Iz Pule, u kojoj je njezin film “Dobra žena” osvojio Zlatnu arenu u konkurenciji manjinske hrvatske koprodukcije, Mirjana Karanović je već idući dan otputovala u Crnu Goru. Na festivalu “Budva grad teatar” odigrala je Ibsenove “Aveti”, da bi se ubrzo opet vratila u unutrašnjost Istre jer je njezin film igrao i na Motovun film festivalu.
S beogradskom glumicom, kazališnom, a odnedavno i filmskom redateljicom, razgovarali smo u srijedu i tad je rekla da sigurno ostaje sva četiri dana te da će uživati u filmovima i festivalskoj atmosferi. Plan joj se iznenada promijenio i morala se vratiti u Beograd zbog uloge u jednoj televizijskoj seriji.
U regiji gotovo da i nema nagrade koju nije dobila
Za svoj glumački debi prije 26 godina u “Petrijinu vijencu” dobila je Zlatnu arenu, baš kao i ove godine za svoj redateljski debi. No popis nagrada i priznanja koje je osvojila tijekom karijere teško je uopće nabrojiti jer na prostoru bivše Jugoslavije gotovo da i nema glumačke nagrade koju nije osvojila.
"Ovdje u Motovunu se ne nadam ničemu, jer kad vidim sve ove filmove koji se prikazuju u glavnom programu, mislim da moj neće ući u konkurenciju. Ali ovdje mi se čini da nagrade i nisu neki vrhunski cilj. Tu sam prvi put kao gost festivala i čini mi se da je važnija atmosfera i druženje", rekla je pomirljivo, još sabirući dojmove iz Pule.
Tamo se njezin film trebao prikazati u Areni, odmah nakon Ogrestina “S one strane”, ali je jako nevrijeme natjeralo organizatore da njezinu “Dobru ženu” prebace u zatvoreni prostor.
"Bio je to peh jer je drugačiji ugođaj gledati film na velikom platnu u amfiteatru nego u kazalištu. Svejedno, nisam to doživjela kao neku veliku dramu niti sam zbog toga bila nesretna. Vjerujem da ljudi razmišljaju slično kao i ja. Nebitan mi je prostor, nije mi važno ni koliko ljudi gleda film, važna mi je kvaliteta i da on ostavi neki trag. Ako sam to uspjela s ‘Dobrom ženom’, ja sam zadovoljna, a ako je suditi po fantastičnoj reakciji publike, čini mi se da jesam. Nagrada je samo dodatna potvrda i preporuka drugima da ga pogledaju", kaže Mirjana Karanović.
Radnja njezina filma odvija se u obitelji u kojoj žena slučajno sazna da joj je muž tijekom posljednjeg rata počinio ratne zločine. Skriva obiteljsku tajnu čak i pred djecom, no kad se suoči s bolešću, počinje razmišljati što će ostaviti iza sebe.
Na scenariju i filmu radila je gotovo četiri godine
"Ovo je priča o moralnoj dilemi žene koja nosi teret kakav, na neki način, nosi čitavo društvo. S jedne strane je vjernost i lojalnost osobi s kojom dijeliš život, a s druge strane je pitanje moralne vertikale. To su pitanja koja si postavljaju u istoj mjeri i oni koji vjeruju u boga i ateisti jer sam sigurna da se odnos čovjeka prema dobru i zlu ne razlikuje, bez obzira na vjeru.
Film je rezultat mojeg vlastitog promišljanja o tom pitanju, a razriješila sam ga tako da zapravo vjerujem u božju moralnu vertikalu i da zlo mora biti kažnjeno. Da ljudi koji su činili nedjela moraju snositi posljedice bez obzira na to koliko ih mi voljeli. Naša ljubav prema tim ljudima ne prestaje, ali pravda mora biti zadovoljena", opisala je poruku svojeg filma beogradska glumica.
Kako kaže, na scenariju i filmu radila je gotovo četiri godine jer ju je privukla tema. Zato je s koscenaristima Stevanom Filipovićem i Darkom Lungulovim dugo brusila i scenarij.
"Nisam htjela da film bude puka konstrukcija moje teze i mojih životnih stavova, nego da glavna junakinja prođe kroz sve faze odlučivanja, lomova i dvojbi, te da natjerana životnim okolnostima na kraju povuče bolni rez. Proganjala me ta priča i promišljala sam kako odigrati ulogu, a kroz rad na scenariju i razradi lika Milene već sam počela zamišljati scene, pa sam shvatila kako ću, kao autorica scenarija, htjeti kontrolirati svaki detalj i da ću se sigurno miješati u svaki segment rada na filmu. Trebalo mi je neko vrijeme da u sebi osvijestim želju i sakupim hrabrosti da uopće sebi priznam da želim taj film i režirati.
A onda sam rekla samoj sebi – situacija je takva - neka padnem – neka propadnem, ali ovaj put ja želim kontrolirati svaki segment nastajanja", objašnjava. Priznaje da je bila prilično nervozna sve dok nije udarena prva klapa.
