Mučilište: Danima obavljali nuždu u istim pelenama
Pojavljuju se šokantni detalji o 'Cobaltu', CIA-inom tajnom mjestu koje su stvorili dvojica psihologa, praktički autora priručnika o mučenju.
U kolovozu John 'Bruce' Jessen i James Mitchell, autori 'Protumjere Al Qaidinom otporu tehnikama ispitivanja', sudili su se s dvojicom preživjelima iz Cobalta, mučilište poznatije među zatvorenicima kao 'Tmina'.
No, dok njihova priča neće izići na vidjelo u sudnici, 274 djelomično cenzuriranih dokumenata objavljenih u predmetu došlo je do Guardiana i otkrivaju sumornu stvarnost života i smrti u zatvoru.
Oni uključuju priče zatvorenike koji su tako slomljeni da se dobrovoljno penje na ploče za mučenje i jednog zatvorenika koji je umro od hladnoće u zatvoru jer je Jessen rekao stražarima da su pritužbe na hladnoću bile "strategija otpora".
Jessen i Mitchell bili su vanjski suradnici, angažirani za izradu dokumenta 'Protumjere Al Qaidinom otporu tehnikama ispitivanja' iz 2002.
Kako bi stvorili taj dokument, pregledali su Manchesterski priručnik, knjižicu za ekstremiste gdje su dijelom pojašnjena mučenja koje se može očekivati u autoritarnim režimima.
Nažalost, par je sve savjete u knjizi smatrao "strategijama otpora" koje otkrivaju zatvorenika spremnog na suprotstavljanje svojim ispitivačima.
To je uključivalo stvari poput traženja odvjetnika, traženja medicinske pomoći i izvješćivanja o mučenju - to jest, o normalnim postupcima bilo kojeg zatvorenika.
Kao rezultat toga, Cobalt - pod njihovim vodstvom - odgovorio je na zahtjeve zatvorenika za milosti, bol zatvorenika i strahom od smrti dodatnom brutalnosti.
Unatoč priznanju na samom početku svoga rada da "nisu stručnjaci u arapskoj kulturi ili organizaciji al-Qaide", Jessen i Mitchell uspješno su prodali svoje tehnike CIA-i i američkoj vladi u PowerPoint prezentacijama u proljeće 2002. godine.
Na kraju su dobili oko 80 milijuna dolara od CIA-e za savjetovanje o mučenju.
Do travnja 2002. godine predložili su da se zarobljenici smještaju u zvučno izolirane stanice izvan dosega Crvenog križa, nacionalnih ili međunarodnih promatrača ili tiska.
U lipnju su napisali popis "tehnika" koji bi se koristili za mučenje zatvorenika.
Oni su uključivali udaranje ljudi na fleksibilne zidove, zatvaranje ljudi u skučenim kutijama i zloglasni waterboarding.
Cilj, kazali su, bio je "doći do točke na kojoj smo razbili bilo kakvu volju ili sposobnost subjekta da se odupre ili poriče pružajući nam informacije".
Prije otvaranja Cobalta, teorije su testirali na Abu Zubaydahu, podvrgnutom najmanje 83 puta zloglasnom waterboardingu, simuliranju utapanja, stoji u dokumentima koji pretvaraju njegove mučenje u znanstveni eksperiment.
Šestog dana "agresivne faze" njegova ispitivanja, Mitchell i suradnici napisali su da su gledali kako "ispitivači su pokazali na malu kutiju i rekli: "Znaš što trebaš učiniti".
"Subjekt je sjedio na podu i ušao u malu kutiju u 10:00 sati bez prosvjeda ili dodatnih uputa", rekli su.
Osam sati bio je podvrgnut mučenju, svaki put prema njihovim zahtjevima.
Kada su mu rekli da sve može završiti tako što im kaže sve što zna, "Subjekt je cvilio da nema ništa".
Mitchell je preporučio da se tehnike koje se koriste na Zubaydahu na Tajlandu treba koristiti kao predložak za buduće ispitivanje zarobljenika visoke vrijednosti.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Kad je progovorio, kasnije je izvješće reklo, to je bilo zbog toga što se "ispitivanje promijenilo na subjekte o kojima je imao informacije".
U rujnu 2002. godine, Cobalt je otvoren na lokaciji izvan Kabula, Afganistana - i njegovih je 20 ćelija brzo popunjeno.
U redovnim ćelijama su bili okovani za metalni prsten u zidu i dali su zatvorenicima kantu za upotrebu kao zahod. U stanicama za lišavanje spavanja, bili su okovani rukama za stropove, a tjerali su zatvorenike da vrše nuždu u pelene.
