektan govor umanjuje slobodu govora. No nasilje prema manjinskim grupama i dalje ostaje. U to ideološkom spektru, politika identiteta je leća kroz koju se promatraju sada sva ta socijalna pitanja.
Potreba za vjerom
Društva moraju zaštiti marginalizirane i isključene grupe, no isto tako moraju postići zajedničke ciljeve kroz deliberalizaciju i konsenzus. Premještaj u agendama na lijevoj i desnoj strani prema zaštiti uskog grupnog identiteta u konačnici je prijetnja tom procesu. Izlječenje neće doći kroz to da se napusti ideja identiteta, što je središnji dio načina na koji moderni ljudi razmišljaju o sebi i društvu koje ih okružuje, već je u tome da se definiraju veliki i uključujući nacionalni identiteti koji uzimaju u obzir različitost liberalnih demokratskih društava.
Identitet je "snažna moralna ideja" kako kaže filozof Charles Taylor, izgrađena na univerzalnoj karakteristici thymosa.
Ova moralna ideja govori ljudima kako oni imaju autentični dio sebe, unutrašnji dio sebe, kojeg ne prepoznaje zapadno lažno društvo koje ga okružuje. U fokusu je ljudska prirodna potreba za priznanjem njihovog dostojanstva i omogućuje jezik za izražavanje bijesa koji se stvara kada to priznanje nije prisutno.
Nije moguće a nije ni preporučljivo da takvi zahtjevi za poštovanjem u potpunosti nestanu. Liberalne demokracije izgrađene su na pravu pojedinca da uživa jednak stupanj izbora i agencijama koje određuju njihovih politički život. No mnogi ljudi nisu zadovoljni time da ih se priznaje 'samo' generičkim ljudskim bićima. U nekoj mjeri, to je stanje modernog života. Modernizacija znači konstantnu promjenu i prekid i otvaranje izborima koji nisu postojali ranije.
U velikoj mjeri to je dobra stvar. Tijekom generacija, milijuni ljudi napustili su tradicionalne zajednice koje im nisu ponudile izbore u zamjenu za one zajednice koje jesu. No sloboda i stupanj izbora koji je prisutan u modernom liberalnom društvu može ljude dovesti do toga da se osjećaju nesretnima i udaljenima od drugih ljudi. Osjećaju nostalgiju prema tim vremenima i strukturiranom životu za kojeg misle da su ga izgubili ili kojeg su njihovi preci posjedovali. Autentični identiteti koje oni traže jesu oni koji ih vezuju uz druge ljude.
Ljude koji se ovako osjećaju lako mogu zavesti vođe koji će im reći da su izdani i da ih postojeće strukture ne poštuju i da su članovi važnih zajednica čija će veličina ponovno biti prepoznata. Priroda modernih identiteta je da su spremni promjeni. Neki pojedinci mogu uvjeriti sami sebe da je njihov identitet baziran na njihovoj biologiji i da je izvan njihove kontrole. No građani modernih društava imaju nekoliko identiteta, koje se oblikuju socijalnim interakcijama. Imaju identitet koji je definiran njihovom rasom, spolom, radnim mjestom, obrazovanjem, nacijom, afinitetima. A iako je logika politike identiteta da društvo podijelili na niz manjih grupa, moguće je kreirati identitete koji su širi i više uključivi.
Ne mora se negirati dosadašnje iskustvo pojedinca kako bi se prepoznalo da oni također mogu dijeliti vrijednosti i težnje sa puno većom grupacijom građana. Proživljeno iskustvo, može postati samo iskustvo, nešto što povezuje pojedince s ljudima koji nisu poput njih, umjesto da ih razdvaja. Iako nijedna demokracija nije imuna na politike identiteta u modernom svijetu, svi ih mogu iskoristiti da ih odvedu u šire forme obostranog poštovanja.
Prvi i najočitiji način da se počne je suzbijanje specifičnih oblika zlostavljanja koji vode viktimizaciji i marginalizaciji, kao što je policijsko nasilje prema manjinama i seksualno zlostavljanje. Nikakva kritika politike identiteta ne smije implicirati kako ovo nisu važni i alarmantni problemi koji zahtijevaju konkretno rješenje. No SAD i druge liberalne demokracije moraju ići i dalje od toga. Vlade i civilno društvo moraju se fokusirati na uključenje manjih grupa u veće grupe.
