Važna politička i gospodarska pitanja suvremenog svijeta lakše je shvatiti kroz prizmu dvojbe otvoreno-zatvoreno nego lijevo-desno. Na primjer, u UK se formiraju ad hoc koalicije lijevih i desnih brexitera prema potrebi, a populistički pokreti u Europi lako ujedinjuju lijeve i desne svjetonazore u odnosu prema nekom cilju ili "zajedničkom neprijatelju", kao što je Bruxelles ili Europska središnja banka. Može se govoriti o postupnom usponu ideologije zatvorenosti. Brexit u tome predstavlja važno mjesto.
On pokazuje kako se jedna razvijena zemlja i zrela demokracija može okrenuti u sebe samu. Najčešća objašnjenja su dugotrajna kriza ili pretjerana globalizacija koja je u ljude usadila strah, u ovom kontekstu od imigranata, pa ljudi traže zaštitu od svoje nacionalne države. Većina tumačenja ove vrste polazi od toga da ideje i politike zatvaranja nastaju kao odgovori na neki vanjski šok.
Najčešće se govori kako su stagnacija realnih plaća i rast nejednakosti u Ujedinjenom Kraljevstvu prethodili političkoj reakciji u pravcu zatvaranja. Međutim, ovaj će tekst pokazati mnogo složeniju mrežu uzročno-posljedičnih odnosa. U središtu priče je Bank of England, jedna od najstarijih središnjih banaka na svijetu, zbog koje je očuvana monetarna suverenost funte. Britancima nikad nije palo na pamet uvesti euro.
I umjesto da prema obrascu u koji se kune većina profesora ekonomije, monetarna samostalnost omogući uspješnu borbu protiv krize, vidjet ćemo kako je britanska monetarna politika pojačala probleme i uzrokovala stagnaciju životnog standarda građana Velike Britanije u proteklih desetak godina.
Na putu prema dolje
Nakon podvojenoga glasovanja parlamenta za mandat Therese May, ali protiv njezina prijedloga sporazuma o Brexitu, potvrđeno je da se Velika Britanija nakon referenduma iz lipnja 2016. godine intelektualno i politički nalazi u rasulu. Ispod političke površine gomilaju se zabrinjavajuće ekonomske statistike i informacije koje upućuju na velike izazove.
Moguće da je informacija o odustajanju Japanaca od gradnje velike nuklearke u Walesu, što bi navodno moglo energetski ugroziti cijelu Veliku Britaniju, poslovni manevar koji nema neposredne veze s Brexitom. Međutim, ova vrsta iskakanja s vlaka u zadnji čas prije dolaska na stanicu prakticira se sa slabijim partnerima. Brexit možda ima posredan utjecaj na tu priču. Od zadnja četiri mjesečna podatka o prometu u maloprodaji, tri pokazuju međugodišnji minus.
To ne čudi, jer se UK s prosječnim godišnjim rastom BDP-a u drugom i trećem tromjesečju prošle godine od oko 1% nalazi daleko na začelju EU. Brexit praćen političkom i poslovnom neizvjesnošću koja se oko njega plete pretežak je teret da ne bi ostavio traga na ponašanju investitora i potrošača.
Uz takve trendove prilično je izvjesno da će UK, kad se objave konačne statistike za prošlu godinu, znatno, tj. za barem 1-2 dodatna boda, zaostati za prosjekom EU mjereno najvažnijim indikatorom ekonomskog razvitka - realnim BDP-om po stanovniku. S obzirom na vjerojatni kaotičan Brexit, to će se, po svemu sudeći, nastaviti i u ovoj godini.
Trend na slici jasno pokazuje da zemlja koja je pred dvadesetak godina razvojno bila gotovo 20% iznad prosjeka EU, neumoljivo juri prema dolje. Velika Britanija konvergira prema prosjeku EU koji je sad tu, posve dohvatljiv, predvidivo dodirljiv, uz jasnu tendenciju proboja prema dolje, na putu koji je prije nekoliko godina prošla Italija. Još 2017. ostalo je samo 5% prednosti pred europskim prosjekom i neće čuditi ako se do kraja ove godine istopi cijela razvojna prednost koja je doslovce akumulirana stoljećima.
Monetarni otok
Prevlast ideologije zatvorenosti zadnjih godina doveo je do neviđene medijske kakofonije u kojoj su niska inflacija i euro difamirani kao monetarni hara-kiri od strane vojske ekonomista, pa čak i ponekoga nobelovca. Međutim, nitko nije pokazao podatke za UK, a trebao je, jer je Velika Britanija svijetli primjer čuvanja monetarnog suvereniteta. Štoviše, smatra se školskim primjerom kako se slabijom domaćom valutom i neortodoksnom monetarnom ekspanzijom bori protiv krize.
Ti podaci pokazuju da je monetarna autonomija Otoka možda imala posve suprotne učinke od očekivanih.
Britanska središnja banka se, naime, najuspješnije oduprla deflacijskim pritiscima sredinom ovoga desetljeća. Uz pomoć monetarne ekspanzije postigla je inflaciju veću od 6% u zadnje tri godine (malo iznad 2% na godinu), i štoviše, uspjela ju je malo ubrzati, tako da je 2018. UK sa stopom inflacije od 2,5% odmah iza Rumunjske, Mađarske, Estonije i Bugarske.
Nastavak na sljedećoj stranici...
