Kolumnist Washington Posta žestoko je napao ljevičarsku zvijezdu Demokratske stranke iz New Yorka i 29-godišnju članicu Kongresa Alexandriu Ocasio-Cortez zbog toga što je ona bila jedna od najžešćih protivnika da grad odobri Amazonu porezne olakšice od tri milijarde dolara kako bi kompanija u New Yorku izgradila novo sjedište sa 25.000 radnih mjesta.
Optužio ju je da nema pojma o ekonomiji, u koju uskače kao utjecajna političarka, da se zbog toga našla na barikadama protivnika poreznoj olakšici američkom divu internetske prodaje, zbog čega je na kraju Amazon odustao od investicije.
Slične primjere "straha od investitora" imamo i u Hrvatskoj, odnosno hrvatsku verziju američkog populističkog "spašavanja naroda od Amazona", kao i pitanje nalaženja mjere između poreznog ili sličnog pogodovanja velikim kompanijama, pri čemu spašavanje Uljanika nije ni prva ni posljednja tema, te izbora da se privuče velika tvrtka koja će otvoriti tolika radna mjesta i povući za sobom mnoge druge ekonomske grane. Ali prije hrvatske priče, da vidimo kako je "strah od investitora" otjerao Amazon iz New Yorka.
"Ljevica se žali zbog konzervativaca koji su 'opsjednuti' Alexandriom Ocasio-Cortez. Pa, postoji razlog za to", krenuo je u glavu Marc Thiesen.
"Ona danas vodi politiku Demokratske stranke i zato je njena ekonomska nepismenost opasna."
Povod Thiesenu da ovako istupi bilo je to što je mlada demokratkinja proslavila odluku Amazona da odustane od New Yorka, kad već neće dobiti olakšice s porezima. Napisao je da nije riječ samo o radnicima u Amazonu koji bi postali Njujorčani, nego je tu riječ i o radnim mjestima u građevinarstvu neophodnom za gradnju pogona Amazona i o tisućama poslova u malim tvrtkama poput restorana, dućanima mješovite robe, kemijskim čistionicama... sve neophodno za podršku vojske zaposlenih u Amazonu. Četvrti oko nesuđenog pogona Amazona ostale su bez svega toga...
"A Ocasio-Cortez to uopće nije dotaklo. 'Mi bismo subvencionirali te poslove', rekla je", prozvao ju je.
Istaknuo je njen argument po kojem bi grad tih tri milijarde dolara mogao utrošiti na zapošljavanje više nastavnika po školama, popravke oronule podzemne željeznice, uopće za brojna druga radna mjesta. Tu joj on zapravo kontrira. Objašnjava joj da nije New York time sačuvao tri milijarde, nego je ostao bez 27 milijardi na ime svih onih dodatnih poslova, koje bi inače grad zaradio da je Amazon ostvario svoj plan.
Poručio joj je i to da postoji razlika između prikazivanja tih milijarde kao iznos na čeku za Amazon i otpisivanja tolikog iznosa poreza. U nastavku joj je izvukao kao veliki gaf i izjavu da se ne može ući u trag 21.000 milijardi dolara financijskih transakcija u Pentagonu, "što bi bilo 66 posto programa zdravstvene zaštite za sve". Godišnji vojni budžet SAD-a iznosi 686 milijardi, "21.000 milijardi vojska nije dobila sve skupa kroz cijelu svoju povijest".
Pa ju je optužio da njen "neuki um" stoji, između ostalih, i iza "Zelenog New Deala" što ga podržava većina demokratskih kandidata za predsjednika SAD-a, a koji on naziva "najambicioznijim planom vladine intervencije u ekonomiji još otkako je vlak Vladimira Iljiča Lenjina ušao u sankt-peterburšku Finsku stanicu. Htio je reći da je krajnje neprincipijelna, a da toga nije niti svjesna, da je neznalica, a u političkoj je poziciji da danas-sutra vodi državne politike.
"Kada takva vrsta neznanja stoji iza vođenja politike u Washingtonu, SAD je u dubokoj opasnosti", zaključio je.
