Emigracija je već nekoliko godina vruća tema, no o tom se fenomenu vrlo malo zna. Povremeno se komentira o razlici između domaće emigracijske i njemačke imigracijske statistike, jer potonja ukazuje na mnogo veće brojke. Zatim se prospe pokoja frustracija zbog zemlje koja svojim ljudima ne može osigurati bolju budućnost (kao da je «Zemlja» neki subjekt koji je to dužan činiti) i tu negdje priča završi.
Nasuprot takvome pristupu, istraživači HNB-a Ivana Draženović, Marina Kunovac i Dominik Pripužić objavili su analizu u kojoj su prikupili podatke statističkih ureda država u koje naši građani emigriraju u značajnijem broju (procjena je da više od 70% građana emigrira u Njemačku). Takvi su podaci skupljeni i za druge emitivne (ishodišne) zemlje Nove Europe i odredišne zemlje Stare Europe, te su analizirani ekonomski uzroci koji objašnjavaju emigracijske tokove. Vremenski okvir je razdoblje 2000. – 2016.
Koristeći prvo domaće podatke po županijama, Draženović, Kunovac i Pripužić su pokazali da ekonomske odrednice emigracije imaju važnu ulogu. Pronašli su pozitivnu vezu između županijskih stopa nezaposlenosti i stopa emigracije (slika 1). Ta veza nije odveć pravilna – ima odstupanja, kao u slučaju Splitsko-dalmatinske županije – međutim, očito je da u Dalmaciji zbog turizma ima najviše prikrivene zaposlenosti. Tamošnja stopa nezaposlenosti vjerojatno je stvarno niža od statistički zabilježene, što bi moglo objasniti nižu sklonost emigraciji od očekivane na temelju stope nezaposlenosti.
Slika 1. Stopa nezaposlenosti i stopa emigracije
Analiza se nastavlja na temelju podataka skupljenih od inozemnih statističkih ureda koji ne bilježe samo ljude koji su se odjavili u Hrvatskoj, nego i emigrante koji se ovdje nisu odjavili, a takvih je, po svemu sudeći, najveći broj.
Slika 2. prikazuje razliku između podataka o emigraciji na temelju podataka Državnog zavoda za statistiku i indirektnih statističkih podataka koji su procijenjeni na temelju podataka statističkih ureda razvijenih zemalja članica EU. Autori procjenjuju da je u četiri godine od ulaska u EU iz Hrvatske emigriralo oko 230 tisuća ljudi, što predstavlja razmjere emigracije kakvi su zabilježeni u Bugarskoj i Rumunjskoj.
Slika 2. Službena i procijenjena emigracija 2000.-2016.
Autori se u nastavku rada bave odrednicama emigracije iz slabije razvijenih u razvijenije dijelove Europske Unije i pronalaze sljedeće pravilnosti:
1. Potvrđuju nalaz da razina ekonomskog razvitka objašnjava emigraciju, o čemu smo na Labu pisali ovdje: 1% veći realni BDP po stanovniku u zemlji odredištu povećava emigraciju za 2,2%. Donekle zbunjuje što autori pronalaze da realni BDP po stanovniku u zemlji ishodištu ne igra ulogu kao objašnjenje migracijskih tokova, no ovaj kontra-intuitivni rezultat treba uzeti s rezervom jer bi parovi razlika realnog dohotka po stanovniku vjerojatno objasnili najveći dio migracijskih tokova.
2. Ako se umjesto razine ekonomskog razvitka među objašnjenjima koristi neka s time korelirana varijabla kvalitete institucija u zemlji poput pokazatelja korupcije, pokazuje se veza između kakvoće institucija i emigracije.
3. Udaljenost zemlje ishodišta i odredišta igra važnu ulogu (udaljenost je aproksimacija za transportne i informacijske troškove emigracije).
4. Ulazak u EU povećava emigraciju za 40%, što ukazuje na presudnu ulogu državnih regulatornih barijera i jedinstvenog tržišta.
I dok su gornji nalazi intuitivni i dobro poznati, autori daju važan doprinos jer dokazuju i važnost cikličkih faktora kao što su stope zaposlenosti, nezaposlenosti i jaz outputa (stadij poslovnog ciklusa) u zemlji odredištu, ali ne i u zemlji ishodištu. Drugim riječima, kratkoročni gospodarski trendovi u zemlji emigracije neće bitno utjecati na seljenje ljudi, ali će na to utjecati kratkoročna kretanja u zemlji imigracije koja tako ima dvostruko privlačno djelovanje: fundamentalno zbog razine razvitka, i cikličko zbog kratkoročnih ekonomskih kretanja.
5. Zemlje koje imaju obrazovaniju radnu snagu bilježe relativno veću stopu emigracije, što je u skladu s ranije utvrđenim rezultatima o tome da su visokoobrazovani u prosjeku mobilniji.
Riječ je o važnom istraživanju i rezultatu, ali se postavlja pitanje što se danas može smatrati seljenjem ljudi odnosno emigracijom, i od čega se ta pojava sastoji? Prošla su vremena parobroda za Ameriku i Australiju, rata i sporazuma vlasti u NDH ili SFRJ s Njemačkom, temeljem kojih su stotine tisuća ljudi «slobodno» odlazile na Zapad.