Demokracije moraju promovirati ono što politički znanstvenici nazivaju "vjerodostojni nacionalni identiteti" koji nisu izgrađeni oko samo pojedinačnih karakteristika, životnog iskustva, povijesnih veza, vjerskih uvjerenja već oko temeljnih vrijednosti i vjerovanja. Ideja je ohrabriti građane da se identificiraju sa temeljnim idealima njihove države i uz pomoć javnih politika namjerno asimilirati pridošlice.
Suzbijanje štetnog utjecaja politike identiteta u Europi se pokazalo prilično teško. U posljednjim desetljećima europska ljevica podržavala je oblik multikulturalizma koji je minimalizirao važnost integracije pridošlica u vjerodostojne nacionalne identitete. Pod zastavom antirasizma, europske stranke s lijevog krila, umanjile su dokaze da se multikulturalizam ponašao kao prepreka asimilaciji.
Nova populistička desnica u Europi, s nostalgičnim pogledom promatra izblijedjele nacionalne kulture koje su bile bazirane na etničkom ili religioznom i koje su rasle u društvu, većinom bez imigranata. Borba protiv politika identiteta u Europi mora započeti na promjenama u zakonima o državljanstvu. Takva politika puno je veća od kapaciteta EU, čijih 28 članica revno brane njihove nacionalne zakone i spremne su uložiti veto na bilo kakvu značajnu reformu ili izmjenu.
Kako bi se spriječila privilegiranost nekih etničkih grupa u usporedbi sa drugima, država članice EU s zakonima o državljanstvu koji se baziraju na principu ius sanguinis (pravo krvi) koje dodjeljuje državljanstvo na principu etničke pripadnosti roditelja, trebalo bi prihvatiti nove zakone koji se baziraju na načelu ius soli (pravo tla) po kojem se državljanstvo dodjeljuje bilo kome tko je rođen na teritoriju zemlje.
No europske zemlje trebale bi nametnuti niz zahtjeva poput onih koje su predstavile SAD prije mnogo godina. U SAD-u, uz to što se mora dokazati kontinuirani boravak u zemlji najmanje pet godina, novi građanin trebao bi biti pismen, moći čitati i pisati i govoriti bazični engleski, poznavati i razumjeti američku povijest i vlast, imati dobre moralne karakteristike (što u biti znači da ne smije imati kriminalnu prošlost) i mora pokazati privrženost principima i idealima američkog Ustava, te položiti zakletvu vjernosti SAD-u.
Europske zemlje trebale bi to isto očekivati i od svojih novih građana.
Uz dodatak izmjeni formalnih zahtjeva za državljanstvo, europske zemlje moraju se odmaknuti od koncepata nacionalnog identiteta baziranog na etnicitetu. Prije gotovo 20 godina njemački akademičar sirijskog podrijetla Bassam Tibi predložio je da Leitkultur (vodeća kultura) bude baza novog njemačkog nacionalnog identiteta. Definirao ju je kao vjerovanje u jednakost i demokratske vrijednosti koje su čvrsto zasnovane na liberalnim idejama prosvjetiteljskog pokreta.
No ljevičarski akademici i političari napali su njegov prijedlog zbog toga što dio vrijednosti karakterizira kao superiorne ostalim kulturnim vrijednostima, te je tako njemačka ljevica podržala islamističke i desne nacionaliste. Njemačka i europske države očajnički trebaju nešto poput Tibijeve vodeće kulture, normativne promjene koja će dozvoliti Nijemcima s turskim podrijetlom da o sebi govore kao o Nijemcima, Šveđanima afričkog podrijetla da se predstavljaju kao Šveđani, itd.
Ovako se nešto počelo događati no još uvijek se sporo razvija. Europljani su stvorili izuzetnu civilizaciju na koju bi trebali biti ponosni i onu koja može obuhvatiti ljude iz različitih kultura iako je svjesna svoje posebnosti. U usporedbi sa Europom SAD više prihvaća imigrante, posebno zato što su vjerodostojni nacionalni identitet razvili davno u svojoj povijesti.
Kako je istaknuo politički znanstvenik Seymour Martin Lipset, američki građanin može biti optužen da "nije Amerikanac" na način na koji stanovnik Danske ne može biti opisan kao "ne Danac" ili kako stanovnik Japana ne može biti optužen zato što se ponaša "nejapanski". Američki je oblik uvjerenja i način života, a ne nacionalnost.
