Biografija kakvog intelektualca ne čini se obećavajućim materijalom za snimanje filma. Ako mislioci svoj posao rade korektno, njihovi životi trebali bi biti manje zanimljivi od njihovog djela, a njihova djela trebala bi biti previše složena za objasniti filmom. Redatelj bi mogao potrošiti nekoliko minuta na montiranje scena u kojima junak prebire po papirima na stolu za kojim sjedi i odjednom ga pogađa inspiracija uslijed koje grozničave počinje pisati bilješke.
No, bilješke vode do knjige, a što su argumenti u knjizi promišljeniji, sve ih je teže adekvatno prikazati na filmu. Novi film "Mladi Karl Marx" tom problemu je doskočio tako što je izbjegao puste Marxove godine u kojima je radio na svojoj najvećoj knjizi, na "Kapitalu". Fokusira se na godinama prije nego što je razvio bilo što poput "marksizma". Njegov genije je doduše očit njegovim kolegama i do tog trenutka jest napisao nešto od svog važnog djela.
No, on je istodobno bio i propali akademik koji se borio da ne postane i propali novinar. U tom razdoblju održala ga je, osim čudesnog samopouzdanja, vjera da mora nastupiti revolucija. Ta vjera je onaj pokretački duh u filmu koji se manje bavi njegovim idejama, a više iskustvom radikalnog života.
Redatelj i scenarist Raoul Peck uobičajene crno bijele fotografije Marxa, čovjeka previše bradatog za ljudsko biće, svojevrsnog revolucionarnog Djeda Mraza, zamijenio je likom umjereno dlakavog mladića u 20-im godinama života koji bi se savršeno uklapao u rasprave u Genius Baru. Ovaj Marx je dovoljno mlad za ostati budan do kasno na pijanci, koji povraća u uličici i potom tetura kući rano ujutro sljedećeg dana svojoj supruzi i maloj kćerkici.
Marxov sudrug u večernjim pijankama je još i mlađi Friedrich Engels koji, unatoč naslovu filma, zauzima skoro isto toliko vremena na filmu kao i njegov puno slavniji koautor. Sljedeća uloga po važnosti je Marxova supruga Jenny, predstavljena kao politički saveznik, kao njegov vrijedan sugovornik i kao, na način koji će zadovoljiti svakoga tko će pitati: "A kad ćemo vidjeti seksualne scene Karla Marxa?", romantični partner. Posljedice Marxovog seksualnog života su prva kći na početku filma i druga pri kraju.
Neki od najboljih trenutaka filma su komplikacije tog čovjeka koji je pokušavao pomiriti svoju buržoasku obitelj s revolucionarnom političkom predanosti. Marx je vjerovao u svoje politike i u njihovu neporecivu briljantnost, ali je znao da njegovi izbori osuđuju njegovu obitelj na život u nesigurnosti. Kako su ga neprijateljske vlade proganjale iz grada u grad, on stalan dom nije pronašao sve dok se nije skrasio u Londonu, nešto nakon što je napunio 31 godinu života.
Tako daleko je otputovao dijelom i zato što je bio član međunarodne zajednice radikala. Međusobni sukobi između frakcija ljevice 19. stoljeća često su slijepe ulice Marxove biografije i odgovorne su za njegove najgore autorske trenutke. No, Peck te scene prožima dramom koja se tiče njihovih sudionika, tako da u doba "Wondar Woman" i "Black Panther", i marksisti dobivaju film koji će činiti da se osjete vidljivima. Film je uvjerljivo djelo o jednom radikalnom životu.
U intervjuima Peck je izjavljivao da je snimanje filma o Marxu predstavljalo izazov sam po sebi: "Želite da se istodobno i igram umjetnika i radim riskantan film o tome kako se moja kamera pomiče i načinu na koji montiram? Ne, film je već dovoljno kompliciran!" Njegova zabrinutost je razumljiva. Svaki film u kojem lik tijhekom rasprave s filozofom Brunom Bauerom kaže: "Muka mi je i od tebe Bauere i od svih tvojih mladih hegelijanaca!", bit će težak za prodati ga.
Koliko god bila razumljiva želja da se film učini pristupačnim, rezultat je film čiji su likovi oblikovani prema povijesnim osobama s punim imenima, često s detaljima iz biografije kako bi se vježbalo pamćenje gledatelja. Kad se pojavljuje Pierre-Joseph Proudhon, možete brojati sekunde prije nego što on proglasi: "Vlasništvo je krađa!" Nije potrebno dugo ni Mihailu Bakunjinu prije nego što zaviče: "Živjela anarhija!" Vizualni klišeji također olakšavaju gledatelju.
Kad Engels, sin bogatog tekstilnog proizvođača, prolazi kroz prijazan irski pab ispunjen raspjevanim irskim radnicima, to podsjeća na ništa manje nego na odlazak Kate Winslet ispod paluba Titanica. Tu je i pitanje je li ikakvo umjetničko djelo koje se fokusira na osobni život, prikladan za prikazivanje osnivala povijesnog materijalizma.
Marx je duboko poštovao kazalište, posebno Shakespearea, ali je tema beskrajnih debata među njegovim sljedbenicima koliko mjesta ostaje za prikaz njegovog djela uz prikazivanje takvih njegovih osobina. Društveni kritičar Theodor Adorno, jedan od njegovih najdetaljnijih čitatelja i kritičar društva, mainstream kinematografiju odbacio je kao "nesretni savez između fotografije i novele".
Marx je jako cijenio i Charlesa Dickensa i, imajući u vidu sve prepreke poput ovih s kojima se film suočavao, mali je trijumf to što je "Mladi Karl Marx" postigao uspjeh kakav je postigao. Peck s njega skida slojeve mitologije kako bi došao do čovjeka ispod njih. Kako je i prikladno, Marx je najviše okupiran svojim otkrićima. Istodobno je strastveni zagovornik za jednakoost i rođeni skeptik, nepronicljiv teoretičar društva i tvrdogavi politički aktivist.
"Neznanje nikada nije nikome pomoglo", on proglašava u onome što bi moglo poslužiti kao posveta Marxovim sabranim djelima.
Filmska recenzija preuzeta iz Foreign Policy.
