Da je vijest o tome da HT preuzima crnogorski telekom došla prije desetak ili petnaest godina bila bi prihvaćena kao pozitivna, a vjerojatno bi pridonijela i nacionalnoj euforiji.
Danas je gorka, jednako koliko bi bila gorka da Ina kupi neku regionalnu naftnu kompaniju a i dalje zanemaruje ulaganje u Hrvatskoj.
Iako HT za razliku od Ine ostvaruje profit, pa "sa svojim novcem može raditi što hoće", ipak se i on sve više uvrštava u seriju hrvatskih velikih privatizacija koje su obećavale a na kraju je pitanje ne samo jesu ili iznevjerile očekivanja nego i jesu li donijele štetu.
Kratki povijesni osvrt bit će ilustrativan. Prva tranša HT-a prodana je 1999. godine u transakciji koja je mirisala na skandal. HT je prodan u žurbi. Proračun je bio toliko suh da su penzije kasnile pola mjeseca.
Najvišu su cijenu dali nordijski ponuđači, ali nedovoljnu da se imalo pomogne proračunu. Nijemci su isposlovali rokove mimo natječaja i zaista ponudili najviše, ali uz uvjete kojih smo tek poslije postali svjesni, a koji nam se i danas obijaju o glavu (inače ih ne bi imalo smisla spominjati).
Naime, HT-u je ostala u posjedu fizička infrastruktura, koja je – inače – sredinom devedesetih svrstavala Hrvatsku u zemlje u samom vrhu Europe po razgranatosti brzoprovodivog kabela. To je bilo kao da se sad u privatizaciji HEP-a nekome prepuste električne žice, da on odlučuje čiju će struju puštati kroz njih, domaćih hidroelektrana ili iz uvoza.
Nije bilo više sreće ni s drugom fazom privatizacije HT-a. Upravo kad je bežična telefonija hvatala zamah, drugom fazom privatizacije HT-u je ostao višegodišnji monopol.
Javnost je svega toga bila svjesna, ali je prevladalo uvjerenje "ići će to nekako", "neće oni valjda to zloupotrijebiti", "ipak smo im izišli ususret, prihvatili sve uvjete".
Koje su posljedice? Sad je već notorno da Hrvatska, nekadašnja telekomunikacijska zvijezda, osobito među tranzicijskim zemljama, očajno zaostaje. Prema indeksu DESI koji kompilira Europska Unija Hrvatska je na samom začelju, kako ukupno tako i prema pojedinim pokazateljima. U dijelu indeksa koji rangira infrastrukturu Hrvatska je posljednja – 28.
Prema europskim analitičarima glavni je razlog hrvatskog zaostajanja skup pristup širokopojasnoj mreži kojom se podatci prenose superbrzo. Prosječna cijena broadband pristupa u europskoj Uniji je 1,3 posto bruto plaće. U Hrvatskoj je ta cijena dvostruko viša – 2,5 posto.
Ne treba dugo da se domisli zašto je tome tako. Pristup širokopojasnom internetu je skup zato što je infrastruktura nerazvijena i u rukama rentijera. Hrvatsko telekomunikacijsko tržište je monopolizirano, odnosno – u nekim segmentima – oligopolizirano.
Za tvrtke kojima se omogući da na njemu posluju ono je itekako lukrativno, bogato. Za korisnike je zaostalo i nerazvijeno. Te tvrtke zato imaju dovoljno novca, za širenje u regiji, ili – kao u slučaju HT-a, za kupovanje obveznica kompanije majke u Njemačkoj. Treba naime podsjetiti da je prije Božića HT kupio obveznice Deutsche Telecoma u visini od 125 milijuna eura.
A ne ulažu u infrastrukturu koja bi omogućila hrvatskim korisnicima bolje veze, niže cijene, više mogućnosti. Paralela s Inom je sad valjda jasna.
Europski indeks DESI pokazuje da su korisnici najbolji dio telekominikacijskih aktivnosti u Hrvatskoj. Prema inicijativnosti malih i srednjih tvrtki na internetu u gornjem smo dijelu tablice, kao i po nekim pokazateljima aktivnosti građana. No infrastruktura onemogućava i jači razvitak digitalnog biznisa.
Bilo je u raznim vladama raznih priča o gradnji ili korištenju paralelne infrastrukture, kao i neprovjerljivih informacija da je inicijative zaustavljala izravno Angela Merkel.
Koliko je u tome istine nije lako reći. Zasad, ostajemo na začelju, ali HT ulaže. Ukratko, ono što je dobro za Hrvatski telekom nije dobro za građane zemlje u kojoj posluje, kojima prodaje usluge.