Danas američki vjerodostojni nacionalni identitet koji se probudio za vrijeme 2. svjetskog rata, mora biti oživljen i obranjen od napada i sa lijeve i sa desne strane. Na desnoj strani bijeli nacionalisti htjeli bi ga zamijeniti s onim baziranim na rasi, etnicitetu i religiji. Na lijevoj strani prvaci politike identiteta potkopavaju legitimitet amerikanizma naglašavajući viktimizaciju, insinuirajući u nekim slučajevima da su u DNA zemlje utkani rasizam, spolna diskriminacija i drugi oblici isključivosti.
Takvi nedostatci bili su i dalje jesu dio američkog društva i s njima se treba suočiti. No progresivci trebaju ispričati drugačiji verziju američke povijesti, onu koja se fokusira na ljude kojih je sve više, koji su prevladali te barijere i dobili priznanje svog dostojanstva. Iako su SAD imale puno koristi od raznolikosti, oni na tome ne mogu sagraditi svoj nacionalni identitet. Djelotvoran nacionalni identitet mora ponuditi održive ideje, poput konstitucionalizma, vladavine prava i ljudske jednakosti. Amerikanci poštuju te ideje i ne dozvoljavaju državljanstvo onima koji ih odbijaju.
Povratak osnovama
Jednom kada zemlja definira vjerodostojni nacionalni identitet i otvorenost različitostima modernog društva, kontroverze oko imigracije će se nepovratno promijeniti. I u SAD-u i u Europi takva je debata trenutačno polarizirana. Desne političke strane žele u potpunosti odbaciti imigrante i žele ih vratiti u zemlje iz koje su došli, a ljevica provodi bezgraničnu obavezu dio liberalnih demokracija kako bi prihvatili sve imigrante. To su neodržive pozicije.
Umjesto toga prava debata bi se trebala voditi oko najbolje strategije asimilacije imigranata u državni vjerodostojni nacionalni identitet. Zdravo asimilirani imigranti donose zdravu raznolikost svakom društvu, slabo asimilirani uteg su oko vrata društvu, a u nekima predstavljaju i sigurnosnu prijetnju.
Iako se europske vlade zalažu za bolju asimilaciju ne uspijevaju ju odraditi do kraja. Mnoge europske zemlje nametnule su politike koje aktivno ometaju imigraciju. Po nizozemskom sistemu "pillarization" (organizacija društva u paralelne grupe, svaka sa svojom posebnom hijerarhijom, na temelju religije ili ideologije) djeca se tako školuju u posebnom protestantskom, katoličkom, muslimanskom sistemu. Obrazovanje u ustanovni koju podržava država bez da se ikad moraju suočiti sa ljudima izvan svoje religije sigurno neće pomoći u brzoj asimilaciji.
U Francuskoj je situacija pomalo drugačija. Njihov koncept državljanstva je izgrađen oko revolucionarnih ideja slobode, jednakosti i bratstva. Njihov zakon iz 1905. godine o sekularizmu, službeno odjeljuje crkvu i državu i po njemu je nemoguće postojanje škola poput onih ranije spomenutih u Nizozemskoj. No Francuska ima niz drugih velikih problema.
Ponajprije, bez obzira na to što kažu francuski zakoni, raširena diskriminacija zaustavlja imigraciju. Nadalje, francuska ekonomija slaba je godinama, sa stopama nezaposlenosti koje su veće od susjedne Njemačke. Za mlade imigrante u Francuskoj rata nezaposlenosti je gotovo 35 posto, u usporedbi sa onom od 25 posto mladih Francuza.
Francuska bi trebala pomoći u integraciji imigranata omogućavajući im da pronađu posao, posebice uz pomoć liberalizacije tržišta.
Na kraju ideja francuskog nacionalnog identiteta i francuske kulture došla je na udar onih koji smatraj da je islamofobična, a u sadašnjoj Francuskoj, sam koncept asimilacije nije politički prihvatljiv mnogima na lijevoj strani. To je sramotno jer omogućava nativistima i ekstremistima desnog Nacionalnog fronta da se postave kao pravi branitelji republičkog ideala univerzalnog državljanstva.
