Bio je to jako neugodan mjesec za najbogatije nogometne klubove. Njemački magazin Der Spiegel, objavio je nekoliko članaka zahvaljujući informacijama do kojih su došli putem emailova i raznih dokumenata. Njihova istraga pokazuje kako elitni klubovi maltretiraju UEFA-u, kako bi ostvarili veću zaradu od nagradnog turnirskog fonda i dobili manje kazne zbog kršenja pravila. Ti optuženi klubovi kažu kako su samo predlagali konstruktivne reforme. No većina nogometnih obožavatelja ima dojam da bogati 'ugnjetavaju' ostale, i da su pravila koje su kreirali Financial Fair Play (FFP) i UEFA u želji da potaknu ravnopravnost, zapravo besmislena.
Problemi su počeli početkom studenog kada je Der Spiegel objavio poruku koja implicira da je kartel elitnih timova osmislio izlazak kroz "super ligu". 'Urotnici' su planirali pozvati 18 klubova da se odvoje od svojih nacionalnih liga, u potrazi za velikim bogatstvom koje im je ponudila ekskluzivna međunarodna franšiza. U planovima se spominje i mogućnost drugog ranga.
Nije bilo neočekivano to što su klubovi koji nisu bili na tom popisu bili jako bijesni, ali bili su i podržavatelji, uključujući i one među tim 'zavjereničkim' timovima. Oni tvrde kako Europa već ima međunarodnih turnira, kao što je Liga prvaka, a da su domaće lige dio toga svega. Naime, takvo natjecanje možda ne bi moglo imati nekog pobjednika iza sjene, od kojeg se to nije očekivalo, poput Leicester Cityja, koji je osvojio englesku Premijer ligu 2016. godine, i to nakon što su većinu vremena proveli u nižim ligama, piše The Economist.
Der Spiegel tako tvrdi kako su Manchester City i Paris Saint-Germain (PSG), dva bogataška kluba koje podržavaju šeici iz Zaljeva, pregovarali sa administratorima kako bi dobili samo sitne novčane kazne nakon što su prekršili pravila FFP-a. UEFA je ta pravila uvela 2011. godine s prijetnjom kako će izbaciti iz Lige prvaka klubove čiji troškovi premaše njihovu zaradu, za 45 milijuna eura tijekom dvije godine.
Do 2014. godine katarska kraljevska obitelj zabilježila je gubitke od 218 milijuni funti za PSG, kako je pisao Der Spiegel, dok je kraljevska obitelj iz Ujedinjenih Arapskih Emirata pokrila deficit Manchester Cityja od 188 milijuna eura. Većina tog novca namaknuta je zahvaljujući sponzorskim ugovorima sa kompanijama iz Bliskog istoka. Zbog tih velikih prekršaja UEFA je kaznila svaki klub sa 20 milijuna eura i dopustila im da ostanu u Ligi prvaka.
Neki od tih detalja su stare vijesti, a neke glasine o mogućem izlasku kruže već 20 godina. UEFA je objavila svoju oštru kaznu prema Manchester Cityju i PSG 2014. godine. Der Spiegel dokazuje koliko agresivno europski elitni klubovi maltretiraju UEFA-u. Oni će tu njihovu taktiku nazvati "jako blisku ucjeni".
Klubovi su navodno otkrili te svoje planove UEFA-i i inzistirali kako je jedini način sprječavanja tog egzodusa dati timovima, koji imaju dugu povijest u Ligi prvaka, dodatni novac svake godine. UEFA je popustila. Der Spiegel opisuje kako su taktike Manchester Cityja i PSG gotovo jednako zastrašujuće. Magazin citira međunarodne emailove iz engleskog kluba, u kojima stoji kako bi Khaldoon al-Mubarak, predsjedavajući "radije potrošio 30 milijuna na 50 odvjetnika diljem svijeta kako bi tužio UEFA-u sljedećih 10 godina", nego prihvatio financijsku kaznu.
Nasser al-Khelaifi, predsjednik PSG-a, navodno je upozorio UEFA-u da razljućivanje Katara, domaćina sljedećeg Svjetskog prvenstva, nije baš dobra ideja. Odgovor administratora bio je pomalo ulizivački. Tadašnji predsjednik Michel Platini pisao je vlasnicima Manchester Cityja da "razumiju i da im se sviđa ono što rade sa klubom".
