Lovac na milijarde: Kako je Todorić postao najbogatiji Hrvat

Kad bi Ivica Todorić odjednom odlučio ugasiti sve svoje tvrtke, hrvatski BDP bi zasigurno zaronio nekoliko postotaka, burzu bi preplavilo gotovo 40.000 novih ljudi, a propalo bi mnogo malih tvrtki. 

Palo bi gospodarstvo i u Srbiji i Sloveniji, a problemi bi se osjetili i u Bosni i Hercegovini. Kad bi najbogatiji i najmoćniji Hrvat kihnuo, prehladila bi se cijela regija. Koliko je Ivica Todorić sa svojom obitelji bogat? 

Može se reći da je samo milijarder. Samo kroz 54 tvrtke procjenjuje se da ima dionice vrijedne gotovo 3,5 milijardi kuna. A u to ne spada njegov dvorac na obroncima Medvednice u Zagrebu, automobili, umjetnine, helikopter, računi u banci i ušteđevina koju sigurno može mjeriti u desecima milijuna kuna. Prihod koji su samo tvrtke u sastavu Agrokora prije dvije godine ostvarile je 54 milijarde kuna.

Pola je to proračuna hrvatske države. Uspjeh i razvoj poslova obitelji Todorić išao je rapidno brzo u zadnjih 25 godina, a glavni pokretač razvoja je glava obitelji Ivica Todorić.

Kad se pogleda novinska arhiva na kraju 80-ih, ne može se puno naći o njemu. Bio je srednji poduzetnik čiji je Agrokor prodavao cvijeće i imao 50-ak zaposlenih. 

Prije 15 godina već je narastao preuzimanjem tvrtki, ali iako je već imao i tvrtke Zvijezdu, PIK Vrbovec, Ledo, Konzum te niz drugih, tvrdio je kako je tek obični poduzetnik koji danonoćno radi i ne smatra se bogatašem.

"Bogataš nisam ni po jednom kriteriju. Da ne primam plaću, da mi ne rade sin i kći te da tata nema penziju, teško bih u današnje vrijeme izvukao kraj s krajem", rekao je u intervjuu Vjesniku 2000. godine.

Oni koji su surađivavali s njim kažu da Todorić zaista radi po 16 sati na dan, a potpunu predanost traži i od svojih suradnika. Iako mu se zamjera da nikad ne bi stekao svoje bogatstvo da nije bilo dobrih veza s HDZ-ovom vlasti tijekom 90-ih, a zatim i sa svim ostalima, Todorić ipak nema obilježje ostalih hrvatskih tajkuna. 

Koju god tvrtku je preuzeo, ona nije uništena, imovina izvučena, a radnici poslani na cestu. Dapače, ili su dodatno razvijene investicijama ili su spašene od propadanja. Pričati o Ivici Todoriću samo fokusiranjem na političke veze i kao prijatelju države, a potpuno zanemarujući njegove menadžerske sposobnosti i viziju, ne bi bilo ni pošteno ni točno.

Todorići su podrijetlom iz Zmijavaca u Imotskoj krajini, ali je Ivica rođen 1951. godine u Zagrebu, a djetinjstvo je proveo u Božjakovini, mjestašcu nedaleko od Dugog Sela u Zagrebačkoj županiji. 

Otac Ante imenovan je direktorom jednog od tada najvećih poduzeća za proizvodnju stoke i peradi - Agrokombinatu. Ante Todorić je od 1963. uspio razviti kombinat, ali iako je bio istaknuti dužnosnik u bivšoj državi, završio je u zatvoru. 

Nakon sloma hrvatskog proljeća 1971. godine bio je osuđen na šest godina zatvora pod optužbom da je s tvrtkinih šest milijuna maraka kupovao oružje za Maticu hrvatsku. 

Ante je odležao četiri godine, a optužnica i presuda se danas smatraju politički montiranim procesom. Sin Ivica je mogao od oca zato puno naučiti o poljoprivredi te funkcioniranju uzgoja stoke i peradi. 

Nije bio đak odlikaš u srednjoj, a nije se posebno iskazao ni na Ekonomskom fakultetu na kojem je diplomirao. 