U SAD-u asimilacijska agenda trebala bi započeti javnim obrazovanjem. Školovanje bazičnih civilnih nauka već je desetljećima u opadanju ne samo u slučaju imigranata već i rođenih Amerikanaca. Javne škole trebale bi se odmaknuti od dvojezičnih i višejezičnih programa koji su posljednji desetljeća postali popularni.
Iako se takvi programi reklamiraju kao oni koji bi trebala ubrzati upotrebu engleskoj jezika kod onih kojima to nije materinji jezik, no neki podaci pokazuju kako zapravo otežavaju taj proces. Američki vjerodostojni nacionalni identitet može biti osnažen univerzalnim zahtjevom za nacionalnu službu, što bi naglasilo ideju kako američko državljanstvo zahtjeva obavezu i žrtvu. Građani bi takvu službu mogao obavljati ili uključujući se u vojsku ili kroz neku ulogu u civilnom društvu, kao što su predavanja u školama ili radeći na nekim projektima vezanih uz zaštitu okoliša.
Kada bi takve službe bile pravilno strukturirane potaknule bi mlade ljude na zajednički rad s onima iz različitih kultura, regija, rasa, etniciteta, kao što to čini i vojska. A kao i svaki oblik zajedničke žrtve, pridonijet će integraciji pridošlica u nacionalnu kulturu. Nacionalna služba poslužila bi kao suvremeni oblik klasičnog republikanizma, oblik demokracije koji je poticao vrlinu i javnu duhovnost umjesto da jednostavno ostavlja građane da sami tragaju za svojim privatnim životima.
Nacija asimilacije
U SAD-u i Europi politička agenda fokusirana na asimilaciju trebala bi bi potaknuti pitanja razine imigracije. Asimilacija u dominantnu kulturu puno je teža dok se broj imigranata relativno povećava u usporedbi na domaću populaciju. U trenutku kada imigrantske zajednice dosegnu određenu razinu, postaju samo održive i više im nisu potrebne veze s nikakvom drugom grupom osim njih samih.
Mogu prevladati javne službe i opteretiti škole i druge javne institucije koje se brinu za njih. Oni će dugoročno imati pozitivan utjecaj na javne financije, ali samo sa poslovima i kad postanu građani koji poštuju zakone i plaćaju porez. Veliki broj pridošlica može oslabiti podršku koju osjećaju domaći građani kada govorimo o socijalnim davanjima, što je jedan od faktora koji se ističe u američkim i europskim imigracijskim debatama.
Liberalne demokracije imaju mnogo prednosti od imigracije i ekonomski i kulturno. No one također imaju i neupitno pravo da kontroliraju same svoje granice. A svi ljudi imaju temeljno ljudsko pravo na državljanstvo. No to ne znači da imaju pravo na državljanstvo u bilo kojoj državi osim one u kojoj su oni ili njihovi roditelji rođeni. Međunarodni zakoni ne određuju pravo tj. ne osporavaju pravo svake države da kontrolira svoje granice ili samostalno određuje kriterije za državljanstvo.
EU bi trebala kontrolirati svoje vanjske granice bolje nego što to sad čini, što u praksi znači da je potrebno Grčkoj i Italiji osigurati više sredstava i snažniji pravni stroj kako bi se kontrolirao priljev imigranata. Europska agencija zadužena za to, Frontex, nema ni dovoljno zaposlenika ni sredstava a ni dovoljno političke podrške od zemlja članica koje su zabrinute mišlju kako zadržati imigrante izvan granica. Taj sustav slobodnog kretanja unutar granica EU neće biti politički održiv dok se pitanje europskih vanjskih granica ne riješi.
U SAD-u je glavni problem nedosljedna provedba zakona o useljavanju. Čineći malo da bi spriječili ulazak i ostanke milijuna ljudi nezakonito u zemlju i zatim se okrenuli nekim sporadičnim deportacijama, što je bio dio Obaminog funkcioniranja, je teško održiva dugotrajna politika.