A onda su se stvari počele odvijati lakše nego što je mogla zamisliti.
Već prvi dan sve se počelo odvijati samo od sebe
"Mučilo me što sam prilično precizno znala kako ću i što ću sa sobom na setu, ali što ću s drugim glumcima ako se pogubim i ne dam im isto tako precizne smjernice? Uz mene je bio moj dugogodišnji kolega, direktor fotografije Erol Zubčević i producentica Snežana Penev. Bili su mi velika podrška jer su me ohrabrili u donošenju konačne odluke", prisjetila se redateljskih muka.
Kako kaže, već prvi dan sve se počelo odvijati samo od sebe.
"Nakon što sam odradila probe s glumcima, na setu je počeo vladati neki čudesni mir. Korak po korak shvatila sam da se nije ni jednog trenutka dogodilo da sam izbezumljena i da ne znam što dalje. U pauzama sam gledala snimljene kadrove i nije mi bio nikakav problem da se distanciram od materijala i da ga objektivno sagledam. Sve to dalo mi je veliko samopouzdanje i danas sam sigurna da bih mogla i ubuduće režirati.
Problem je što nisam profesionalni redatelj i sigurno ne bih mogla režirati po narudžbi. Ova priča nastala je u meni i ona je odraz emotivnog istraživanja mene same, kao i ljudskih bića oko mene. Isto se mora dogoditi i s idućim scenarijem. Moram pronaći nešto što će me vezati i s čim ću se moći poistovjetiti", kaže.
No i sam osvrt na izbor filmova u kojima je glumila u posljednjih desetak godina svjedoči da je beskompromisno birala uloge koje su joj, u vlastitoj sredini, priskrbile brojne kritike. No bio je to samo logičan slijed njezina građanskog angažmana u Srbiji tijekom 90-ih kad je sudjelovala u uličnim demonstracijama protiv granatiranja Dubrovnika.
Ulogom u filmu “Svjedoci” Vinka Brešana iz 2003., u kojem je zaigrala udovicu hrvatskog branitelja, postala je prva srpska glumica koja se nakon Domovinskog rata pojavila u hrvatskom filmu.
Silnim kritikama izložila se i dvije godine kasnije kad je u “Grbavici” Jasmile Žbanić zaigrala muslimansku majku djevojčice koju je rodila nakon što ju je silovao srpski vojnik.
I treći put je izazvala dio srpskih medija i javnosti kad je u norveškom filmu “Blodsband” prihvatila ulogu majke kosovskog Albanca.
Shvatila sam da nisam zaslužila napade
Ipak, publika je uglavnom pamti po ulozi u “Ocu na službenom putu” iz 1985. godine i kasnije u “Undergroundu”, kompromitiranog Emira Kusturice. Redatelj je s glumicom prekinuo suradnju nakon što je ona prihvatila ulogu u “Grbavici”.
Prije nekoliko godina u jednom je razgovoru rekla da danas više ne bi tako dramatično doživjela medijske napade kao nekoć:
"Napadi u tisku su me tad silno potresli jer sam prvi put doživjela da me na naslovnoj stranici nekih novina proglase izdajicom. Naročito zato jer sam oduvijek imala neku romantičnu ideju o pravdi. Tek kad sam se odmaknula od vlastite sredine, shvatila sam da to nisam ni s čim zaslužila", rekla je.
Na pitanje zašto je i kad odabrala glumu, tom je prilikom odgovorila.
"To je priča o pronalaženju u djetinjstvu te potrebi da budem netko i nešto. Tražila sam nešto u čemu ću biti bolja od ostalih. Pokušavala sam svirati violinu, bavila sam se i sportovima, ali ništa od toga me nije nikad toliko zagrijalo da bih u tome ostala. A onda sam otkrila Dramski studio u Domu pionira koji me je odmah očarao. Kad sam konačno dobila ulogu i izašla na scenu, znala sam da je to poziv koji želim, no do tamo je bio još dug put", govori.
Šezdesetak kazališnih i filmskih uloga
Iako je iza nje šezdesetak kazališnih i filmskih uloga, ni danas ne ostavlja dojam da se umorila.
"Želim se profesionalno razvijati i nesmetano raditi "; izjavila je nedavno u jednom intervjuu. Unatoč tome, još je zadržala zrnce sumnje u sve što radi.
Tako je bilo i u Motovunu. Unatoč tome što nije očekivala nikakvu nagradu, njezin film “Dobra žena” okitio se nagradom FIPRESCI međunarodnog žirija filmskih kritičara.
"Nakon Motovuna do kraja godine obilazit ću s filmom festivale, a prvi sljedeći je Sarajevo film festival gdje će se ‘Dobra žena’ prikazati na Open Airu. Nakon toga odlazim u Makedoniju gdje ću snimati film mlade redateljice Marije Džidževe. Tu je i turneja s predstavom ‘Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali’, koju sam režirala prema tekstu banjalučke dramaturginje Tanje Šljivar. S njom ćemo gostovati i u zagrebačkoj Gavelli 11. listopada."
