Europska komisija u najnovijem Izvješću o stanju zemlje (engl. Country Report) iznosi niz poraznih ili zabrinjavajućih zapažanja i objašnjenja o Hrvatskoj koji se mogu svesti pod jedan zajednički nazivnik: ovo je zemlja ograničenog ili nikakvog napretka. Dovoljno je spomenuti da su samo dvije članice EU uz Hrvatsku ostale u statusu pretjeranih makroekonomskih neravnoteža (notorni Cipar i Italija) dok su Bugarska, Francuska i Portugal izašle iz toga statusa, i da Komisija započinje spomenuti dokument ovim riječima:
"Potencijalni rast u Hrvatskoj ostaje nedovoljan za bržu konvergenciju (prema EU prosjeku razvijenosti, op.a.)."
Vrata optimizma se malo odškrinu kada stručnjaci Komisije pišu o tome da bi se stopa potencijalnog (dugoročnog) rasta u Hrvatskoj mogla malo ubrzati, ali zatim slijedi otrježnjenje: smatraju da će se to dogoditi ako Hrvatska proširi kapacitete za provedbu strukturnih reformi. Kako očekivati da će Hrvatska proširiti kapacitete za provedbu strukturnih reformi kada analiza Komisije obiluje sljedećim tezama:
- u pogledu strukturnih mjera nije ostvaren napredak,
- novi pravni okvir za jačanje okvira fiskalne discipline nije usvojen,
- narasle su neplaćene obveze sustava javnog zdravstva,
- odgođeno je donošenje paketa reforme mirovinskog sustava,
- na obrazovnu reformu još se čeka,
- glavni dio reforme javne administracije stoji,
- ciljevi za visoko obrazovanje 2020. neće biti dostignuti,
- ciljevi ulaganja u istraživanja i razvoj daleko su od realizacije,
- reforma sustava državnih poduzeća, osobito njihovog korporativnog upravljanja, sporo napreduje,
- u HBOR-u je provedena analiza kvalitete aktive ali rezultati nisu poznati,
- javni dug je i dalje vrlo visok, itd.
S druge strane, formulacije poput ove: "U pogledu mjera poboljšanja poslovne klime postignut je određeni napredak u vidu smanjenja administrativnih tereta i parafiskalnih davanja…", ili: "Određeni je napredak postignut u pogledu prodaje manjinskih udjela u državnim poduzećima i nekretnina, a broj zaostalih sudskih predmeta marginalno je smanjen», ili: «Najveći napredak zabilježen je u pogledu reforme tržišta rada i fiskalne konsolidacije…", ne mogu prevagnuti u odnosu na prevladavajući hrvatski sindrom nečinjenja zbog kojeg zaostajemo.
Izvješće pruža dokaz da prethodni zaključak nije stvar interpretacijske impresije. On je rezultat egzaktnih podbačaja ekonomske politike u protekle četiri godine članstva u Uniji (i mnogo dulje). Izvješće naime sadrži grafički prikaz napretka prema realizaciji preporuka koje je Vijeće EU davalo Hrvatskoj (uglavnom na temelju Nacionalnih programa reformi koje su podnosile Vlade) 2014. – 2017. Iz prikaza se vidi da napretka nema ili je ograničen za 52% preporuka Vijeća. Određeni napredak je postignut za 31% preporuka. Značajan napredak se bilježi kod 12% preporuka, a puna provedba kod svega 5%.
Ne čudi da Komisija u ovako zaspaloj zemlji radnu snagu označava notorno neaktivnom i ističe da će dobro poznati (nepovoljni) demografski trendovi i emigracija dugoročno limitirati mogućnost za gospodarski rast.
Na tehničkoj razini, EK pronalazi tri neposredna faktora sporog gospodarskog rasta: (1) spori rast produktivnosti, (2) loša poslovna klima i (3) niska stopa investicija. Investicije rastu sporije nego što su i vlada i Komisija očekivale. To se jednim dijelom može objasniti lošom poslovnom klimom. No, drugim dijelom, riječ je o slabijem korištenju EU fondova od očekivanja. To usko grlo bi se, smatra Komisija, uskoro moglo otkloniti.
Međutim, moramo upozoriti da niti jedna ozbiljna ekonomska analiza nije otkrila da su EU fondovi kritičan faktor rasta i razvoja. Drugim riječima, javni fondovi niti jednoj zemlji nisu donijeli razvojnu prevagu u odnosu spram drugih razvojnih faktora. Između ostaloga, spram faktora vezanih uz kvalitetu politika odnosno reforme. Ekonomska povijest pokazuje da razvojne prevage zriju iznutra.
Zanimljivo je da ovogodišnji Izvještaj Komisije o Hrvatskoj sadrži prikaze rezultata čak četiri analize koje se podudaraju s analitičkim rezultatima koji su ranije publicirani na Labu:
1. Saldo tekućeg računa platne bilance neočekivano se kreće u pozitivnoj zoni
Stručnjaci EK su izračunali model fundamentalnih odrednica salda tekućeg računa i dobili da bi, uz aktualni gospodarski rast, tekući račun već trebao biti u deficitu (oko 1,5% BDP-a). On je međutim u suficitu, što je vjerojatno posljedica ulaska u EU i drugih okolnosti povezanih s bržim rastom izvoznog sektora. Nešto se fundamentalno promijenilo: rast, premda skroman, ipak je zdraviji nego prije krize. Tu je tezu na Labu više puta branio Ivica Brkljača, a prošle godine ju je detaljno objasnio Tomislav Globan.
