Walter Benjamin, njemački filozof židovskog podrijetla, koji je napustio Njemačku 1932., prije nego što su nacionalsocijalisti došli na vlast, tvrdio je kako osobna biblioteka predstavlja “preciznu mapu vlasnikova karaktera”. Godinu dana prije bijega iz Njemačke Benjamin je napisao kratki i slavni esej o odnosu čitatelja i njihovih knjiga, koji je naslovio “Raspakiravam svoju biblioteku: besjeda o kolekcionarstvu”. Tek na polici, tvrdi Benjamin, jednom izvađene iz tame kutija i sanduka, knjige su slobodne. Stvoriti biblioteku – a mnogi ih u životu stvore nekoliko – sigurno je jedan od kompleksnijih ljudskih poslova. Benjamin je bio strastveni bibliofil. Gershom Scholem, njemačko-židovski filozof i povjesničar, piše kako je Benjaminova biblioteka “vjerno odražavala crte jedne složene ličnosti” i kako su u njegovoj biblioteci “djela koja je smatrao velikim – u željenom neredu – stajala pored rijetkih i dragocjenih knjiga kojima, sa strašću staretinara, nije bio ništa manje privržen”.
Walter Benjamin se u životu često selio i svoje je knjige premještao sa starih na nove adrese. Knjige je gubio ili ih darivao ili ih povjeravao prijateljima, a često je u nuždi rasprodavao rijetka izdanja, a potom je te knjige, ili neke druge, ponovno nabavljao i kupovao. Knjige su, dakako, uvijek neraskidivo vezane za mjesta na kojima smo ih kupili. Benjamin je imao privilegij da ih kupuje u Münchenu, Gdanjsku, Moskvi i Napulju, i kupovao ih je posvuda, u knjižarama, antikvarijatima i na aukcijama, kupovao ih je na tržnicama i kod uličnih prodavača. “Iza opijenosti starim knjigama stoji smisao za tradiciju potlačenih, a za istinskog kolekcionara stjecanje stare knjige zapravo je njezino oslobođenje iz tamnice”, tvrdio je. Benjamin piše o kolekcionarima koji postaju bolesnici kad ostaju bez knjiga i kolekcionarima koji postaju zločinci dok stječu knjige. Scholem piše kako je Benjamin posebno bio sklon knjigama koje su napisali luđaci te knjigama za djecu i slikovnicama. “Od svih načina na koji možemo nabaviti knjigu, najotmjeniji je da ih sami napišemo”, napisao je Benjamin. “Pisci pišu knjige zbog nezadovoljstva knjigama koje su kupili a koje im se nisu dovoljno dopale.”
Argentinski publicist Alberto Manguel, inspiriran Benjaminovim esejem, napisao je knjigu “Dok pakiram svoju biblioteku”. Manguel se prisjeća svojih 35.000 svezaka dok ih pakira za preseljenje. Manguel istražuje odnos između knjiga i čitatelja. Svaka biblioteka, piše Manguel, neka je vrsta višeslojne autobiografije. Može li se saznati nešto više o diktatorima koji su obilježili ljudsku povijest, poput Hitlera ili Staljina, na osnovi onoga što su čitali i na osnovi knjiga koje su posjedovali, odnosno izraditi “precizna mapa” njihovih karaktera, kao što to tvrdi Walter Benjamin?
Adolf Hitler je posjedovao veliku osobnu biblioteku koja je sadržavala oko 16.300 svezaka. Nakon Drugog svjetskog rata Sovjeti su konfiscirali Hitlerove privatne knjige i poslali ih u Moskvu. Knjige iz Münchena i Berchtesgadena odnijeli su kao ratni plijen američki vojnici. Tri tisuće svezaka poslije je otkriveno u rudniku soli u Berchtesgadenu, koji su završili u Kongresnoj knjižnici Sjedinjenih Američkih Država. Iako suvremenici tvrde da je Hitler volio čitati djela njemačkih autora, posebno Friedricha Nietzschea, prema mađarskom povjesničaru Ambrusu Miskolczyju - “u njegovoj knjižnici nema traga Goetheu, Schilleru, Danteu, Schopenhaueru ili Nietzscheu”. Hitler je smatrao kako je William Shakespeare superiorniji od Goethea i Schillera. Imao je primjerak Georg Müllerova prijevoda Shakespeareovih sabranih djela iz 1925. i volio je citirati određene Shakespeareove stihove tijekom cijelog života. Hitlerova zbirka uključivala je prva izdanja djela filozofa, povjesničara, pjesnika, dramatičara i romanopisaca. Posjedovao je ilustrirane primjerke “Don Quijotea”, “Robinsona Crusoea” i “Guliverovih putovanja”.
