Leif Wenar, autor nedavno izdanog svjetskog bestselera "Krvava nafta", pozvao je u kolumni objavljenoj na CNN-u sve koji imaju automobil da razmisle kome je otišla zarada od posljednjeg puta kad su punili rezervoar gorivom.
Njegova knjiga polazi od toga da je nafta koja se crpi s naftnih polja diljem svijeta, vrlo često, prema njegovim procjenama čak u 50 posto slučajeva, izvor financija, a potom i izvor političke, gospodarske, vojne i svake druge moći diktatorima i autokratima diljem svijeta.
Pa ako govorimo o nacionalnim suverenitetima i pravu svakog čovjeka na slobodu, onda su stanovnici svake pojedine zemlje vlasnici resursa u toj zemlji, pa je posljedično i situacija kad nedemokratski režim koristi resurse da bi se održao na vlasti, u stvari pljačka te nacije.
Posljedično, oni iz načelno slobodnog svijeta koji od takvih kupuju naftu, sudionici su pljačke pripadnika neke obespravljene nacije.
U skladu s popisom autoritarnih režima na svijetu i strukture uvoza nafte u SAD, Wenar je izračunao da svako američko kućanstvo prosječno godišnje potroši toliko naftnih derivata da na njima autokratski režimi zarađuju po 250 dolara po kućanstvu godišnje.
A to doista jest jako puno i osigurava puno oružja i puno moći koja se onda zloupotrebljava.
On ističe da Angola, čija vladajuća korporativna i politička klasa uživa ekstravagantan luksuz čak i po zapadnim mjerilima, dok je s druge strane to, prema UN-ovim statistikama, zemlja s najvišom stopom smrtnosti djece na svijetu.
Roditi se u Angoli danas, čak i zaglaviti kao odrastao, doista je sranje. Saudijska Arabija, primjerice, proganja svoje vjerske manjine do te mjere da uvodi smrtne kazne za određene vjerske prakse. O tretmanu seksualnih manjina da se ne govori.
Problem je, međutim, mjesto na kojem Wenar u isti koš trpa zemlje koje svakako ne spadaju u istu kategoriju. Tako u komentaru na jednom mjestu navodi Angolu, Saudijsku Arabiju i Rusiju.
Ako podjela na dobre i loše i jest skladu s politikom SAD-a, svakako uvijek postoji razlika između Angole koja je makar nominalno demokratska država, zatim Saudijske Arabije koja je apsolutistička vehabistička monarhija s jezivim statistikama smrtnih kazni i kršenja ljudskih prava, te Rusija koja je čak parlamentarna demokracija čiji predsjednik, voljeli ga ili mrzili zbog ljudskih prava i vanjske politike, ipak ima izborni legitimitet.
Ipak, Wenar je u svojoj knjizi ponudio nešto što do sada nismo imali prilike čuti, a uvažava realnost politike i ekonomije.
Polazi od toga da je iluzorno očekivati da bi Zapad mogao preko noći zahvaliti se na svoj "krvavoj nafti" na svijetu. Stoga navodi da bi se mogla napraviti rang lista država s kojima je najlakše započeti, prvo da se utvrde pravila, koja bi iz godine u godinu postajala sve snažniji pritisak na preostale diktature ili autokracije koje izvoze nafte.
Savršeno bi bilo, navodi on, početi s Ekvatorijalnom Gvinejom i potom ići dalje s namjerom da naftne sankcije postanu metoda gospodarskog pritiska kako bi se države demokratizirale.
Problem je, međutim, u tome što je pitanje koliko je uopće bilo kakav gospodarski odnos s bilo kojim despotskim režimom u stvari potpomaganje nedemokratske vladavine i kršenja ljudskih prava.