5. Danas je Hrvatska integrirana u zajednicu u kojoj se ljudi kao i kapital više-manje slobodno kreću. Smanjenje transportnih i transakcijskih (informacijskih) troškova otvara mogućnosti za nove oblike dnevnih, tjednih i drugih privremenih migracija, razdvajanje lokacijskog središta rada i života, eksperimentiranje mladih, a možda i onih starijih s odlaskom na dio školovanja, rada i života u inozemstvo. Jednom riječju, mobilnost u EU (točnije: mogućnost za mobilnost) eksplodira, osobito za visokoobrazovane, a to ima gospodarske, političke i socijalne posljedice koje još nismo u stanju osmisliti i dokučiti.
Rad poput ovdje prikazanog ne bavi se prirodom modernih migracija u okviru EU, već uzima registraciju u drugoj zemlji članici kao zadani kriterij mjerljivog koncepta-varijable «emigracija». Međutim, podaci u tablici 1 pokazuju o kako se složenom fenomenu radi. Tablica 1 je izvadak iz tablice njemačkog statističkog ureda i pokazuje da je nakon ulaska Hrvatske u EU uslijedila eskalacija do 57,000 prijava građana Hrvatske u Njemačkoj 2015. i 2016., ali su taj priljev pratili i odljevi koji su se stabilizirali na razini od oko 25,000 ljudi na godinu. Dakle, nakon ulaska u EU povećao se «promet» ljudi u svim smjerovima i saldo s Njemačkom nije blizu 60, nego je bliže 30 tisuća osoba na godinu.
Tablica 1. Prijave u Njemačkoj i odjave iz Njemačke građana Hrvatske
Naravno, ne možemo znati jesu li se neki od tih 25 tisuća «zauvijek» vratili u Hrvatsku, kao što ne znamo ni koliko ljudi od onih koji su trajnije otišli dolazi svaki drugi vikend i za praznike vrebajući prvu priliku za povratak. Podaci postavljaju puno više pitanja nego što daju odgovora.
Zbog toga sam početkom ove godine pokušao indirektnim korištenjem podataka o učenicima u školama procijeniti trajnu emigraciju preko kriterija nestale djece i došao sam do brojke između 40 i 50 tisuća trajno otišlih čiji je centar cjelokupnog života usidrenog oko djece sada negdje drugdje. Naravno, broj trajno otišlih mora biti veći od tog, jer je dio ljudi preselio središta svojih života drugdje, nevezano uz djecu odnosno bez njih.
Ako je suditi prema podacima u tablici 1, na 1 povratnika iz Njemačke dolazi oko 2,3 onih koji tamo odlaze (=57/25), ako pretpostavimo da se u Njemačkoj odjavljuju svi oni koji se vraćaju u Hrvatsku (a i to je metodološki kriterij koji treba dodatno istražiti). U četiri godine 2013.-2016. saldo u njemačkoj statistici iznosi oko 110,000 osoba (što je gruba aproksimacija jer ne znamo koliko se puta ista osoba u te četiri godine prijavila i odjavila), a kako je Njemačka odredišna zemlja za oko 70% hrvatskih emigranata, ukupna bi procjena mogla iznositi oko 160 tisuća kao gornja procjena uz pretpostavku da se niti jedna osoba nije više puta prijavila i odjavila u Njemačkoj u četiri godine. Također treba uočiti da je 2016. u usporedbi s 2015. nastupilo određeno usporavanje, pa će na podacima za 2017. trebati provjeriti je li usporavanje doista nastavljeno.
Mjerenje i razumijevanje ove pojave poseban je izazov i začuđuje što, s obzirom na transformativni utjecaj, toliko malo o njoj znamo. Posebno malo znamo o njenim učincima i posljedicama: kako utječe na ekonomski, politički i socijalni razvitak. Ovdje sam podsjetio na jedan stariji tekst koji je pošao od optimističnog predviđanja da će emigracija kao indikator poželjnog smjera povećati kvalitetu politika (sindrom «biti kao Irci ili Nijemci»). Međutim, u zadnje vrijeme iz proklamacija protestnog Živog zida vidimo da se afirmira suprotna ideja «biti kao Rusi». Onoj starijoj optimističnoj ideji o pritisku u pravcu boljih politika zbog emigracije sučelio sam suprotnu hipotezu o tome da bi političkim elitama moglo biti u interesu da njima neskloni glasači odlaze.
Kada je emigracija u pitanju, sve je i dalje u domeni spekulacija. Fenomen je moćan, nov (točnije: promijenjen u odnosu na ranije valove emigracija u našoj povijesti) i jedino je sigurno da će snažno utjecati na društvene promjene. Koje i kako, još uvijek ne znamo. Stoga je svaki pokušaj boljeg razumijevanja pojave više nego dobro došao. Za svaku je pohvalu što je HNB odlučila usmjeriti dio svojih istraživača na bavljenje ovim fenomenom iako im to nije u užem opisu posla. HNB opet potvrđuje da je vodeća državna institucija u pogledu analitičkih i istraživačkih kapaciteta s kojima raspolaže.
Tekst je u cijelosti preuzet s portala: http://arhivanalitika.hr
