Gradonačelnik New Yorka Bill de Blasio poludio je prije nekoliko dana na svjetsku megakompaniju za internetsku prodaju Amazon i naredio joj da ukloni svoju reklamu s jednog vagona njujorške podzemne željeznice.
Američke zastave koje su umjesto polja sa zvijezdama imale velikog nacističkog orla raširenih krila i varijante japanske imperijalne zastave s nacionalnim simbolima SAD-a Amazon je pod hitno morao brisati s vagona i posebno sa sjedalica u vagonima.
Morali su čak ukloniti i zemljopisne karte s vagonskih zidova koje su pokazivale svijet u kojem su nacistička Njemačka i carski Japan pobijedili u Drugom svjetskom ratu i potom ga podijelili na interesne zone. A još uvijek nije sasvm jasno hoće li Amazon pritom morati ukloniti i plakate kojima svima zaintrigiranima i šokiranima objašnjava da je riječ o reklamnoj kampanji za seriju snimljenu po noveli “Čovjek u visokom dvorcu” pokojne legende ZF književnosti Philipa K. Dicka.
Riječ je o čovjeku koji je život proveo jureći po oštrici pada u ponor siromaštva, raspada ličnosti uslijed višedesetljetnog uzimanja droga i povremenih psihičkih kriza, da bi unatoč tome do 1982., kada je umro u 54. godini, napisao 44 novele i gotovo 150 kratkih priča.
“Čovjeka u visokom dvorcu” Philip K. Dick objavio je na Novu godinu 1962. i za taj je roman dobio međunarodnu nagradu za ZF književnost Hugo, praktično ZF Pulitzera.
Dickov apsolutni klasik znanstvene fantastike spada u podžanr alternativne povijesti i opisuje svijet u kojem je američki predsjednik Franklin D. Roosevelt 1933. ubijen u atentatu.
Od tog trenutka svijet se razvija u smjeru sve više različitom od povijesti kakvu znamo danas.
Hladni rat se izrodio iz imperijalnog sukoba nacista i carskog Japana
U Drugom svjetskom ratu sile Osovine – Treći Reich, carski Japan i fašistička Italija, uspijevaju pobijediti i potom osvajaju svijet.
Hladni rat se, doduše, dogodio, ali ne između SAD-a i SSSR-a, jer te dvije sile u romanu više ne postoje, nego između Njemačke i Japana. Kao što su Saveznici nakon Drugog svjetskog rata podijelili Njemačku na zone utjecaja, to se u ovoj varijanti dogodilo SAD-u.
SAD su podijelili na Pacifičke Države Amerike pod kontrolom Japana, Stjenjak u središnjem dijelu SAD-a koji služi kao tampon zona između dva totalitarna carstva, te na SAD od kojega je ostalo samo ime, jer je riječ o nacističkoj marionetskoj državi pod apsolutnom kontrolom Berlina. Na radnju su veliki utjecaj imala kineska proročanstva I Chinga.
Lik tajanstvenog pisca Hawthornea Abendsena, koji je u stvari taj “čovjek u visokom dvorcu”, napisao je izrazito popularan, ali najstrože zabranjen roman “The Grasshopper Lies Heavy” kojim, iz svog svijeta, opisuje alternativnu povijest u kojoj su u Drugom svjetskom ratu pobijedili Saveznici.
U njegovoj verziji povijesti oni su pobijedili još premoćnije, jer je predsjednik SAD-a 1940. postao suradnik predsjednika Roosevelta R. Tugwell koji je nekoć bio jedna od ključnih figura za stvaranje New deala.
Goebbels, Göring i Heydrich u borbi za mjesto Führera nakon Bormanna
Ovakvu vrstu zapleta Dick je obožavao jer je time u romane potpuno unosio ideju po kojoj bitan dio našeg svijeta u stvari nije stvaran.
Univerzum je vidio kao produžetak Boga, ne kao njegovo djelo, a čovječanstvo suštinski nesposobno za pronicanje u prirodu doista stvarnog već samim time što smo ograničeni tim istim svijetim.