Ali Ivica je očito imao razvijeni nos za biznis, a kad je studentske dane provodio sa svojim prijateljem Brankom Mikšom, teško da je mogao očekivati da će za samostalne Hrvatske Mikša postati ministrom gospodarstva, a zatim i gradonačelnikom Zagreba tijekom HDZ-a.

Priča o uspjehu Todorića počinje kad mladi Todorić prodaje staru djedovu kuću u Zagrebu, a kako je i obitelj imala dobre financijske temelje, uz pomoć oca osniva tvrtku za proizvodnju i uvoz cvijeća. 

Imao je tada tek 25 godina. Iz Nizozemske je uvozio cvijeće, a imali su i vlastite plastenike. Posao je doslovce cvao i uskoro su prodavali u cijeloj Jugoslaviji.

Koliko su točno zaradili i uštedjeli, Todorić nije nikad otkrivao jer svoje poslove, kao i danas, drži što dalje od očiju javnosti. I tada je, kao i sad, rijetko davao intervjue i hvalio se svojim uspjehom. 

Ta samozatajnost kroz sve ove godine mu je vjerojatno i pomogla. On je čovjek koji tiho vuče konce. Kapitala je očito bilo dovoljno jer Agrokor širi poslovanje na uvoz i izvoz žitarica, uljarica, voća i povrća. Todorić je od tada jedini vlasnik Agrokora, a taj koncern ljubomorno čuva za sebe i danas. Nikad nije izašao na burzu s Agrokorom.

Tvrtke iz koncerna su uspješne na burzi, ali krovni koncern nikad nije bio na burzi. Početkom ‘90-ih Todorić obavlja svoje prvo preuzimanje i postaje vlasnik Sojare u Zadru i Agroprerade u Ivanić Gradu. 

Novac je bio akumuliran iz poslova s cvijećem i žitaricama. Uz taj početni razvoj, pravo širenje Agrokora i Todorića povezano je s kreditima Zagrebačke banke, koja tad nije bila u stranom vlasništvu. 

Todorića su tad i prvi put prozivali u javnosti, ali tih afera se danas rijetki sjećaju, kao i navodnih kaznenih prijava koje su protiv njega i Zagrebačke banke podnesene, ali su ili odbačene ili zaboravljene.

Dva su sporna kredita na samim počecima, jedan od šest milijuna ondašnjih maraka i kasnije jedan od 80 milijuna maraka. Za prvi je Agrokor kao tvrtka s iskustvom u trgovini žitarica trebao kupiti zalihe kukuruza i pšenice, ali kupuje manji dio zaliha.

Kasnije je sve nadoknadio. U drugom, većem, mediji su citirali i nalaz financijske inspekcije za 1991. godinu da je skoro 49 milijuna maraka potrošeno nenamjenski, odnosno nije otišlo na otkup kukuruza, za što je odobren. 

Todorića je, primjerice, i ondašnji konkurent Nikola Barač iz Dalmacomerca prozvao da dobiva od banke puno jeftinije kredite nego ostali poduzetnici.

Krediti su i kao problem isplivali kad je otkriveno da je 1999. godine država jamčila za obveznice Agrokora u vrijednosti čak 31 milijun eura. 

Kredit je potpisao tadašnji HDZ-ov ministar Borislav Škegro. Jamstvo je sigurno pomoglo Agrokoru da prođe jeftinije, ali nikad nije naplaćeno, pa je neobični potez jamčenja privatnoj tvrtki prošao bez štetnih posljedica za državu.

Tijekom 90-ih Agrokor se brzo širio preuzimanjem bivših društvenih poduzeća. Imali su kapital, a u situaciji kad u Hrvatskoj i nije bilo previše stranih tvrtki koje bi kupovale poduzeća jedina konkurencija su bili Miroslav Kutle ili Josip Gucić. 

Za razliku od njih, Todorić baš nikad nije bio u stranci, pa ni u HDZ-u, iako je tad bez blagoslova Franje Tuđmana i vrha stranke zaista bilo teško zamislivo graditi uspjeh. Navodno je još Ivičin otac Ante bio u prijateljskim odnosima s Tuđmanom, a sin je samo nastavio njegovati taj odnos. 

Veze su ostale indirektne. Primjerice, Todorićev prijatelj Branko Mikša je bio ministar gospodarstva, a zatim i ministar turizma i trgovine. Nakon toga je zasjeo u upravu Agrokora. I ne radi se tu samo o HDZ-u. 

