Migracijski procesi ulaze u politički kalkulus na različite načine. Poticanje emigracije tek je jedna od mogućnosti. Nikako ne i nužnost. Na primjer, ako lokalni moćnik čvrsto drži konce vlasti u rukama, ali mu na sljedećim izborima prijeti odljev glasova velikog broja nezaposlenih u korist političkog protivnika, on ima dvije mogućnosti. Jedna je poboljšati politike i stvoriti ambijent pogodan za ulaganje i zapošljavanje te na taj način pribaviti glasove.
Međutim, na taj se način disperziraju moć i resursi (npr. smanjuju se porezi, parafiskalna davanja, izrastaju novi moćni lokalni poduzetnici koji možda imaju neke druge političke preferencije). Resursi, koji bi se inače mogli potrošiti na uži krug podupiratelja - takozvanu pobjedničku koaliciju - u ovom se scenariju šire na veći krug ljudi. Alternativa je stoga potaknuti emigraciju ili barem ne učiniti ništa da se ona spriječi.
Primjerice, komunističke su vlasti '60-ih i '70-ih imale sporazum s Njemačkom i aktivno sudjelovale u pripremi gastarbajtera za odlazak na takozvani privremeni rad. Bio je to racionalni odabir iz perspektive tadašnje komunističke pobjedničke koalicije – smanjivao se rizik unutarnjih političkih promjena zbog nezadovoljstva ljudi koji su odlazili u "bolji život", a to što je zemlja gubila najvrednije ljude malo je koga stvarno zabrinulo.
Međutim, De Mesquite i Smith upućuju i na mogućnost da političar-parazitoid potakne imigraciju. Za efikasnog lidera koji ima usku pobjedničku koaliciju i mali selektorat u odnosu na elektorat vrlo je važno da disciplinira unutarnji krug koristeći prijetnju navale iz vanjskoga kruga potencijalne potpore. U širem krugu selektorata uvijek postoje pojedinci i skupine koji su spremni uskočiti i zamijeniti neke preambiciozne članove pobjedničke koalicije koji zaprijete političkoj moći lidera.
Iz istoga razloga nije loše i selektoratu povremeno naznačiti da je zamjenjiv. Pravi lider svima, i najbližemu krugu, povremeno osvježava osjećaj zamjenjivosti. Imigracija je pravi instrument za to. Privilegiji za imigrante, ako mogu brzo dobiti pravo glasa, ili ako se kroz to može utjecati na glasače koji bi inače glasali za drugoga kandidata, mogu biti način zamjene skupina u selektoratu.
Ovom se taktikom služila Angela Merkel 2015. i 2016. šireći glasački potencijal prema ljevici svjesna da će izgubiti dio ljudi na svojoj desnici. Međutim, u njenom smo slučaju vidjeli kako druga pitanja mogu zapriječiti kapitalizaciju takve strategije u smislu formiranja vlasti (nedavna propast koalicije sa Zelenima). Vidjeli smo i kako takva taktika traži specifične uvjete pa je posve neprovediva u Mađarskoj ili Poljskoj.
Ima li lijeka za cinizam političkoga kalkulusa
North, Wallis i Weingast u veoma važnoj knjizi "Nasilje i društveni poredak" (engl. "Violence and Social Order") iz 2009. ističu kako postoje trenuti u kojima se pobjednička koalicija, a s njom i selektorat, naprosto mora proširiti. Do takvih historijski važnih disperzija političke moći dolazi samo kad pobjednička koalicija nema izbora i kad je prepuštanje dijela moći (i novca) širem krugu ljudi jedini način preživljavanja pobjedničke koalicije.
Možemo to nazvati preživljavanje kroz širenje i demokratizaciju, jer takav postupak umanjuje moć političkog središta, ali ipak ostavlja neke šanse za opstanak na vlasti ili pri vlasti. Kad nastupe takvi povijesni trenuci, dolazi do poboljšanja politika, širenja učinaka korisnih politika na veći broj koncentričnih krugova biračkoga tijela, pa dio politika može na kraju voditi i prema usporavanju ili zaustavljanju emigracije. Stoga ne postoji predodređenost. Nikad nismo posve bez izgleda.
I u diktaturama i u nerazvijenim demokracijama, oni u centru političke moći nemaju potpunu moć jer mnogo toga zavisi i o nama – selektoratu i elektoratu. Krajnji lijek za cinizam političkoga kalkulusa je demokracija, i to zrela, pametna demokracija, koja će umjesto političkog fokusa na raspodjelu iznjedriti fokus na gospodarski razvoj i rast.