No Trumpova želja o "izgradnji zida" na granici sa Meksikom je puno više od nativističkog položaja, a veliki broj ilegalnih imigranata ulazi u zemlju legalno i jednostavno ostaju u zemlji nakon što im vize isteknu. Potreban je bolji sistem sankcioniranja ljudi i kompanija koji zapošljavaju ilegalne imigrante, za što će biti potreban nacionalni identifikacijski sistem kako bi poslodavcima mogao pomoći i pokazati tko može raditi za njih. Takav sustav nije utvrđen s obzirom kako jako puno poslodavaca ima koristi od jeftine radne snage, ilegalnih imigranata. Ovaj sistem kritiziraju i ljevica i desnica s obzirom na niz sumnji kako bi to mogao biti pokazatelj kako je vlada prekoračila svoja prava.
U SAD-u se trenutačno nalazi 11 milijuna ilegalnih useljenika. Većina njih u zemlji je već godinama i bave se jako korisnim poslovima, podižu obitelji i ponašaju se kao svi građani koji poštuju zakon. Mali dio njih počinili su neke zločine, kao što je i manji broj 'pravih' Amerikanaca počinio neki zločin.
No ideja kako su svi ilegalni imigranti kriminalci zato što su prekršili zakon o ulasku ili ostanku u zemlji je smiješna, kao što je smiješno misliti da ih SAD može prisiliti da napuste zemlju i vrate se u zemlje iz koje potječu. Temeljene polazišne točke u imigracijskom reformi postoje već neko vrijeme.
Federalna vlada bi trebala poduzeti ozbiljne izvršne mjere kako bi kontrolirala granice i stvorila put dobivanja državljanstva za ilegalne imigrante bez kriminalne prošlosti. Takva pogodba mogla bi dobiti podršku većine američkih glasača, no oni snažni protivnici imigracije protiv su bilo kakve vrste "amnestije" a grupe koje podržavaju imigrante protive se bilo kakvim strožim mjerama.
Javne politike koje se fokusiraju na uspješnu asimilaciju stranaca mogle bi pomoći da se ova pat pozicija riješi i tako spriječiti trenutačni porast populista u SAD-u i Europi. Grupe koje se glasno protive imigraciji koalicija su ljudi s različitim brigama. Hard core nativiste pokreće rasizam i netrpeljivost, i malo toga se može napraviti kako bi oni promijenili svoje mišljenje. No ostali imaju niz legitimnih briga zbog brzine socijalnih promjena koje pokreće masovna imigracija i zabrinuti su zbog kapaciteta postojećih institucija i mogućnosti njihovog odgovora na ove promjene. Politika usmjerena na asimilaciju mogla bi odagnati njihove brige i odmaknuti od od onih punih predrasuda.
Politika identiteta napreduje kad god su siromašni i marginalizirani nevidljivi njihovim sunarodnjacima. Gnjev oko izgubljenog statusa počinje sa pravom ekonomskom nevoljom i jedan od načina kako bi se taj gnjev trebao suzbiti je ublažiti zabrinutost oko poslova, prihoda i sigurnosti. U SAD-u su mnogi ljevičari prije nekoliko desetljeća prestali razmišljati oko ambicioznih socijalnih politika koje bi mogle 'izliječiti' loše uvjete siromašnih. Lakše je razgovarati o poštovanju i dostojanstvu nego izmisliti potencijalno skupe planove koji bi konkretno smanjili nejednakost.
Velika iznimka u ovom trendu bio je Obama, čiji Affordable Care Act je bio velika promjena u američkoj socijalnoj politici. Oponenti ove politike pokušali su ju okarakterizirati kao pitanje identiteta i insuirati da je politika koju je dizajnirao "crni" predsjednik takva da pomaže "njegovim".
No ACA je bio nacionalna politika dizajnirana kako bi pomogla siromašnim Amerikancima bez obzira na njihovu rasu ili identitet. Mnogi od onih kojima je ovaj zakon išao na ruku bili su bijeli stanovnici u ruralnim područjima na Jugu, koji su bili uvjereni da glasaju za republikanske političare koji žele ukinuti ACA.
Politike identiteta otežale su izradu takvih ambicioznih politika. Iako su borbe oko ekonomske politike proizvele oštre podjele na početku dvadesetog stoljeća, mnoge demokracije otkrile su kako će oni sa suprotstavljenim ekonomskim vizijama često doći do kompromisa.