Primjerice, i nakon što je Račanova koalicija preuzela vlast, Damir Kuštrak iz Agrokora je postao zamjenik ministra financija. Manje je poznato da je i najdugovječniji guverner HNB-a, Željko Rohatinski, na čelo Narodne banke došao iz Agrokora i u njega se vratio kad ga je prije pet godina zamijenio Boris Vujčić.

I kad je prije sedam godina s čela Zagrebačkog holdinga otišao bliski suradnik Milana Bandića, Slobodan Ljubićić, našao je posao u Agrokoru. A to su samo neki od primjera. 

Grad Zagreb, ali i cjelokupna politika, nikad nisu bili u sukobu s Todorićem. On sam se uvijek grozio od povezivanja s politikom.

"Dobit ćemo kredit od 300 milijuna maraka od grupe svjetskih banaka. Znači li to da sam dobar s engleskom kraljicom, francuskim predsjednikom, njemačkim kancelarom? Naše poslovanje je samo dva posto s državom", rekao je u jednom intervjuu prije 15 godina Todorić.

Tad je zaista Agrokor već dobio obrise onoga što je sanjao. Biti najveći poljoprivredni proizvođač i imati lanac trgovina kroz koji će to distribuirati. 

Ogromni poljoprivredni kombinat Belje, PIK Vrbovec, Ledo, Solana Pag, Sojara, Jamnica, Zvijezda, vinarije u Istri, proizvodnja pekarskih proizvoda. 

Agrokor je imao poslove u svakom segmentu poljoprivrede i uspješno ih razvijao. Vjerojatno ključni moment se dogodio preuzimanjem zagrebačkog lanca dućana Unikonzum, koje je počelo 1994. godine. 

Todorić je uspio otkupiti malo po malo većinski udjel od radnika i menedžera. Unikonzum je tada imao ozbiljnu konkurenicju u trgovinama Zagrepčanka, ali one su propale. Konzum je izrastao u najveći i moderni trgovački lanac koji se uspješno bori sa stranom konkurencijom koja je naknadno stigla u Hrvatsku.

Todorić je kasnije preuzeo i Tisak, najveći lanac kioska u Hrvatskoj, vukovarski Vupik, koji je bio pred propadanjem, a danas je nakon milijunskih investicija opet veliki proizvođač svinjskog mesa, ali i niz drugih tvrtki. 

Konzum danas prodaje i benzin, osnovana je tvrtka Agrokor energija, koja gradi postrojenja, nakratko se Todorić okušao i u telekomunikacijama, plakatiranju...

Teško da je neki segment života u Hrvatskoj nepovezan barem indirektno kroz neke od njegovih tvrtki. Čak i ako je proizvodnja tuđa, ako žele dobru prodaju, proizvođači se guraju da završe na Konzumovim policama. 

Agrokor je ipak i veliki uvoznik i otkupljivač domaćh proizvoda. Oni koji s njim posluju znaju se požaliti da su rokovi plaćanja izuzetno dugački i izvan zakonskih okvira, što ih baca u probleme, ali u Agrokoru redovito takve optužbe odbacuju. 

No nemoguće je opstati a ne biti na Todorićevim policama. Todorićevi su i najveći primatelji poticaja u poljoprivredi, no činjenica je da se oni dodjeljuju po hektarima, a on ih ima najviše. Jako ga je živciralo kad je vidio rascjepkana polja u letu svojim helikopterom.

Todorićevi danas žive iza ograda Kulmerova dvorca u Zagrebu koji je jedno vrijeme bio registriran kao hotel. Todorić se odmara i lovom u privatnom lovištu i vlasnik je niza trofeja, pa čak i navodno najvećih jelenjih rogova u Hrvatskoj. 

Glava obitelji ima troje djece, koja će naslijediti njegovo carstvo, i na to ih odmalena priprema. Svi su uključeni u Agrokoru na visokim menadžerskim pozicijama i sve će i ubuduće ostati u obitelji. 

Kći Iva je direktorica marketinga Agrokora, sin Ante je u upravi koncerna, a Ivan je u nadzornim odborima Agrokorovih tvrtki.