Američko društvo koje roman opisuje 15-ak godina nakon Drugog svjetskog rata podijeljeno je na dio u kojem invalidne osobe i dalje ubijaju, rasizam je praktično već uništio sve što je mogao, pa dio pod japanskim utjecajem, jest da ograničava osobne slobode, ali je bitno manje brutalan od nacističkog.
U jednom trenutku umire Hitlerov nasljednik na mjestu Führera Martin Bormann, znanstvenik koji je razvijao nacističke rakete, te počinje borba za tron između Josepha Goebbelsa, Hermanna Göringa i Reinharda Heydricha.
Philip K. Dick u anale ZF-a i književnosti uopće ušao je brojnim djelima - poput “Čitača tmine”, “Sanjaju li androidi električne ovce”, “Tecite suze moje, reče policajac” - ali je ipak do kraja života bio jako tvrd oko pokušaja da se njegovi romani ekraniziraju.
E, da bi nakon smrti vremenom postao filmski najkorišteniji autor iz svijeta ZF književnosti. “Blade Runner” Ridleyja Scotta, po romanu “Sanjaju li androidi električne ovce”, jedan je od najboljih ZF filmova uopće i na njega Dick jest pristao, ali nije doživio premijeru.
Uspio je, doduše, vidjeti radnu verziju i ona ga je oduševila.
Philip K. Dick je umro, uslijedili su filmovi “Totalni opoziv”, “Uljez”, “Vrištavci”, “Isplata”, “Specijalni izvještaj”, “Replikant”.
Na prvu konkretnu ideju o “Čovjeku u visokom dvorcu” čekalo se sve do 2010., možda i zbog toga jer iz nekog razloga nikada nije bila posebno sklona ekranizaciji ZF-a s tematikom alternativne povijesti.
Prije pet godina prvi je put najavljena serija od četiri epizode po njegovom nagrađenom romanu koji su za BBC trebali producirati preko svoje tvrtke Scott Free Productions. Scott je seriju trebao raditi u suradnji s producentskom tvrtkom Electric Shepherdom, čiji naziv vrlo određeno upućuje na to da je riječ o tvrtki povezanoj s pokojnim književnikom, točnije njegovim nasljednicima.
Pet godina poslije BBC je ispao iz igre, ali je zato uskočio Amazon. Vrlo uspjela reklamna provokacija Amazona pretvorila se u reklamu kakvu su si mogli samo poželjeti.
Vagon okićen fikcionalnom vizijom Philipa K. Dicka, doduše, neće prometovati linijom od Times Squarea do Grand Centrala sve do 6. prosinca.
Upitna je sudbina i 260 plakata na stanicama njujorške podzemne željeznice. Unatoč tome, teško je i zamisliti da bi itko iole upućen u film ili književnost mogao biti pošteđen ludnice koja se može očekivati sad nakon puštanja serije temeljene na kapitalnom djelu kultnog pisca.
Bio je spreman čekati 20 ili 30 godina na književni uspjeh
Philip K. Dick za života, međutim, ni izbliza nije bio tako popularan. Veći dio života proživio je vrlo skromno, ako ne i siromašno, skoro kao da se ukleo kad je 1960. jednom prilikom napisao da je spreman živjeti skromno, ako treba, i 20 ili 30 godina, samo ako bi ga na kraju čekao uspjeh u književnosti.
Svoje prvo djelo napisao je još 1950., ali - kao što je bio slučaj i s još mnogim drugim njegovim romanima - ono je na objavu moralo čekati čak 44 godine.
U takvom životu Dick je morao pisati izrazito mnogo kako bi preživio, u nekim razdobljima čak u doslovnom, fizičkom smislu.
Objavljivao je po niskotiražnim časopisima, bio jako slabo plaćen, posebno u 1950-ima, a tijekom vremena nije mu pomoglo ni to što je veći dio života bio na drogama i česte promjene raspoloženja, što je sve dovelo do toga da u relativno kratkom životu iza sebe naniže čak pet neuspjelih brakova.
Objavljivanjem “Čovjeka iz visokog dvorca” 1963., on, doduše, jest bio počašćen mnogim komplimentima, nerijetko su ga nazivali i genijem ZF-a, ali je istodobno živio uvelike autodestruktivno.