Kada je tim istim vlasnicima poslao email oko moguće kazne, Gianni Infantino iz UEFA-e rekao im je: "Također bi vam htio zahvaliti na vašem povjerenju. Znate da mi možete vjerovati". Njihovi odgovori bili su na granicama od opravdavanja do izvijanja, iako nije bilo rasprave o vjerodostojnosti dokaza Der Spiegela. FIFA se tada pozvala na lažne vijesti.
"Očigledno je riječ o pokušaju potkopavanja novog vodstva FIFA-e", naglasili su.
UEFA je najavila kako bi FFP mogao otvoriti stare slučajeve ako se pronađu dokazi da su pravila bila prekršena. Manchester City odbio je komentirati "riječi izvučene iz konteksta", a PSG je branio vrijednost svojih sponzorskih ugovora. Čelnici Arsenala priznali su kako su o ovoj ideji raspravljali sa ostalim timovima, no da nisu željeli napustiti Ligu prvaka.
"Na kraju dana, ishod je bio najbolji mogući. Postigli smo novi sporazum sa UEFA-om, unutar sistema koji štiti domaće lige", naglašava Raul Sanllehi.
Infantino tako tvrdi kako su UEFA-ine reforme Lige prvaka bila neka vrsta pobjede.
"Radimo naš posao, i spasili smo sistem i spasili smo europski klupski nogomet".
No jasno je kako su takvi elitni klubovi potrebniji UEFA-i i to više nego što je njima potreban supervizor koji se stalno miješa. Taj je odnos sličan zatočeništvu u kojem moćne grupe u industriji osiguravaju usluge od vladajuće agencije koja bi trebala štiti javni interes. UEFA inzistira u tvrdnji da to nije tako. UEFA-in predsjednik Aleksander Čeferin, sredinom studenog branio je svoj stav, tj. borbu protiv nejednakosti u nogometu.
"Nažalost u svijetu se puno puta događa to da bogati postaju još bogatiji. Mislim da smo jedna od rijetkih organizacija u svijetu koja se tim problemom bavi", naglašava.
U tom slučaju često će se i usmjeriti prema FFP organizaciji kao primjeru progresivnog upravljanja, te pravila koja još samo produbljuju prazninu između onih koji imaju i onih koji nemaju.
Prilikom predstavljanja financijske organizacije 2009. godine, tadašnji predsjednik Platini je obećao "financijsku i moralnu solidarnost između onih koji su na vrhu i na dnu piramide", što je najbliže što se europski nogomet približio načinu na koji se pokušava osigurati balans poput onog u američkom nogometu.
Kao i pokušaj sprječavanja "financijskog dopinga" bez obzira da li tajkuni kupuju te klubove kao projekte i u njih upumpavaju sredstva, FFA je pokušao smanjiti problem dugova u nogometu. 2011. godine klubovi koji su na vrhu u 54 zemlje ukupno su zabilježili oko 1,7 milijardi eura dugova. UEFA je priznala kako bi sportom vladao meritokratski duh ako bi se spriječilo trošenje novca kojeg klubovi nisu zaradili.
Sedam godina nakon toga čini se kako su domaći nogometni klubovi u puno boljem financijskom stanju. Prošle su godine tako ostvarili netto profit od 600 milijuna funti. No UEFA-na nada da će to popraviti kompetitivni balans nije bila točna. Regulacijom onoga što klubovi zarađuju sa onim što troše FFP je utvrdio poziciju slavnih strana koje već imaju određenu podršku.
Oni su se pokazali sposobni povećati svoje komercijalne prihode posebno u inozemstvu. Po podacima Deloittea ove godine 13 najbogatijih klubova u Europi zaradilo je 41 posto prihoda među ligama "petorice veličanstvenih" - Engleske, Španjolske, Njemačke, Italije i Francuske.
2012. godine prikupili su samo 34 posto tog prihoda. Da je riječ o neravnomjernom raspoređivanju sredstava smatra Markus Sass i naglašava kako je riječ o "nejednakom kompetitivnom balansu dugoročno, u kojem veliki klubovi dominiraju nad manjim".
Sass napominje kako vlasnici koje naziva "sugar daddy", zapravo uvode financijsku nestabilnost i oni remete postojeće oligopole. U Engleskoj između 1995. i 2004. godine časni pobjednici bili su Manchester United i Arsenal, što je prekinuto 2005. godine kada je Roman Abramovič, uložio svoje bogatstvo u Chelsea.