Pitanja identiteta teško je pomiriti, nekoga priznaješ ili ne. Bijes oko izgubljenog identiteta ili nevidljivosti često ima ekonomske korijene, no borba oko identiteta često odvlači od političkih ideja koje bi mogle pomoći. Kao rezultat toga teže je kreirati širu koaliciju kako bi se borili sa redistribucijom. Članovi radničke klase koji također pripadaju grupama identiteta sa većim statusom imaju običaj oduprijeti se o zajedničkih ciljeva onima koji su ispod njih i suprotno.
Demokratska stranka trebala bi donijeti važnu odluku. Mogu nastaviti pokušati dobiti izbore s povećavanjem mobilizacije grupa koje opskrbljuju svoje najžešće aktiviste: Froamerikance, Hispance, žene, LGBT zajednicu itd. Ili bi stranka trebala pokušati dobiti ponovno glasove dijela bijele radničke klase glasača koji su činili kritični dio demokratske koalicije od New Deala i dalje, no koji su prebjegli na nedavnim izborima u republikanski tabor. Bivša strategija mogla bi im osigurati pobjedu na izborima, no to je loša formula za upravljanje državom.
Republikanska stranka postaje stranka bijelaca, a Demokratska postaje stranka manjina. ako bi se ta proces nastavio i dalje, identitet bi u potpunosti svrgnuo ekonomsku ideologiju kao glavnog rascjepa američke politike, što će biti nezdrav rezultat za američku demokraciju.
Ujedinjena budućnost
Strahovi oko budućnosti uvelike se izražavaju kroz fikciju, posebno znanstvenu fikciju koja pokušava nove svjetove kreirati, zamisliti na novim vrstama tehnologije. U prvoj polovici 20. stoljeća mnogi od tih strahova usredotočili su se na velike, centralizirane birokratske tiranine koji su uništili individualnost i privatnost, sjetite se samo Orwellove 1984.
No priroda takvih zamišljenih distopijskih društava počela se mijenjati u kasnijim desetljećima i ukazivala je na tjeskobe podignute oko politike identiteta.
Tzv. cyber punk autori kao što su William Gibson, Neal Stephenson, i Bruce Sterling vidjeli su budućnost kojom dominiraju centralizirane diktature ali od nekontroliranih socijalnih fragmentacija koje omogućuje Internet. Stephensonova novela iz 1992. godine Snow Crash predstavlja ambicioznu ideja u kojoj pojedinac može usvojiti avatare i izmijeniti njihov identitet kako želi.
U noveli SAD je podijeljen na Burbclaves, prigradske enklave, sigurne, zaštićene ali jako starinske i uniformirane. Za putovanje iz jednog kvarta u drugi potrebne su putovnice, CIA je privatizirana, a nosač zrakoplova USS Enterprise postao je ploveći dom izbjeglicama. Autoritet federalne vlade smanjio se na veličinu zemlje na kojoj su locirane njihove zgrade.
Naš sadašnji svijet kreće se prema svijetu hiper centralizacije i beskrajne fragmentacije. Kina tako razvija masovni diktatorski sustav u kojem vlada prikuplja posebne osobne podatke o svakodnevnom životu i transakcijama svakog građanina. S druge pak strane na drugim dijelovima svijeta vidljiv je raspad cnatrliziraih institucija, pojava neuspjelih država, povećanje polarizacije i rastućeg manjka konsenzusa oko zajedničkih ciljeva. Društveni mediji i internet, olakšali su pojavu samostalnih zajednica, koje nisu ograničene fizičkim barijerama već zajedničkim identitetima.
Dobra stvar kod distopijske fikcije je u tome što se gotovo nikada ne ostvari. No ostaju u sjećanju kao opasani podsjetnik. 1984. postala je moćni simbol totalitarne budućnosti koju ljudi žele izbjeći, a knjiga je pomogla 'cijepiti' društva protiv autoritarizma. Ljudi danas mogu zamisliti svoje zemlje kao bolja mjesta koja podržavaju povećanu različitost no isto tako i prihvaćaju viziju kako različitost može poslužiti zajedničkom interesu i podržati liberalnu demokraciju a ne potkopati ju.
Ljudi nikada neće prestati misliti oko sebe i njihovog društva po pitanju identiteta. No njihovi identiteti nisu fiksirani ili nužno dani im prilikom rođenja. Identitet se može iskoristiti kao moćno oružje podjele, no isto tako može se iskoristiti kako bi ujedinio. To će, na kraju, biti 'lijek' za populističke politike sadašnjice.