Linda J. je sirijska izbjeglica koja s obitelji danas živi u Baltimoreu. No tvrdi da su najbolji dani u njezinom životu bili oni koje je provela u Siriji.
Ondje je rođena, odrastala, udala se i rodila. Njezina su djeca išla u školu, a suprug joj je radio kao stolar.
S 29 godina bila je kućanica, dok je njezina obitelj posjedovala nekoliko prodavaonica namještaja u Damasku.
"Dijelili smo sve sa susjedima i sve oko našeg doma je bilo okruženo ljubavi. No 2011. godine, sve se promijenilo."
Prvo su počeli mirovni prosvjedi kojima se od vlade zahtijevalo poboljšanje osnovnih životnih uvjeta i stvari poput puštanja političkih zatvorenika na slobodu, te smanjivanja korupcije u vladi.
"Moj suprug i ja nismo bili revolucionari. Poštovali smo ulogu vlade u našim životima, premda smo bili suglasni da su potrebne promjene. Ali vjerovali smo da se te promjene mogu dogoditi mirnim putem. Naša obitelj nije sudjelovala u prosvjedima. Samo smo gledali što se zbiva na ulicama kroz prozore."
Zahuktavanje situacije
Odgovor vlade na mirovne prosvjede sve je iznenadio. Vojnici su počeli nasilno ušutkavati prosvjednike, pucajući u ljude nasred ulica. Tako je počeo rat između građana i vlade.
"Vlada je počela bombardirati naselja u kojima su počeli prosvjedi, uključujući i naše. Tenkovi su gmizali po ulicama, razbijajući aute i uništavajući imovinu. Odjednom su se pojavile kontrolne točke, te su počeli ispitivati i zaustavljati sve ljude na cesti. Vojska je počela upadati u kuće i odvoditi muškarce - mlade i stare - stvarajući paniku i strah. Vlada je nasumce otvarala paljbu po ljudima, te su mnogi izgubili voljene, a moja djeca i ja smo bili u potpunom šoku."
Neki su roditelji odmah izvukli djecu iz škole, no Linda priznaje da je obrazovanje njezinih pet kćeri uvijek bilo izuzetno bitna stavka u njezinoj obitelji. Vodili su ih u školu, a one bi se kući vraćale pješice.
"Jedan dan se moja sedmogodišnja kći vratila doma potpuno užasnuta. Rekla mi je da je vidjela vojnike koji su povlačili ljude s ulice i tjerali ih da kleknu ispred tenkova i ne miču se. Za to vrijeme su ih tenkisti mučili dovikujući im da će ih pregaziti. Prije toga sam pokušavala umiriti kćeri uvjeravajući ih da će stvari krenuti na bolje. No nakon ovog sam uvidjela da to više ne mogu govoriti. Jednostavno sam ih prestala slati u školu."
Vojnici bi im znali upasti u kuću dok bi Lindin suprug bio na poslu, te bi uništavali stvari i plašili ih. Cijelo to vrijeme ona je bila trudna, te je u jesen 2012. godine rodila prvog sina.
Dječak je imao žuticu, pa ga je trebalo voditi u bolnicu na "sunčanje". Morali bi dovesti dijete na tri sata u bolnicu, no ne bi smjeli cijelo vrijeme boraviti tamo, nego bi se naknadno vratili po bebu.
Jednog dana je Lindin suprug tako ostavio bebu u bolnici i vratio se kući. Nedugo nakon toga, nazvao ih je prijatelj koji je radio u bolnici.
"Vlasti su vjerovale da se u bolnici krije pobunjenik, pa su trupe okružile zgradu... Mnogo djece je poginulo. A među njima je bio i moj tjedan dana star sin."
Vrijeme za nove početke
Linda kaže da su tad prvi put počeli razmatrati mogućnost da napuste domovinu. Bojali su se za živote svoje djece, pogotovo jer su otmice i silovanja postale svakodnevna pojava.
"S pet divnih kćeri, bili smo potpuno prestrašeni, te smo odlučili da je vrijeme za odlazak."
U listopadu 2012, napustili su Damask s ukupno 12 ljudi. Sve što su imali bila je odjeća.
"Kad smo stigli u Tripoli, u kojem su nam rođaci pomogli da pronađemo mali apartman, mislili smo da će se situacija u Siriji brzo smiriti i da ćemo se vratiti. No situacija je postajala samo sve gora i gora."
Nakon godinu dana, Lindin suprug je pronašao posao iako je bio jako malo plaćen. Zato su dobivali pomoć od UN-a.
No ni tu njezine kćeri nisu mogle ići u školu, a Linda je željela bolju budućnost za njih. Nakon godine dana takvog života, stigao je poziv iz UN-a tijekom kojeg su ih pitali bi li se željeli smjestiti u nekoj trećoj zemlji, budući da su imali puno djece, a njezin suprug je bio potencijalan i zdrav radnik.
I tako su započeli proces prijave za odlazak u SAD.
Godinu dana kasnije, u prosincu 2014. godine, došli su u SAD, gdje su odmah poslani u Baltimore, u novi dom.
"Osjećali smo se umorno, ali sigurno. Nismo nikog poznavali u ovoj zemlji i uvijek ćemo biti zahvalni onima koji su nam pomogli u tom novom, čudnom okruženju."
Danas su se prilagodili životu u Americi. Djevojčice idu u školu, suprug ima dobar posao, imaju prijatelje i odlaze na izlete.
Ponekad se osjećaju kao stranci, jer ih netko ismijava ili ne razumije njihovu vjeru, ali su sve u svemu sretni. Sretni su što im je pružena prilika da se osjećaju sigurno i što su dobili šansu za novi početak, piše Washington Post.