Kad pelene nisu bile dostupne, zatvorenici su bili goli od struka naniže, ili su im stavljene improvizirane pelene uz pomoć selotejpa.
Ćelije nisu grijali i puštali su glasnu glazbu svake sekunde svakog dana - improvizacija voditelja zatvora, Matthewa Zirbela koji je sam kupio stereo.
Mjesto je bilo poznato kao "Tmina" među zatvorenicima - nešto što je objasnio istražitelj CIA-e koji je u siječnju 2003. napisao izvješće za Jamesa Pavitta, zamjenik direktora Agencije.
"Što se tiče tame," rekao je izvješće, "to je opet bila [Zirbelova odluka]."
Sva svjetla bila su spojena na jednu prekidač i kad je Zirbel morao birati hoće li ih cijelo vrijeme držati upaljenim ili ugašenim, on je odabrao da će ih ugasiti.
Jessen je istražiteljima rekao da je impresioniran zatvorom - čak i razilaženjem od početnih uputa. "Ugođaj je bio vrlo dobar, rekao je. "Zloćudan, ali siguran."
Ali on je pogriješio na tom posljednjem.
Jessen je bio u Cobaltu za nadzor ispitivanja Gul Rahmana, pritvorenika koji je ispitivan nekoliko tjedana u studenom.
Rahman, koji je nosio samo čarapu i pelenu u hladnim ćelijama, podvrgnut je 48-satnoj deprivaciji sna i hladnim tuševima, i unatoč zabrinutosti jednog supervizora da bi mogao razviti hipotermiju, ništa nije učinjeno.
U stvari, predloženo je da se podvrgne ispitivanju 18 od 24 sata dnevno.
Jessen, koji je sudjelovao u šest ispitivanja, obaviješten je da je Rahman tvrdio da je nemoguće razmišljati zbog uvjeta (hladnoće), "žalio se zbog lošeg postupanja, žalio se na kršenje njegovih ljudskih prava".
No, Jessen je rekao da su to samo 'strategije otpora' od Rahmana, koji je proveo dva tjedna u sve težoj hladnoći; prosječna temperatura noću u Kabulu u studenom kreće se oko ništice.
Jessen je napustio Cobalt 14. studenog 2002. godine, ali je savjetovao da Rahman i dalje prolazi tako ekstremno ispitivanje. Pet dana kasnije, Rahman je bio mrtav zbog hipotermije. Ostavili su ga u ćeliji golog od struka dolje.
Šest mjeseci kasnije, Mohamed Ben Soud i Sulejman Abdullah Salim bili su među 39 muškaraca smještena u Cobalt, koji je sad imao pregršt električnih grijača.
Nije im to bila nikakva utjeha: bili su premlaćivani, goli su bili okruženi ledom i satima su ih tjerali u zatvoreni ormarić.
Na kraju su pušteni nakon što su dužnosnici odlučili da ne predstavljaju prijetnju.
Oni - i Rahmanova obitelj - kasnije će tužiti Mitchella i Jessean, što je rezultiralo otpuštanjem cenzuriranih dokumenata koji detaljno prikazuju horor u Cobaltu.
No, 2003. godine to nisu mogli znati; sve što su znali bilo je da moraju provesti ostatak svog života u agoniji, nesposobni dati informacije koje ih mogu osloboditi - ili barem zaustaviti mučenje.
U međuvremenu, Mitchell i Jessen pokazali su se nepopularnima u uredima CIA-e, jer njihova sve veća važnost u poslovima Agencije počela ometati druge u poslu.
"Iako ovi dečki vjeruju da je njihova metoda jedini način, trebalo bi nastojati definirati uloge i odgovornosti prije nego što njihova arogancija i narcizam evolviraju u neproduktivni sukob na terenu", stoji u memorandumu iz lipnja 2003. godine.
I kada su predložili da pomognu pri izradi nacrta novog etičkog kodeksa CIA-e, primijetili su agenti da su "obojica pokazali očigledno zanemarivanje etike koju dijele gotovo svi njihovi kolege".
U svibnju 2003. godine premješteni su u "uglavnom strateške projekte savjetovanja, istraživanja i razvoja programa".
Tijekom naredne četiri godine, povećana kontrola pojačanih tehnika ispitivanja pokazala je da ih guraju dalje i dalje od središta CIA-e.
Tijekom 2006. godine četiri su tehnike izbačene iz upotrebe u skladu s novim Zakonom o vojnim povjerenstvima.