Adolf Hitler
Među velika djela svjetske književnosti Hitler je ubrajao i roman “Čiča Tomina koliba” američke spisateljice Harriet Beecher Stowe, što izaziva određene nedoumice jer je riječ o romanu koji je potaknuo široku raspravu u američkom društvu polovicom 19. stoljeća o prirodi crnačkog ropstva. Likovi romana temeljeni su na onima iz stvarnog života. Glavni lik romana - crnački rob Čiča Toma, umro je kao rob na plantaži svoga vlasnika Simona Legreeja. Josiah Henson, crnački rob, zapisao je svoja sjećanja nakon što je pobjegao na slobodu, a ona su poslužila mladoj Harriet Beecher Stowe za roman “Čiča Tomina koliba”. Prema Miskolczyju, jedini klasični njemački književni tekst koji se nalazio u Hitlerovoj biblioteci bili su sabrani spisi Heinricha von Kleista.
Čiča Tomina koliba
Povjesničar Timothy W. Ryback, vodeći se Benjaminovom tezom o osobnim bibliotekama, napisao je knjigu “Hitler’s Private Library: The Books That Shaped His Life”. Knjiga je objavljena 2008. godine. Ryback je svoje istraživanje u najvećoj mjeri temeljio na 1200 svezaka iz Hitlerove biblioteke koji su danas pohranjeni u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu. Hitler je, prema Rybacku, bio opsesivan i selektivan čitatelj, ponajviše usmjeren na traženje teza koje bi potkrijepile njegove zločinačke ideje. Volio je podcrtavati i pisati bilješke na marginama, a nisu mu bile strane ni vrlo slobodne interpretacije rečenica njemačkih filozofa Nietzschea i Schopenhauera, kojima je podupirao svoju “Übermensch” uobrazilju. Gotovo polovicu biblioteke činile su knjige o ratu i vojsci, volio je zaviriti i u okultne priručnike, a žeđ za lijepom književnošću gasio je čitanjem Shakespearea.
Ljubav koju mu je otac usadio za avanturističkom literaturom Karla Maya poslije je prenio na Cervantesova “Don Quijotea” i Defoeova “Robinsona Crusoea”. Hitler je čitao noću u potpunoj tišini, uz obaveznu šalicu čaja. U svom istraživanju Ryback propituje knjige koje su oblikovale njemačkog diktatora. Knjige su bile Hitlerovi stalni pratitelji tijekom cijelog života. Pratile su ga od godina provedenih kao kaplar na prvoj crti bojišnice tijekom Prvog svjetskog rata do posljednjih dana prije samoubojstva u Berlinu. S izvanrednom pažnjom prema detaljima Ryback ispituje sačuvane sveske iz Hitlerove privatne zbirke knjiga, otkrivajući ideje i opsesije koje su ga zaokupljale u njegovim najprivatnijim satima i posljedice koje su imale za naš svijet.