2. Problem je siromaštvo, a ne nejednakost
Komisija piše da su nejednakosti dohotka oko EU prosjeka, dok su rizici siromaštva visoki. Prepoznajući tu činjenicu, Brkljača i Šonje su zagovarali pretakanje ovog rezultata u politike: smanjiti progresivnost poreza i izravno se boriti protiv siromaštva i nejednakih šansi. To je, usput rečeno, izazvalo i jednu filozofski orijentiranu polemiku Grdešić – Šonje. S druge strane, Komisija ipak upozorava da porezna reforma koja je dominantno fokusirana na porez na dohodak ima ograničene domete jer razmjerno slabo zahvaća osobe s prosječnim i ispodprosječnim dohocima.
3. Javni rashodi, osim izdataka za socijalu starijih članova društva, a osobito izdaci za obrazovanje, izrazito su neefikasni
Komisija je pronašla niske izdatke i slabe efekte ulaganja u istraživanja i razvoj (R&D), o čemu je na Labu ranije pisao Milan Deskar Škrbić koristeći DEA analizu. Kada je riječ o DEA-i, Amina Ahec Šonje je prošloga tjedna započela s objavom serije tekstova o (ne)efikasnosti izdataka za obrazovanje (prvi tekst je bio o efikasnosti osnovnoškolskog obrazovanja). Na temelju DEA metode pokazala je izrazitu neefikasnost hrvatskog obrazovnog sustava u usporedbi sa 17 članica EU. Najavila je slične rezultate za sekundarno i tercijarno obrazovanje za zemlje Nove Europe (na temelju istraživačkog rada sa Milanom Deskar Škrbićem i Velimirom Šonje), koji će biti objavljeni sljedećih dana. Objava ide u trenutku kada je EK u ovom Izvješću također uz pomoć DEA-e objavila rezultate analize efikasnosti osam velikih komponenti javnih izdataka (policija, socijalna pomoć 65+, socijalna pomoć do 65, obrazovanje, sudovi, transport, javno zdravstvo i istraživanja i inovacije, R&I). Pokazalo se da upravo (sekundarno) obrazovanje odudara zbog izrazite neefikasnosti.
4. Nema naznaka "nizozemske bolesti"
Izvješće navodi i rezultate ovogodišnje analize Orsinija i Pletikose koji su u Komisiji istraživali može li velik značaj turizma za hrvatski BDP voditi ka Nizozemskoj bolesti. Nizozemska bolest se javlja ako postoji negativan utjecaj turizma na razvoj drugih sektora gospodarstva kroz zarobljavanje faktora proizvodnje (rad, kapital i zemlja koji bi se inače koristili u produktivnijim sektorima). Autori iz EK pronašli su malu šansu za takvu pojavu u Hrvatskoj. Milan Deskar Škrbić je pokazao taj rezultat na Labu u analizi koju smo objavili prošle godine.
Na kraju, što reći kada se iz godine u godinu ponavlja ovakav izvještaj, stalno podsjećajući na to da je prilično dobro poznato zašto Hrvatska zaostaje i što njene vlasti čine loše, odnosno ne čine?
Kao što je pokazano u ovom kratkom prikazu, u ekonomiji se mnoge stvari znaju; mnoge su metode poznate i primjenjuju se kako u vodećim istraživačkim centrima i institucijama, tako i u Hrvatskoj. Zbog toga se mnogi rezultati podudaraju kada se radi po pravilima struke.
Međutim, te poruke ne dopiru do političkih ušiju. Točnije, dopiru do njih, ali ih te uši ne čuju. To su iste one uši koje odlučuju o tome da se ne radi reforma obrazovanja, zdravstva, javne administracije, pravosuđa, mirovinskog sustava, kriterija i mehanizama fiskalne discipline, i mnogih drugih područja života čiji je jedan dio listan na početku ovoga teksta.
Zašto ne čuju? Odgovor leži u domeni političke ekonomije. To je domena u koju Komisija zbog striktno definiranog mandata ne ulazi. Komisija naprosto ne smije izravno reći koja bi državna poduzeća trebalo privatizirati ili koje bi proračunske izdatke i koliko trebalo smanjiti. Pogotovo ne smije provoditi polit-ekonomske analize koje bi zašle u raščlambu političkih uzroka loše nacionalne politike. Zbog toga će dokumenti poput Country Reporta uvijek biti nedorečeni.
Na sreću, a s time ćemo zaključiti, u Hrvatskoj je stasala nova generacija ekonomista i napose polit-ekonomista koje predvode Vuk Vuković (Oxford) i Kristijan Kotarski (Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu). Oni u svojim analizama razotkrivaju polit-ekonomske mehanizme hrvatskog neuspjeha. To su mehanizmi koje intuitivno slutimo, ali ih ne znamo označavati, kategorizirati i empirijski analizirati. Mladi polit-ekonomisti ulaze u taj prostor. Na primjer, Kotarski je u prošlogodišnjem tekstu o klijentelizmu naznačio teorijski koncept zarobljavanja države (od strane korporativnih i/ili partijskih elita). Upravo razrađuje taj koncept, tako da sljedeći tjedan na Labu objavljujemo prvi u seriji tekstova o ovom fenomenu.
Polit-ekonomsko razotkrivanje uzroka hrvatskog zaostajanja neizbježan je sastojak, neophodan za razumijevanje cjeline koju dokumenti poput Izvješća Komisije tek daju naslutiti.
U cijelosti preuzeto od Ekonomski lab.
