Za nekoliko dana u svijetu će se proslaviti 100-ta godišnjica rođenja Karla Marxa. Tim povodom, profesor filozofije Jason Barker, napisao je prigodni tekst, objavljen u The New York Timesu, i u kojem tvrdi da je Marxova misao danas življa nego li ikad prije.
Dana 5. svibnja 1818. godine u južnom njemačkom gradu Trieru, u slikovitom vinorodnom području Moselle doline, rođen je Karl Marx. Trier je tada bio deset puta manji, imao je jedva 12.000 stanovnika. Trier je jedan od onih gradova gdje "iako svatko ne poznaje sve, mnogi znaju puno o mnogima", napisao je Jürgen Neffe.
Takva provincijska ograničenja nisu odgovarala Marxovom bezgraničnom intelektualnom entuzijazmu. Rijetki su bili radikalni mislioci glavnih europskih gradova njegovog doba da se nisu uspjeli susresti.
Godine 1837. Marx je odustao od karijere pravnika i umjesto toga uronio je u spekulativnu filozofiju G.W.F. Hegela na Sveučilištu u Berlinu. Duboko konzervativna pruska vlada nije bila sklona takvom revolucionarnom razmišljanju (Hegelova filozofija zagovara racionalnu liberalnu državu), a početkom sljedećeg desetljeća Marxova karijera sveučilišnog profesora je profesor bila je blokirana.
Ako je ikada postojala opasnost od filozofije, onda je to trenutak kad je Marx otkrio Hegela. Svom ocu je u pismu poslanom u studenom 1837. napisao: "Htio sam zagrliti svaku osobu koja stoji na uglu ulice".
Što je dakle možemo naučiti iz te opasne Marxove filozofije?
Danas njegovo naslijeđe izgleda življe no ikada. Od početka ovog tisućljeća, objavljeno je na stotine knjiga - od znanstvenih djela do popularnih biografija koje prihvaćaju Marxovo tumačenje kapitalizma i njegovu trajnu važnost u našem neoliberalnom dobu.
Čak i liberalni ekonomisti kao što je Nouriel Roubini slažu se da je Marxovo uvjerenje da kapitalizam ima ugrađenu tendenciju uništenja, ostaje vrlo živo i danas.
Dok se većina slaže s Marksovom dijagnozom kapitalizma, mišljenje o tome kako se treba liječiti taj "poremećaj" temeljito je podijeljeno. I tu je Marxova originalnost i duboka važnost kao filozofa.
Svo bogatstvo najbogatijima
Prvo, budimo jasni: Marx ne daje čarobnu formulu za izlazak iz golemih društvenih i gospodarskih proturječnosti koje globalni kapitalizam podrazumijeva (prema Oxfamu, 82 posto svjetskog bogatstva proizvedenog 2017. godine otišlo je najbogatijima kojih je samo 1 posto). Ono što Marx nije postigao, međutim, kroz materijalističku misao, bilo je kritično oružje za potkopavanje ideologije da je kapitalizam jedini poredak.
U 'Komunističkom manifestu' Marx i Engels su napisali:"Buržoazija je sa svih dotada dostojanstvenih profesija na koje se gledalo sa strahopoštovanjem skinula svetačku aureolu. Ona je liječnika, pravnika, svećenika, pjesnika i učenjaka pretvorila u svoje plaćene najamne radnike."
Marx je bio uvjeren da će kapitalizam uskoro postati relikvija. Primjerice, umjetna inteligencija već diskvalificira stručnjake u medicinskoj dijagnostici što se podudara s "Manifestom" da bi tehnologija mogla znatno ubrzati "podjelu rada".
Da bismo bolje shvatili kako je Marx postigao svoj trajni globalni utjecaj - učinak koji je vjerojatno veći i širi od bilo kojeg drugog filozofa prije ili poslije njega - možemo početi sa njegovim odnosom s Hegelom. Što je to bilo u Hegelovom radu daje tako zadivio Marxa?
Ključni čimbenik Marxove intelektualne baštine u našem današnjem društvu nije "filozofija" nego "kritika" ili kako je napisao kao "nemilosrdnu kritiku svega što postoji; filozofi su samo različito tumačili svijet, a bit je da se on promijeni".
Socijalno i seksualno ugnjetavanje dodano je dinamici eksploatacije klase. Društveni pokreti poput "Black Lives Matter" i #MeToo, imaju nešto od neizgovorenog Marxovog naslijeđa - ciljanje "vječnih istina" našega doba. Takvi pokreti prepoznaju, kao i Marx, da ideje koje vladaju svakim društvom su one koje dolaze od vladajuće klase i da je dokidanje tih ideja od presudne važnosti za istinski revolucionarni napredak.
Mi smo se navikli na mantru koja kaže da se moramo sami mijenjati ako želimo utjecali na društvene promjene. Ali prosvijetljeno ili racionalno razmišljanje nije dovoljno, budući da su norme razmišljanja već iskrivljene strukturama muške privilegije i društvene hijerarhije, sve do jezika koji koristimo. Promjena tih normi zahtijeva promjenu samih temelja društva.
Prijelaz u novo društvo u kojem se odnosi između ljudi, a ne između kapitala, konačno određuju vrijednost pojedinca, vjerojatno je teška zadaća. Marx, kao što sam rekao, ne nudi jedinstvenu formulu za donošenje društvenih promjena. Ali on nudi moćan test za tu promjenu. Na tim temeljima, mi smo predodređeni da ga citiramo i ispitujemo njegove ideje sve dok se konačno ne stvori onakvo društvo za kakvo se on borio i kakvo sve više ljudi u svijetu priželjkuje.