Njegov primjer slijedili su šeici koji su kupili Manchester City 2008. godine. Čak je i Leicester imao svog "sugar daddya", Vichai Srivaddhanaprabha, koji je klub vratio u Premier Ligu. U veljači su kažnjeni sa nešto više od tri milijuna funti zbog prijavljivanja gubitka od 20,8 milijuna funti 2014. godine, u godini u kojoj su zaslužili promaknuće.
Regulacije su takvo ponašanje učinile manje privlačnim, a velike sile doslovno su pregazile svoje protivnike. U Italiji je Juventus osvojio nekoliko naslova zaredom, a u Njemačkoj je Bayern München zaredom osvojio njih šest. U Francuskoj je PSG osvojio pet od posljednjih šest. Iznimka je bila 2017. godine, u trenutku u kojem je PSG platio Monacu 180 milijuna eura za Kylian Mbappé, koji im je pomogao da se titule ponovno domognu 2018. godine.
Der Spiegleovo istraživanje otkriva zlokoban krug nejednakosti, u kojem bogati klubovi postaju još bogatiji. Zbog toga su domaće lige predvidljivije i potiču elitne timove da osmišljavaju uzbudljive turnire. Daje im to više financijske podloge za maltretiranje UEFA-e , koja onda implementira politike zbog kojih oni postaju još bogatiji. I moglo bi samo biti još i gore.
Odgovor UEFA-e bi trebao biti u tome da potiče kompetitivnost ali i sprječava bezgranično trošenje. Trebali bi poticati više primjera poput Manchester Cityja i PSG-a, ali isto tako i osigurati da se drže pravila. Napravili su neke dobre korake u tom smjeru. Ove sezone predstavili su limit od 100 milijuna eura u godini na zarade od transfera, što znači da mogu potrošiti samo 500 milijuna eura na kupovinu igrača. Nova pravila uključuju i veću transparentnost kao što je objavljivanje više podatak o plaćanjima, kaže Darren Bailey iz odvjetničke tvrtke Charles Russell Speechlys. To bi moglo spriječiti iskrivljavanje pravila.
No to će biti samo opterećenje bogatijim klubovima, ali neće potaknuti siromašne, da to učini UEFA bi trebala ukinuti originalna FFA pravila. Tako bi svaki klub mogao godišnje potrošiti oko 200 milijuna eura netto na igrače, bez obzira od kud je taj novac došao, što bi manjim klubovima dalo šansu da ih sustignu.
Radikalnije rješenje ovog problema nejednakosti bilo bi da klubovi sami kreiraju pošteniji sistem. Povijest američkog sporta pokazuje kako kolektivna akcija natjecateljskih timova je najučinkovitiji način ravnomjerne podjele bogatstva, kako bi se limitiralo neracionalno trošenje i osiguralo da iste strane ne pobjeđuju svake godine. Nogometni klubovi rijetko su pokazivali taj kolaborativni duh možda i zbog povijesne dominacije divova poput Bayer Münchena i Juventusa koje im je dalo manju inicijativu u pregovorima sa manjim rivalima.
Postoji samo jedan izuzetak, važan izuzetak. Početkom 90-ih grupa najbogatijih engleskih klubova prijetila je da će izaći iz natjecanja, koje svoje početke vuče iz 1888. godine. Na kraju su to i učinili. Novo natjecanje, nazvano Premier liga bilo je integrirano u starom sistemu. Inovacija je bila u tome da se predstavi taj kolektivni pregovarači sistem za tv reklame, kako bi se i profit mogao dijeliti ravnomjernije.
2017. godine klub u Premier Ligi sa najvećom televizijskom zaradom zaradilo je samo 60 posto više od onih sa najmanjom zaradom. Ostale lige među "velikom petoricom" svoje zarade su dijelili ravnomjernije. Nitko nije bio toliko ambiciozan kao manja nizozemska liga, koja će od 2020. godine, zahtijevati da klubovi koji se natječu u UEFA-a turnirima podijele pet posto svog prihoda sa onima koji se nisu kvalificirali.
Engleska danas ostaje jedina velika liga u kojoj se šest klubova može nadati da će ju osvojiti. Njihov 'bijeg' možda se nikada neće dogoditi. No ako klubovi nisu voljni modernizirati njihove lige na način da svi natjecatelji imaju iste udjele, navijači bi mogli gledati iste pobjednike svake godine.