O sličnom otporu investicijama Express je porazgovarao s predsjednikom Udruge poreznih obveznika Lipa, svojedobnim savjetnikom premijera Tihomira Oreškovića.
"Mi u Hrvatskoj imamo jako raširen egalitarni sindrom, ono što je napisao Josip Županov, naš najpoznatiji sociolog još iz 80-ih, a element tog egalitarnog sindroma je i strah od investitora izvana i ta fama da će oni zaraditi novce i otići. Takav pogled na investicije ne uzima u obzir i sve ono pozitivno što ta investicija donosi; otvaranje radnih mjesta, povećanje izvoza, izdvajanje za poreze", kazao je Davor Huić.
Huić ističe da on nije a priori za takvo pogodovanje velikim tvrtkama, ali niti protiv. Kvaka je, kaže, u nečem drugom:
"To je empirijsko pitanje, od slučaja do slučaja. Mora se napraviti računica, što za mene znači da imam Googleovo skladište ili Googleov razvojni centar ili Fiatovu tvornicu. U Srbiji u Kragujevcu dali su ogromne poticaje Renaultu da dođe tamo. Računali su, 3000 radnih mjesta, što je 3000 plaća ili jedan srednje veliki grad koji je spašen od lagane smrti. Što bi npr. Koprivnica bila bez Podravke, Kragujevac bez Crvene zastave, grad u Slovačkoj bez KIA-e? Zato je pogrešno ići a priori protiv toga."
Kao primjere uspješnog postupanja RH u privlačenju investicija naveo je nekoliko slučajeva.
"IBM kad je dolazio u Hrvatsku, oni su gledali nekoliko zemalja i tu se premijer Orešković dosta angažirao da dođu kod nas. Jer to su dosta atraktivna radna mjesta, IT i slično. Primjer je i Pliva, odnosno Teva kao vlasnik. Investirala je značajna sredstva u izgradnju jednog proizvodnog pogona", kazao je, a sjetio se i investitora iz Indije u tvornicu želatinskih kapsula ACG Lukaps u Ludbregu.
Potom je pojasnio i odakle zabuna pri pojavi zazora u Hrvatskoj pred ulagačima iz inozemstva:
"Kad govorimo o green field investicijama, o izgradnji proizvodnih pogona, o kreiranju novih radnih mjesta, to zovemo investicijama. Iz neke ekonomske perspektive, nema nikakve razlike između strane i domaće investicije. Vama je svejedno s pozicije društva je li onaj tko stvara radna mjesta stranac ili domaći. Uvijek se tu plaćaju porezi, uvijek je to domaća tvrtka, bez obzira na porijeklo kapitala."
Što se špekulativnog kapitala tiče, Huić i tu upozorava da ne treba brzati s negativnim sentimentima.
"Špekulativni kapital isto ima neku svoju svrhu. Svrha financijskog sektora je najefikasnija alokacija financija. Vi imate čovjeka koji ima višak novca, štednje, ali ne zna što bi s tim. S druge strane imate nekoga tko ima odličan poslovni plan, ali nema novca. I sad između ta dva čovjeka, između nekog s idejom, ali bez novca, i nekog bez novca, ali s idejom, mora postojati nekakvo posredovanje. Cijela financijska industrija je nastala na što efikasnijoj alokaciji novca u najproduktivnije grane. A u tržišnoj ekonomiji je najvažnije da novac bude alociran u ono što donosi novac, a ne u ono što gubi. To je i razlika između efikasnih tržišnih ekonomija i socijalističkih basket casea kao što je bilo u nekadašnjoj Istočnoj Europi, a što mi još uvijek dijelom jesmo, jer nismo to prihvatili u punoj mjeri", rekao je Huić.
