Sudac Denny Chin proglasio ga je 29. lipnja 2009. krivim, izrekao mu kaznu, udario čekićem o svoj pult i optuženi više nikada nije osjetio slobodu. Niti će je više ikada osjetiti. Bernard Madoff je platio sa 150 godina zatvora to što je na Wall Streetu organizirao financijsku piramidu. Prikupljao je novac za koji je tvrdio da ga ulaže, i pritom obećavao ogromne kamate. Pronevjerio je 65 milijardi dolara, a do otkrića su ga zvali financijskim genijem.
Otada je prošlo skoro cijelo desetljeće i skoro nitko se nije zamarao detaljem što ga je Madoff iznio u svom posljednjem očitovanju na sudu, da je svoju Ponzijevu shemu započeo još 1991. Novinarski dvojac Wall Street Journala neke stvari ipak nije zaboravio, tako je registrirao da se nedavno ispostavilo da je financijski forenzičar Harry Markopolos godinama upozoravao vlasti što Madoff čini i da to neće izaći na dobro.
Upravo nakon Madoffa i na inzistiranje Markopolosa komisija koja nadgleda trgovinu vrijednosnim papirima organizirala je program koji se slobodno može nazvati gotovina za informacije, kako bi se ubuduće spriječile spektakularne financijske piramide kao što je bila Madoffova. Danas postoji cijela jedna "industrija", posvećena proučavanju informacija koje stižu od korporacijskih insajdera i stručnih analitičara kako bi se na vrijeme prepoznavalo što se događa u pojedinim tvrtkama.
Whistleblower Inc najopipljivija je posljedica skandala s Madoffom. Američka Komisija za vrijednosnice i burzu (U.S. Securities and Exchange Commission) u središtu je tog novog "ekosustava", kako situaciju opisuje WSJ, pjesnički slikovito u slengu spekulativnog i financijskog biznisa. A u samoj Komisiji u centru se nalazi Ured za zviždače koji je tijekom sedam godina rada isplatio čak 326 milijuna dolara na račune 59 zviždača koji su tom regulatornom tijelu dojavili vrijedne informacije.
Posljedica takvog brda isplaćenog novca jest to da se lova na prevare i prevarante prihvatilo mnoštvo odvjetnika, forenzičara i bivših agenata FBI-a. Ima i kritičara koji tvrde da je poplava dojavljivača zakrčila sustav, da je ove godine u ured pristiglo oko 5200 prijava, dok je to prije šest godina bilo osjetno manje, oko 2000 prijava. Samo po sebi ne bi bilo problem. Problem je to što takva navala neutemeljenih zahtjeva za isplatom nagrade usporava isplatu onima koji donose doista vrijedne dojave.
A to onda prijeti da odvrati buduće zviždače. Ured je dvojici dojavljivača čak morao zabraniti da im se ubuduće javljaju, jedan od njih je, primjerice, podnio čak 143 zahtjeva, što je više nego očito suludo. Markopolos je za WSJ prognozirao da će "se sustav urušiti, osim ako ga ne poprave".
WSJ navodi podatak da je trenutno 53 posto zahtjeva za isplatom nagrade stoji neriješeno, da uredu u prosjeku treba dvije godine kako bi provjerio koliko je utemeljen svaki zahtjev, a da se nerijetko događa da postupak traje i bitno dulje.
"Kako se produljuje vrijeme između rada što ga obavi zviždač, svih rizika koje pritom preuzima i trenutka isplate nagrade, stvar po njih postaje sve stresnija i obeshrabruje ih", kazao je Edward Siedle.
On je bio jedan iz skupine zviždača koji su 2015. prouzročili postupak protiv JP Morgan Chase & Co i na kraju kaznu od 267 milijuna dolara. Siedle je rekao da je komisija još prije godinu i pol preporučila da mu se isplati 48 milijuna dolara, ali da do potvrde isplate nagrade još nije došlo.
