Kad čitam, ja uključim mozak, izjavila je nekom, valjda bibliofilskom prilikom, Violeta Viki Miljković, turbofolk zvijezda u ranim devedesetim godinama prošlog stoljeća, najpoznatija po pjesmi u kojoj se, među ostalim, kaže: „Coca-Cola, Marlboro, Suzuki, diskoteke, gitare, buzuki, to je život, to nije reklama, nikom nije lepše nego nama…“.
"Kada govorim o turbofolku, ja isključim mozak“, mogao bi, samo što neće, reći hrvatski premijer Zoran Milanović.
Umjesto toga, on je, nema puno, poručio: “Cajka nije osoba, nije pjesma. Cajka je puno deranja i nada da ćeš istog trena dobiti publiku, zaraditi novac i voziti se u srebrnom BMW-u. Mi smo radnici. Cajka jednako lijenost“.
Da o onome o čemu zbori zna onoliko koliko nema pojma, prvi bi ministar rekao gotovo sve suprotno i ne bi uopće upotrijebio termin - cajka.
Pogrdan je to, hrvatski naziv za glazbu s takozvanim istočnjačkim foršpanima, pjevačkim trilerima i priglupim tekstovima, a ako i ima neko značenje - cajkanima su nekada i drugdje, nazivali jugoslavenske milicionere, naravno ako nisu bili u blizini - korištenje u ovom kontekstu je pogrešno.
"Folk je narod. Turbo je sistem ubrizgavanja goriva pod pritiskom u cilindar motora s unutrašnjim sagorijevanjem. Turbofolk je gorenje naroda. Turbofolk nije muzika. Turbofolk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod Homo sapiensa. Turbofolk je sistem ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbo folk, ja sam mu dao ime”, znamenita je izjava Ramba Amadeusa, crnogorskog multitalenta i autora naziva korištenijeg od neofolka, dakle od termina što ga upotrebljava profesorica Milena Dragičević-Šešić, autorica prve ozbiljne studije o glazbi koja, kao, izaziva zgražanje, iako je zapravo daleko popularnija od drugih žanrova.
Poput novinara građanskih medija, blaziranih intelektualaca, rock-kritičara i sličnih, premijer živi u iluziji da je turbofolk glazba neurbane, neobrazovane, primitivne manjine, dok većina sluša nešto drugo.
Osim kada slavi, tuguje, ženi se, razvodi, rađa djecu i posjećuje rođake. Turbofolk, jednostavno, nije nikakav zvuk s društvenog ruba nego dominantna zvučna kulisa u svim, ali svim državama koje su se nekada graničile s BRIGAMA (Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Austrija, Mađarska, Albanija), a folkoteke nisu zadimljene rupe na periferiji nego omiljena mjesta za provod u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Podgorici, Ljubljani, Novom Sadu…gdje god.
Zato, uostalom, da parafraziramo Milanovića, famozne cajke, bez obzira na spol, zarađuju novac, voze se u srebrnim njemačkim automobilima i, jer ne bi preživjeli konkurenciju, nisu niti najmanje lijeni i lijene.
Estetska vrijednost turbofolka nije upitna, jer je najčešće nema. Činjenica je, međutim, kako ne postoji stariji i istodobno vitalniji smjer u ovdašnjoj, točnije ovdašnjim pop-kulturama, prilagodljiv svakoj promjeni, od tehnoloških do generacijskih.
Zvuku naroda pod pritiskom je, ovisi što se uzima za početak računanja vremena, između trideset i dvije i trideset i sedam godina, a ne da ne popušta nego se grana!
Bila je, dakle, 1978. i Sinan Sakić, sin vojnog bubnjara iz Loznice, pograničnog mjesta u Srbiji, elektrovarilac i bokser u omladinskim kategorijama, je snimio prvu, ne baš zapaženu pjesmu.
Nešto kasnije, 1982. s albumom “Miko, druže moj“, počinje histerično obožavanje prve, vječito nasmijane zvijezde turbofolka, Roma sitne građe koji je u svakoj svojoj pjesmi umirao od tuge između osam i trinaest puta. Ne računajući refrene.
Početkom istih tih osamdesetih, nekadašnji rock-gitarist Miodrag Ilić, otkriva kako mu je izbor zanimanja, možda, bio pogrešan. Nakon smrti Josipa Broza sviralo se rijetko, honorari, naročito oni koje je dobijao od Radio Beograda, nisu pokrivali niti osnovne potrebe njegove obitelji.
“Bukvalno sam gladovao sa svojom porodicom. Onda sam shvatio da neki ljudi od kojih sam u autorskom smislu mnogo bolji, žive u izobilju. Oni su bili praktični, gledali su šta narod želi. Kad sam to uvideo, onda su počele stvari da se menjaju, ja sam imao šta da jedem, a mogao sam i da razmišljam da kupim svoj stan”, ispričao je Ilić, osnivač Južnog vetra, orkestra čijih je pet izvođača gospodarilo jugoslavenskom, medijima nevidljivom estradom.
