Ključ mnogo veće inflacije nego na kontinentu leži u padu vrijednosti funte. Prije krize 2008. dolar se mogao kupiti s oko 50 penija. Sad, nakon deprecijacijskih udara 2008./09. i 2015./16. pred referendum, za dolar treba izdvojiti 78 penija. S eurom je slično - sa 67 do gotovo 90. To je oko 34% više funta koje treba dati za eure.
Pad kupovne moći
Realna vrijednost funte je pala jer inflacija u velikim zemljama ne reagira 1:1 na tečaj. Nevolja je što takva kombinacija monetarne ekspanzije i pada valute nije pomogla gospodarskom oporavku Otoka iako modeli u udžbenicima makroekonomike kažu da je trebala. Štoviše, lako je moguće da je upravo samostalna monetarna politika Bank of England s monetarnom ekspanzijom i znatno slabijom funtom dotukla svaki oporavak uzrokujući stagnaciju, čak i pad realnih plaća.
Inflacija je inflacija, plaće su plaće, a cijene imaju onu neugodnu osobinu da, kad rastu, grickaju kupovnu moć. Od listopada 2007. do listopada 2018., dakle u 11 godina, prosječna tjedna plaća je u Velikoj Britaniji povećana za 25,3% nominalno. Ukupan porast cijena u istom razdoblju iznosio je 29,6%. Znači da je prosječna realna plaća oko 4% manja nego prije 11 godina!
UK je jedina europska zemlja, uz Italiju, u kojoj su realne prosječne plaće niže nego prije krize. Kad je Italija u pitanju, barem tako govore, kriv je ECB i euro (je li?), ali tko je ovdje kriv kad se funtom tako genijalno rukovodi u skladu s udžbeničkim receptima od strane jedne od najstarijih centralnih banaka na svijetu?
Inflacijski rezultat nije čudan s obzirom na deprecijaciju valute u zadnjih deset godina. Ekonomisti - monetarni suverenisti nerado govore o tome, ali veliki padovi valuta su i namijenjeni tome da obezvrijede lokalni rad, učine ga (cjenovno) konkurentnijim u međunarodnom okviru.
Jedina je sreća u nesreći da relativno jeftiniji rad održava nisku stopu nezaposlenosti, malo iznad 4% u UK. To je smisao ove politike - održavanje zaposlenosti sve jeftinijega rada. To još funkcionira u velikim zemljama koje imaju imigraciju. U zemljama koje imaju emigraciju ni to ne funkcionira, jer slabo plaćeni ljudi lako odu u druge zemlje gdje su plaće mnogo veće.
S integracijom oprezno, s dezintegracijom još opreznije
Britansko dezintegracijsko iskustvo pokazuje da su stvari puno kompliciranije od puke galame protiv imigranata i strategije naš novac u našemu džepu. Može se postaviti teza da je agresivna monetarna ekspanzija i puštanje pada funte uz buđenje veće inflacije nego u euro području kroz sve ove godine pogodovalo buđenju nezadovoljstva kod ljudi. Između apsolutne monetarne autonomije funte i buđenja ideologije zatvorenosti ("Make Britain Great Again") mogla bi postojati veza.
Bank of England je kriva za Brexit?! To je kontraintuitivno, protivno svemu što poučava većina akademskih ekonomista i komentatora. Valjda "znamo" onu teoriju da se 2008. dogodila kriza koja je povećala nezaposlenost, nejednakosti, i onda su se dogodili Trump, Brexit, i sva ta niska politika i ideja.
Neka me se ne shvati krivo: ne vjerujem da je monetarna politika Bank of England ključan generator ideologije zatvorenosti i Brexita u Velikoj Britaniji. Problemi su dugoročni, fundamentalni, i nisu od jučer, kao što pokazuje gornja slika. Osim toga, nema nužnosti zbog koje bi isključivo ekonomski trendovi pokretali političke reakcije. Ideologija zatvorenosti može doći s raznih strana, zbog različitih uzroka.
Svrha ovoga teksta bila je samo upozoriti da prevladavajuće priče tipa: bila je kriza, povećala se nejednakost, ljudi su se osjetili ugroženi..., ne funkcioniraju baš najbolje. Od krize do Trumpa i Brexita prošlo je mnogo, 7-8 godina u kojima se svašta događalo. Pogrešne politike kojima se reagiralo na krizu, u ovom slučaju suverenistička monetarna, mogle su produljiti i produbiti agoniju, možda i staviti "točku na i".