U prvom poglavlju Ryback detaljno piše o kaplaru Hitleru, koji je služio na zapadnoj fronti u sjevernoj Francuskoj 1915. godine, kako pješači u najbliži grad da bi kupio arhitektonsku povijest Berlina. Imamo čak i opis knjige nakon sljedećih stotinjak godina, s tupim smeđim kutovima koji se uvijaju prema unutra poput osušene korice limuna, hrptom koji opasno visi od izlizanih lanenih tetiva i finim pijeskom koji se slijevao s njezinih stranica čim ju je otvorio. Tijekom godina između Prvog svjetskog rata i dolaska na vlast često je posjećivao štandove s knjigama u Münchenu, dodajući još naslova na police u svojim unajmljenim sobama. Novinar The New Yorkera koji je 1935. pisao Hitlerov profil procijenio je da je u to vrijeme posjedovao oko 6000 svezaka. Jedan Hitlerov suradnik govorio je da su “knjige bile Hitlerov svijet” i nikad se nije sjećao da ga je vidio bez barem jednog sveska pri ruci. Drugi ga se sjećao kako proučava velike knjige do 2 ili čak 3 sata ujutro. Te su sesije bile intenzivne. Jedne večeri Eva Braun imala je nesreću da prekine Hitlerovo kasnonoćno čitanje, na što ju je Hitler, sav bijesan, istjerao iz sobe. Među knjigama iz Hitlerove biblioteke nalazili su se i almanasi o zrakoplovima i oklopnim vozilima, kao i studije germanskih mitova. Naslovi poput “Učenja o ljudskoj nasljednosti i rasnoj higijeni” ili “Rasna tipologija njemačkog naroda”, otkrio je Ryback, bili su dobro označeni marginama i podcrtanim dijelovima, a ponekad su se otvarali na omiljenim odlomcima. Neke, uključujući knjigu s potresnim ilustracijama o sterilizaciji, dobio je uz prigodnu posvetu.
Staljin je drugim ljudima pregledavao biblioteke
Josif Staljin posjedovao je biblioteku koja je sadržavala oko 20.000 svezaka, od kojih su mnogi imali zapise na marginama. Staljin je, prema mnogim izvorima, cijeli život bio strastveni čitatelj. Kad je 1953. pronađen mrtav u svojoj biblioteci, radni stol, kao i okolni stolovi, bili su pretrpani knjigama, od kojih su mnoge bile ispisane njegovim rukopisom na marginama. Dok je čitao, Staljin je pisao bilješke crvenom, plavom i zelenom olovkom, podvlačio dijelove koji ga zanimaju ili numerirao točke za koje je smatrao da su važne. Ponekad je odobravao napisano riječima: “da, da”, “slažem se”, “dobro”, “na mjestu”, “tako je”, a ponekad je ispoljavao prezir: “ha ha”, “besmislica”, “glupost”, “smeće”, “ološ”, “podlaci”... Iritirale su ga gramatičke ili pravopisne greške, koje bi ispravljao crvenom olovkom. Tijekom života oformio je osobnu biblioteku za koju se procjenjuje da je sadržala oko 20.000 knjiga, ali je često čitao i knjige posuđene iz kolekcija svojih suradnika. Sovjetski pjesnik Demjan Bedni žalio se da Staljin ostavlja masne tragove na knjigama koje je posuđivao. Nakon što je Nikita Hruščov došao na vlast, planovi za očuvanje Staljinove biblioteke u njegovoj dači su propali, a njegove knjige, među kojima su bili tomovi o dječjoj psihologiji, sportu, religiji, sifilisu, hipnozi, kao i djela Turgenjeva i Dostojevskog, završile su rasute na sve strane, pa je postalo svojevrsni izazov napraviti točnu studiju o onome što je Staljin čitao.
Tog posla prihvatio se britanski povjesničar Geoffrey Roberts, koji je 2022. objavio knjigu “Stalin’s Library: A Dictator and his Books”. “Proučavajući način na koji je Staljin čitao knjige”, izjavio je Roberts, “možemo sagledati svijet njegovim očima. Možda nećemo uspjeti zaviriti u njegovu dušu, ali možemo promatrati svijet kroz njegove naočale.” Na neki apstraktan način, tvrdi Roberts, Staljin se divio piscima. Na sovjetskom kongresu pisaca 1934. godine rekao je da, iako su građevinski inženjeri potrebni za izgradnju socijalizma, zemlji su također potrebni “inženjeri duše”, pisci, jer oni rade na izgradnji čovjeka.
Josif Staljin
“Knjiga koju je mladi Staljin najintenzivnije čitao i proučavao bila je nužno kršćanska Biblija, ali nema dokaza da je njegov vjerski odgoj imao ikakav dublji i dugoročni učinak”, piše Roberts.