Famozna komisija za šund je, naravno potpuno ispravno, procijenila da ta glazba ne zadovoljava ne minimalne nego nikakve estetske kriterije, te se na republičkim radijskim i TV postajama nisu mogli pojaviti Sinan Sakić, Dragana Mirković, Mile Kitić, Šemsa Suljaković i Kemal Malovčić, prvi turbofolk All Stars tim.
“Nikad se nije znalo ko je u stvari naša najveća publika. Da li Srbi, da li Muslimani, da li Bugari, da li Makedonci… Imamo fanove i u Hrvatskoj, Mađarskoj… Ima i onih tužnih anegdota iz rata u Bosni i Hrvatskoj. Pucaju jedni na druge, a jedni i drugi pevaju pesme Šemse i Sinana”, kazao je osnivač smjera koji je do ekstrema doveo orijentalne zvuke u onome što se u početku smatralo novokomponiranom narodnom glazbom, malo poznatoj izdavačkoj kući Diskos iz Aleksandrovca omogućio da radi u tri smjene, dok je ergela zavijajućih grla punila sportske dvorane i stadione, otkrivajući onima što se nisu pravili slijepi da Jugoslavija sa svih svojih šest republika i dvije autonomne pokrajine, nije država fanova Ekatarine Velike, Azre, Idola, Josipe Lisac, Šarlo akrobate… nego majka domovina onih što iz sve snage pjevaju:
"Izdali me prijatelji, izdao me brat, izgubila sve sam bitke, al’ još vodim rat“.
Od tada, od prvih godina bez Tita, mnogo se toga, znamo, promijenilo - mahom na gore, osim onoga što je već bilo loše.
No gotovo svi iz one, prve postave Mile Basa su još aktivni – Dragana Mirković i Kemal Malovčić žive u Beču, Sinan Sakić je nedavno na granici Srbije i BiH uhićen zbog posjedovanja kokaina, Mile Kitić ljeta provodi na iznajmljenim, skupim jahtama, tu, kod nas, dok je jedino Šemsa Suljaković pod ručnom - ali sad scenu dijele s desecima novih zvijezda čiji su honorari usporedivi s onim Jelene Rozge ili Severine, domaćih pjevačica koje, inače, ne pjevaju famozne narodnjake, samo što im je glazbena podloga slična zvuku što prati stihove Marine Tucaković, majke neofolk poetike i, uzgred, autorice teksta za pjesmu Olivera Dragojevića, “Podsjeti me što to bješe ljubav“.
Ta rođena Beograđanka je, nije loše znati, u prošlih trideset godina pisala i za Mišu Kovača, Severinu, Bijelo dugme, Magazin, Zdravka Čolića, Borisa Novkovića…
I još piše. Svakome kome nije puno dati 7000 – slovima: sedam tisuća! - eura za pjesmu.
Inače, nema precizne evidencije broja i naziva pjesama Marine Tucaković, kao što od Austrije do Albanije nema države u kojoj, među najvećim hitovima bilo kojeg žanra, nema barem jedan tekst Marine Tucaković.
Nisu, dakle, kako to kaže premijer, “cajke jednako lijenost” nego je turbofolk masovno slijeđen glazbeni smjer u kojem se ne štedi na produkciji, najpopularniji ne nastupaju po seoskim birtijama nego u arenama - prateći duh vremena i potrebe svoje publike, a nju ne čine bezubi provincijalci, fizički radnici i kronični alkoholičari nego rođeni u onim godinama kada je Mile Bas imao stan, Severina vadila prvu osobnu kartu, dok je tek punoljetna cura iz sela Žitorađe u Srbiji, na Festivalu narodne muzike na Ilidži pokraj Sarajeva otpjevala:
"Ja sam cvetak, cvetak zanovetak“ i pobijedila.
Svetlana, tada Veličković, još nije bila za udaju i nije nosila prezime ratnog zločinca, kriminalca i hitmana jugoslavenske tajne službe, Željka Ražnatovića Arkana.
E nju, točnije i nju, danas slušaju djeca bivših pankera, sinovi i kćeri zagrebačkih fakina ili fetivih Dalmatinaca, ma mnogih, računajući i one što još nisu, poput Milanovića, shvatili da, kako je rekao bivši izbornik nogometne reprezentacije Slaven Bilić:
"Hrvati u sebi imaju žicu za tu muziku“.
Tko ne vjeruje njemu, neka uzme knjigu Alekseja Gotthardi Pavlovskog – „Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj: zašto ih (ne) volimo?“ – prvu hrvatsku znanstvenu studiju fenomena neofolka i pratećih pojava, računajući i novac i srebrni BMW.
Ili nešto skuplje i udobnije za putovanje na dugim turnejama od juga Srbije, preko zapada Balkana, pa do Amerike, Australije... Gdje god se, je li, dobro plaća i ima “naroda pod pritiskom“.