Za usporedbu, Siedle je istu informaciju u svoje vrijeme proslijedio i manjoj agenciji CFTC koja je također istraživala JP Morgan & Chase i, kako je riječ o agenciji koja obrađuje manji broj zahtjeva za isplatom nagrada, oni su mu ovog ljeta isplatili 30 milijuna dolara. Novi problem je i to što Komisija za vrijednosnice i burzu razmatra da ograniči iznos nagrada kako bi izbjegla mega-nagrađivanje jer bi to bilo "nerazumno visoko kao poticaj zviždačima".
Markopolos baš nije siguran da je to ispravan smjer, jer zviždači u pravilu riskiraju karijere, ugled i da bi trebali biti sigurni da neće pretrpjeti štete u smislu prihoda što bi ih ostvarili u profesiji nakon što prijave kršitelje zakona, prevarante. Zasad oni mogu računati na između 10 i 30 posto iznosa za koji se odrapi kazna prevarantima. Jasno je da ovakav sustav potječe iz doba neposredno nakon izbijanja financijske krize 2008.
Markopolos je bio prvi koji je u veljači 2009. svjedočio pred Odborom za financijska pitanja Kongresa i pritom im rekao i to da je on godinama upozoravao na Madoffa, ali ga nisu slušali, i da bi trebalo organizirati sustav kako bi praktično stalno trajao "lov na financijske prevarante". Mjesec dana poslije s tim prijedlogom Komisija je izašla pred Senat, Kongres je sve odobrio 2010. i 2011. godine Komisija je počela rad na ovakav način sa svojim Uredom za zviždače.
Trenutno je procedura takva da se zviždači prijaviti mogu na internetskoj adresi SEC.gov/whistleblower i online slijediti upute. Tako se podnosi prijava. Slijedi procedura koja može trajati godinama, između ostalog preliminarno se provjerava može li prijava dovesti do kazni od milijun dolara i više, sve kako bi se osiguralo da se resursi, odnosno ljudi i vrijeme istraživanja, upotrebljavaju kako bi se hvatalo "velike ribe". Potom se s potencijalnim zviždačem još jednom usklađuje dogovor o potencijalnoj nagradi.
Jedan od onih koji je pisao najnovija pravila Komisije, Jordan Thomas, vremenom je otišao iz agencije i pokrenuo odvjetničku praksu u kojoj sam traži zviždače i potom ih zastupa i savjetuje kako bi što bolje prošli kroz proceduru i podigli veću lovu, naravno. Njegovi klijenti uspjeli su se izboriti za više od jedne milijarde dolara nagrada na osnovu prijava (raznim agencijama, ne samo ovoj Makropolosovoj) koje su sve skupa koštale kojekakvih kazni raznorazne prevarante u ukupnom iznosu od 1,7 milijardi dolara.
Novi program doveo je do velikih otkrića s isplatama većima od 50 milijuna dolara. U pravilu je riječ o zviždačima koji su bili pri vrhu struktura tvrtki koje su prijavili, a program se pokazao odličan i zato što točno dvije trećine isplaćenih nagrada potječe iz sasvim novih istraga u ranije potpuno nepoznatim aferama. Thomas svoje klijente savjetuje i kako da se "ozvuče" pri razgovoru kako bi snimke potom mogli podnijeti nakon što se prijave u program zviždača.
Sve skupa, to što se događa s tretmanom zviždača u SAD-u posljednjih šest godina, dovelo je dotle da same tvrtke drastično bolje paze da na vrijeme sređuju svinjarije u svojim redovima kako bi preduhitrili da im se nakače Komisija i kakav zviždač. U lipnju je Komisija objavila da će isplatiti 83 milijuna dolara nagrade troje zviždača koji su pomogli razbijanju prevarantske sheme pri Bank of America i Merrill Lynch.
No, problem ostaje s poplavom prijava i tu će morati nešto napraviti kako bi spriječili da im se sustav sasvim zakrči.