Kao mladi politički aktivist čitao je djela Karla Marxa i Friedricha Engelsa, kao i djela Vladimira Lenjina. Istodobno, čitao je ruske i zapadne klasike: Tolstoja, Dostojevskoga, Gogolja, Čehova, Shakespearea, Cervantesa, Schillera, Heinea, Hugoa, Thackeraya i Balzaca. Beletristička zbirka izgubljena je nakon Staljinove smrti, tako da ne postoje nikakvi podaci o tim djelima.
Njegov stav o Dostojevskom, primjerice, može se naslutiti samo iz usputnih komentara prijateljima koji pamte da je Staljin donio zaključak kako je ovaj pisac loše utjecao na sovjetsku omladinu. Iz bilješki koje su ostale sačuvane možemo zaključiti da je bio veoma zainteresiran za povijest i zaokupljen vladavinom u carskoj Rusiji. Posebno je bio opsjednut Ivanom Groznim i Katarinom Velikom. Na naslovnici drame o Ivanu Groznom napisao je: “Učitelj”. Bio je opsjednut i drugim diktatorima, poput Džingis-kana, čiji je stih “Smrt poraženih je nužna za mir pobjednika” podvukao u jednoj knjizi. Nakon Lenjinove smrti 1924. godine, velik dio Staljinova čitanja usredotočio se, uz proučavanje povijesti revolucionarnih pokreta, na spise svojih suparnika u borbi za vlast, poput Lava Trockog, Grigorija Zinovjeva, Nikolaja Buharina, Leva Kamenjeva... Tijekom 1930-ih, nakon Staljinova obračuna s političkim protivnicima, njegova pažnja preusmjerila se na sovjetsku književnost, na pisce poput Maksima Gorkog, Aleksandra Fadejeva, Alekseja Tolstoja, Ilje Erenburga, Isaka Babelja i Mihaila Šolohova. Svojoj kćeri Svetlani Staljin je darovao “Povijest Komunističke partije Sovjetskog Saveza”, u kojoj su opisane i brutalne metode obračuna s političkim protivnicima, naredivši joj da je pročita.
Sergo Berija, sin Staljinova zloglasnoga komesara za sigurnost Lavrentija Berije, tvrdio je da je Staljin, kad bi posjetio nekoga iz njegova najužega kruga, prvo ulazio u biblioteku i prelistavao knjige da provjeri jesu li zaista pročitane ili služe samo za ukras. Roberts je iznenađujuće blagonaklon prema Staljinu, kao da je čitanje neka vrsta iskupljenja, primjećujući: “S obzirom na razmjere njegovih nedjela kao sovjetskog vladara, prirodno je zamisliti ga kao čudovište, vidjeti ga u mislima kako bijesno osuđuje protivnike.” Umjesto toga, zaključuje da je Staljin bio “posvećeni idealist”, “ne psihopat, već emocionalno inteligentan i osjećajan intelektualac”.
Je li Pavelić išta čitao?
O čitateljskim navikama Benita Mussolinija, Pola Pota i Ante Pavelića ne postoje toliko pouzdani podaci kao što je to slučaj s Hitlerom i Staljinom. Niti jedan od njih nije imao vlastitu biblioteku, prema kojoj bi se moglo suditi o njihovu karakteru.
Mussolini se smatrao intelektualcem. Strastveno je čitao. U srpnju 1902., kao 19-godišnjak, da bi izbjegao obaveznu vojnu službu, emigrirao je u Švicarsku. Tijekom tog vremena proučavao je ideje Friedricha Nietzschea, sociologa Vilfreda Pareta i sindikalista Georgesa Sorela. Sorelov naglasak na potrebi rušenja dekadentne liberalne demokracije i kapitalizma uporabom nasilja, izravne akcije, općeg štrajka i korištenja neomakijavelističkih apela na emocije duboko je impresionirao Mussolinija. Među njegovim favoritima u europskoj filozofiji bili su talijanski futurist Filippo Tommaso Marinetti, francuski socijalist Gustave Herve, talijanski anarhist Errico Malatesta te njemački filozofi Friedrich Engels i Karl Marx. Mussolini je sam naučio francuski i njemački jezik te je prevodio ulomke Nietzschea, Schopenhauera i Kanta. Napisao je, također, nekoliko eseja o njemačkoj književnosti.