Njegovi androidi sanjali su električne ovce
Za veliki članak o njemu, objavljen 1974., Rolling Stoneovim novinarima je priznao da je prvi roman koji je napisao trijezan, dakle da nije bio pod utjecajem droga, u prvom redu amfetamina, bio “Čitač tmine” iz 1970.
U njemu je briljantno opisao društvo u kojem je sveopća upotreba droga dovela do klasne podjele na psihički uništene ovisnike o “Tvari S” i “normalnjake”.
Opisao je društvo koje je povrh svega bilo toliko cinično da je tvrtka koja je izrazito dobro poslovala s rehabilitacijom ovisnika, u stvari bila glavni proizvođač i distributer droge kojom su si građani nepovratno pržili mozak i postajali psihotični.
Njegova sposobnost da vrlo vješto kritizira moderno kapitalističko društvo više je bila stvar pravila nego slučajnosti. Imao je odličnu podlogu u klasičnom obrazovanju iz niza različitih područja, među ostalim, iz povijesti, psihologije i filozofije, bio je inteligentan i vrlo osjećajan. To što je živio u zahtjevno vrijeme po ZF pisca u kojem je znanstvena fantazija u kratkom vremenu postala skoro istovjetna čistoj znanosti, Dick je savršeno iskoristio u svoju korist.
Vizionarski i upućeno pisao je o svijetu visoke tehnologije u kojem su srušene granice između tehnologije i čovjeka.
U “Sanjaju li androidi električne ovce” iz 1966. opisao je još jednu u nizu svojih distopija, ovaj put čovječanstvo koje je uspjelo preživjeti globalni nuklearni rat, ali po cijenu strašnih ekoloških posljedica koje nepopravljivo onesposobljuju stanovništvo da bude radno sposobno i uopće mentalno sposobno biti dio društva. Otuđenje na svim razinama tehnološki razvoj samo podstiče.
Ljudi satrveni beznadnošću imaju aparate za programiranje svojih emocija, do te mjere nastoje očuvati dojam svoje ljudskosti da se prema androidima odnose s agresivnim rasizmom, koji toliko više jača što su im androidi sličniji, i fizički i mentalno.
Entropija gradove sa svih strana nagriza, a jedna od posljednjih obrana osobnog dostojanstva pada na onom mjestu kad građani, koji streme držati domaće životinje kako bi slavili život i empatiju, nemaju dovoljno novca za pravu, nego si nabavljaju električnu životinju.
Mračnu, gorku atmosferu bezizlanosti i melankolije “Blade Runnera” iz 1982., ali uz akciju kroz bjesomučnu potjeru za androidima bjeguncima, do danas nitko nije nadmašio.
Slične osjećaje Philip K. Dick crpio je direktno iz svog života. Rođen je šest tjedana prerano, kao i njegova sestra blizanka, koja je umrla otprilike u vrijeme kad im je bio termin za rođenje. Motiv usamljenog blizanca povremeno je koristio u djelima, tako da ga je već to proganjalo tijekom života.
Studij mu je stradao zbog napadaja anksioznosti, a onda se na sve nadovezalo siromaštvo i droge, koliko god da je znanstvenu fantastiku obožavao još od 12. godine.
Raspad četvrtog braka s Nancy Hackett 1971. toliko ga je uništio da je do kraja potonuo u ovisnost o amfetaminima, u kuću je čak primio pravu malu koloniju narkomana. To su bili više, manje razlozi i zašto ga je u ožujku 1972. napustila još jedna djevojka u koju se zaljubio, što ga je odvuklo do najozbiljnijeg pokušaja samoubojstva.
Kroz razne programe odvikavanja i psihičkog oporavka, Dick se uspio izvući. No, život trkača po oštrici počeo mu je naplaćivati račun.
S povremenim halucinacijama od 1974. u stvari se jako dobro nosio. Kao i s ponekom paranoidnom idejom.
Ali je zato 1982., točno u trenutku kada je trebao početi uživati prve prave plodove svog stvaralaštva, stradao od serije moždanih udara koji su čovječanstvu uzeli čovjeka kojega danas slavimo kao briljantnog književnika, esejista i filozofa.