Dodao je da Hrvatska ima jako dobar zakon o privlačenju stranih investicija, vrlo atraktivan set mjera za privlačenje, ali da to u praksi ne privlači onoliko investicija koliko bi moglo zbog pojava koje investitore odbijaju; pravna nesigurnost, sudska sporost, korumpirana lokalna samouprava koja često opstruira projekte, visok porezi, malo tržište itd. Konačno, kad je riječ o političkim snagama u Hrvatskoj koje prepoznaje da su nesklone privlačenju investicija onako kako se "narod u New Yorku oslobodio Amazona", Huić je naveo nekoliko primjera.
"Otpor investicijama tipično dolazi iz lijevog ili antikapitalističkog sentimenta. Županov je to nazvao egalitarnim sindromom, zaostatkom socijalističkog razmišljanja, gdje je poduzetništvo loše, zaraditi novac je loše, imati profit je loše ili nemoralno. U Hrvatskoj možete reći da je to dio marksističkog naslijeđa u kojem se odnos rada i kapitala uvijek promatra kroz marksističke analitičke naočale, kao odnos opresije i opresiranog, a ne kao odnos dobrovoljne suradnje iz koje svi imaju koristi. Odatle i otpor prema tržišnoj ekonomiji i tržišnim odnosima. Sjećam se da je ORaH prije tri ili četiri godine imao neki ekstremni program koji je bio inspiriran čak tim nekim venezuelskim modelom. Radnička fronta u svakom slučaju. Oni su radikalni marksisti, antikapitalisti", nabrojao je.
Potom je poentirao:
"Ali zapravo se u svim strankama provlači taj neki sentiment."
Rekao je da pri izboru da li da država pomogne investitoru olakšicom ili ne, treba imati na umu da je profit obično oko 10 posto prometa i da se preostalih oko 90 posto odnosi na cijene sirovina, najam, komunalne naknade, struju, plaće radnicima, porez državi, i slično tome.
"Profit je nekad i samo pet posto i to je nagrada nekome tko je imao ideju, hrabrost da se ide u rizik, jer profit nije garantiran. Ali i drugi su u tome profitirali. Netko je dobio posao bez da je puno razmišljao. Došao je na burzu rada, rekao da želi posao i dobio ga je, više ili manje dobro plaćen, ali takav da može uzdržavati obitelj. Ova situacija u New Yorku, stvar je empirijska. Treba napraviti kalkulaciju. Kad nekome daš poreznu olakšicu, netko drugi će to morati platiti, javne servise."
Tu smo došli i do primjera točke na kojoj država treba stati.
"Moja pozicija u vezi Uljanika je ovakva. RH je prema njemu izložena 4,2 milijarde kuna, to su obaveze koje su nastale kao garancije u velikoj mjeri u vrijeme bivših vlada, ne samo ove. To je nešto što Hrvatska mora platiti i ne može izbjeći. To možda nije trebalo, ja mislim da nije trebalo, ali nema načina da se to izbjegne. Međutim, treba li država povrh tih 4,2 milijarde koje mora platiti, dati još i više, moj odgovor je nedvosmislen: ne, niti kune više", kazao je.
Huić smatra da u nove planove za restrukturiranje ne treba ulaziti jer je jasno da to nema šanse uspjeti.
"To je daljnje bacanje novca poreznih obveznika. Debeljak, jednog dana kad bude u stečaju, neka otkupljuje udjele vjerovnika, zna se kako funkcionira stečaj. Ono što se meni čini da on želi jest da država novcem poreznih obveznika, mimoilazeći neki stečajni postupak, sanira te gubitke. Mislim da to država ne bi trebala raditi. Brodogradnja je sanirana pet, šest puta do sada. Bila je sanacija u 70-ima, pa u 80-ima, 90-ima, 2000-ima. Imate kalkulacije po kojem je jedno južnokorejsko brodogradilište 10 puta efikasnije od Uljanika. Uljanik po radniku generira prihode od 65.000 eura godišnje, a Hyundai 750.000. Toliko je veća vrijednost koju tamošnji radnik generira. Uz takvu nisku produktivnost jasno je da za tu industriju nema opstanka u Hrvatskoj, kao sto su uostalom do sada pokazale sve ozbiljne analize."