Benito Mussolini
Pol Pot, koji je vladao komunističkom Demokratskom Kampućijom od 1975. do svrgavanja 1979., smatra se jednim od najbrutalnijih despota u modernoj svjetskoj povijesti. Pol Pot se upoznao sa Staljinovim spisima, uključujući zloglasnu “Povijest Komunističke partije Sovjetskog Saveza”. Čitao je i djela Mao Ce-tunga, koja daju okvir za provođenje revolucije u kolonijalnim i polukolonijalnim te polufeuadalnim društvima. Čitao je knjigu anarhista Petra Kropotkina o Francuskoj revoluciji, “Velika revolucija”. Od Kropotkina je preuzeo ideju da je savez između intelektualaca i seljaštva nužan za revoluciju, da se revolucija mora provesti bez kompromisa do svog završetka kako bi uspjela i da je egalitarizam osnova komunističkog društva. Nakon povratka iz Francuske Pol Pot je unajmio kuću u Phnom Penhu. Iako nije bio kvalificiran za podučavanje u državnoj školi, zaposlio se kao predavač povijesti, geografije, francuske književnosti i etike u privatnoj školi Chamraon Vichea. Pol Pot je izjavio kako ga je inspiriralo ono što je vidio da se događa u Indiji s Gandhijem i Nehruom. Rekao je da je počeo kao “nacionalist, a zatim domoljub”, prije nego što je čitao “progresivne knjige” i francuske novine L’Humanite, dok je bio u Parizu. Što se tiče podrijetla njegovih političkih stavova, izjavio je da “ne može reći ni o jednom pojedinačnom utjecaju”: “Možda je malo odavde, malo odande”. Pol Pot je do kraja radikalizirao svoje antiintelektualne stavove pozivajući se na jednu rečenicu iz francuskog prijevoda “Kapitala”, koje u originalu kod Marxa nema, o tomu da su u nekim situacijama intelektualci u poziciji neprijatelja radničke klase. Za njega i njegov režim bili su sumnjivi ljudi koji su nosili naočale, što je upućivalo na to da čitaju. Postoje fotografije brda naočala ispred diktatorovih logora u kojima su ubijali intelektualce.
Ante Pavelić
Režim Ante Pavelića, osim što je bio zločinačkoga karaktera, bio je izrazito antiintelektualan. O Pavelićevim čitateljskim navikama ne zna se gotovo ništa jer ih vjerojatno nije ni imao. Zna se jedino da je u emigraciji, u Firenci, učio turski i čitao krimiće te da je bio fasciniran tradicijom bosanskih muslimana, koju je i proučavao, što korijenje vuče iz njegova djetinjstva: u potrazi za poslom Pavelićeva obitelj preselila se u Jezero kraj Jajca, gdje je Pavelić, u muslimanskome mektebu, pohađao osnovnu školu (mekteb je škola u kojoj se djeca uče osnovama islama: vjere, načina života i osnovama arapskog pisma). Iz ovih šturih informacija o Pavelićevim čitateljskim navikama pomalja se profil brutalne, neprosvijećene osobnosti, točno onakve kakvu u antipovijesnoj studiji “Osam dana u svibnju” daju Boris Rašeta i Goran Gavranović. Svoj još neobjavljeni putopis “Legenda o planini” završavam sljedećim rečenicama: “Promatrana iz stvarnih i metafizičkih planinskih visina, povijest u tren izgubi stoljećima pomno nanošenu lažnu pozlatu: prizori herojstava, izdaja i velikih priča, na što se povijest uglavnom svodi, u tren se, kao u inverziji bajke o žabi i princu, pretvore u iluziju po mjeri kraljeva i budala.” Rašetina i Gavranovićeva knjiga ruši sve iluzije o Anti Paveliću, ogolivši ga, pogledom odozgor, iz metafizičkih visina, do elementarne ljudske bijede, i to je možda još jedini preostali način da se o ljudima poput Ante Pavelića kaže nešto novo.
