„U svijetu se događao ekonomski mjehur, to se tako jasno vidjelo, kao i to da će puknuti ako samo nešto kvrcne. Bilo je to tako glupo“, prisjećao se.
Ta svjetska kriza nije bila nikakvo čudo. Na to su mnogi racionalni ljudi, ekonomski i ini stručnjaci, godinama upozoravali. No, u Hrvatskoj je u tim relacijama razmišljao malo tko.
„Hrvatska bi u tu krizu upala čak i da nije bilo svjetske krize, tek slučajno se to poklopilo jedno s drugim“, demistificirao je razmjere toga što nam se obilo o glavu kao, zapravo, posljedicu ekonomske politike godina Ive Sanadera.
Uopće, skoro sve vlade od osamostaljenja Republike Hrvatske ponašale su se s jedne strane tako da su reagirale na ono što je tražila ulica, bez obzira je li to tada bilo dobro ili nije bilo dobro, a s druge strane su se ravnale prema nekim drugim okolnostima, između ostalog prema vanjskim interesima i sličnim stvarima.
„Mi smo kapitalistička zemlja, trebali bismo paziti na svoj kapital, a mi smo vlastiti kapital predali strancima. Nisam ja protiv stranaca, ali svaka zemlja čuva svoj kapital. Kada se gleda što se dogodilo s Agrokorom, Uljanikom, što im je zajedničko? Zajedničko je to da taj kapital sada prelazi u strane ruke. A drugi proizvodni faktor, radnici, oni odlaze u inozemstvo. Hrvatska na taj način nestaje u ekonomskom smislu, isušuje se. Od 28 članica EU-a 19 ih ima prirast stanovništva, bilo dolaskom imigranata, bilo prirodnim prirastom. Od preostalih devet članica EU-a, pretežno svi gube oko jednog promila stanovništva godišnje, a mi gubimo između 10 i 15 promila, najgori smo poslije Latvije. I kad vidite proračun za sljedeću godinu, primijetit ćete da on samo održava postojeću situaciju – imamo najniži ekonomski rast EU, najviše nam radnika odlazi od svih u EU, imamo najmanji izvoz u EU i iz proračuna se ne vidi nikakva politika koja bi to mijenjala“, predstavio je demografski pad Hrvatske na nikako patetičan, romantičan način, nego kao uzrok novih razina propadanja zemlje u ekonomskom smislu prvenstveno što nas čeka odmah iza ugla.
Sadašnjoj generaciji političara Ahilova je peta to što su učili posao od 1993. ili i kasnije, te su time postali baštinici svega onoga lošega u ekonomskom smislu. Konačno, je li riječ o neznanju ili političkom kukavičluku?
„Nema se nešto znanja, a ono što se i ima, u to se ne vjeruje, pa se radije ide po stazama kojima su išli prethodnici“, kazao je Jurčić.
On je u svoje vrijeme upozoravao da otpuštanja radnika i slične stvari Hrvatsku ne vode nikamo, zagovarao je da Hrvatska konačno, preko svoje vlade, preuzme upravljanje svojom ekonomijom. Konkretno, predlagao je razvoj ekonomije temeljen na minimalno četiri stupa po regijama, tako da se u svakoj regiji pronađu najmanje četiri industrije koje će država poticati, a da to pritom ne budu trgovina, građevina niti turizam, jer to su ipak posljedice, derivati ukupnog stanja u gospodarstvu, više ili manje.
„Slavonija, recimo, nije pogodna samo za proizvodnju hrane, nego i za proizvodnju strojeva za proizvodnju hrane, kemijsku proizvodnju za proizvodnju hrane, pa silosi, a svugdje se može razvijati elektronička industrija, pa strojarska. Drugo pravilo je trebalo biti da u svakoj industriji postoje barem četiri jake kompanije. U takvoj situaciji, sve da se Agrokor i dogodio, on ne bi prešao u strane ruke, nego bi ga preuzela, recimo, tri domaća jaka igrača.“
Dok je razvijao tu svoju strategiju „4x4“ obilazio je zemlju, „pio s ljudima gemište, jeo janjetinu, ribu“, zapravo je, kaže, skenirao stanje u oko 500 poduzeća.
„Imali smo jasnu strategiju što točno treba napraviti za povećati ekonomiju u pojedinim područjima Hrvatske za 20 posto, u nekima čak i dvostruko. Nekome je za to trebao kapital, nekome drugome stroj, trećemu veza s nekim tržištem. Imali smo sve razrađeno do te mjere da se to narodu teško može i objasniti“, rekao nam je.
Dok nam je to opisivao, isticao je da nije riječ o nikakvom revolucionarnom potezu za osvojiti Nobelovu nagradu. Prije bi se reklo da je govorio da je riječ o abecedi ekonomije.
„To tako rade sve razvijenije zemlje u svijetu“, kazao je.
„Znali smo za brodogradnju, za Agrokor. Ja sam, recimo, predložio zakon po kojem ne bi dobavljač tužio svoga kupca, nego bi to država činila po sili zakona u zakonski određenim rokovima u korist dobavljača kad kupac ne bi plaćao na vrijeme. Agrokor se ne bi dogodio, već tada je bilo vidljivo da se to događa.“
Nije, znači, niti svjetska kriza baš tako izgledna, a nije Hrvatskoj niti baš neophodna za ekonomski stagnirati ili nešto još i gore od toga. Umjesto četiri industrijske grane koje bi ekonomski nosile makar jednu regiju u Hrvatskoj, teško se može reći da postoji makar jedna takva industrija makar u jednoj regiji u ovoj zemlji, kamoli takva poput primjerice tekstilne ili drvne industrije, nešto što je Hrvatska do jučer imala, a što se povremeno spomene na stručnim skupovima da bi naša zemlja bila u stanju obnoviti.
Odavno je poznata mantra da uvozimo 50 posto mesa i mlijeka, što kad bi ova zemlja svojom proizvodnjom pokrivala samo svoje potrebe, bila bi za četvrtinu bogatija nego sad. Ili energetika, jer energiju također uvozimo, suludo, u dobu procvata obnovljivih izvora energije, lako dostupnih, lakih za razvijanje, u zemlji s velikim potencijalom za mnoštvo obnovljivih izvora. To se u Hrvatskoj ipak ne događa i zemlja ekonomski ne stoji baš najbolje, a svijet je upravo prošao rekordnu godinu ekonomskog razvoja.
„Politika ekonomije se vodi po sistemu - pusti, ne diraj. Svaka politika svake vlade odnosi se na samo godinu, dvije i svatko se nada da kriza neće izbiti za vrijeme njegovog mandata.
