Sve veći broj poslodavaca pokušava uvjeriti svoje zaposlenike da s kolegama ne bi trebali raspravljati o plaćama. Štoviše, neki čak uvjeravaju radnike da nemaju pravo na to, iako to ne piše nigdje u zakonu.
Dapače, u SAD-u, gdje se spominjanje plaće smatra prostačkim i nekulturnim, a gdje je i više nego vidljiva razlika u plaćama, svi radnici imaju pravo sudjelovati u zajedničkim aktivnostima i organizirati se unutar sindikata kako bi s poslodavcima raspravljali o plaćama, radnom vremenu i drugim uvjetima zaposlenja.
U nekim državama se zakonom još eksplicitnije štite prava radnika (a ne poslodavaca), te mogu raspravljati o međusobnim prihodima.
Pa ipak, mnogi zaposlenici ne samo da verbalno prijete zaposlenicima ako krenu 'podizati prašinu' s pričama o plaći, nego neki čak imaju i klauzulu u ugovoru koja im priječi takve razgovore. Iako je to potpuno nezakonito i mogli biste tužiti svoje poslodavce, koji ne bi smjeli čak ni nagovijestiti u razgovoru da je riječ o poslovnoj tajni.
Američki Institut za istraživanje ženskih prava ove godine je otkrio da je oko polovice američkih zaposlenika, u svim sektorima, ili dobilo izričitu zabranu ili im je ozbiljno savjetovano da ne pričaju o svojoj plaći s kolegama. U privatnom sektoru ta brojka je još i viša, te ona iznosi 61 posto.
Upravo iz tog razloga predsjednik Barack Obama potpisao je prošle godine dva propisa koja se tiču transparentnosti i odgovornosti na radnom mjestu. Nažalost, ovi zakoni štite tek zaposlenike koji rade za poslodavce koji imaju ugovor na saveznoj razini, ali ne i ostale.
Njih bi mogao zaštiti Zakon o poštenim plaćama, koji bi povećao penale poslodavcima koji se bune protiv raspravljanja o plaćama među zaposlenicima i prema kojem bi poslodavac trebao osigurati opravdanje za eventualne razlike u plaćama.
Ove reforme su potrebne, jer su kamen spoticanja koji se povlači već desetljećima. Poslodavci sprječavaju i brane informiranje među zaposlenicima, što isto tako jasno ukazuje na to koliko ljudi nisu svjesni svojih prava.
Mnogi smatraju da su zaštićeni samo sindikalisti, a ne i ostali radnici, što nije istina. A prije nego organizatori pokušaju uopće pomoći radnicima, trebali bi obrazovati zaposlenike o njihovim osnovnim pravima. Jer stavke poput neraspravljanja o plaćama cvjetaju kad poslodavci znaju zakone, a njihovi zaposlenici ne.
Diskriminacije postoje unatoč zakonima
Mnogi poslodavci ne žele da se raspravlja o plaćama, jer su uvjereni da će doći do tenzija. To je potpuno jasno, pogotovo ako saznate da vaš kolega, za isti postao, prima veću plaću. Tko se ne bi uznemirio?!
Veliki je problem i nepravedna raspodjela plaća s obzirom na spol i boju kože, pogotovo u SAD-u. Čak i 50 godina nakon izglasavanja Zakona o ravnopravnim plaćama, žene i dalje za isti posao dobivaju manje plaće.
Neki tvrde da je riječ o mitu, jer jednostavno žene donose drugačije poslovne odluke od mušakaraca. Manje se bune i rjeđe traže povišicu. Unatoč činjenici da u 40 posto američkih kućanstava žene predstavljaju glavnog ili jedinog donosioca plaće, one su i dalje potplaćene, i to čak i u industrijama u kojima prevladavaju.
A poslodavci koji im brane da s kolegama raspravljaju o plaćama samo doprinose takvoj nepoštenoj raspodjeli plaća i razlikama koje slijede.
Takvim su stvarima nekoć na kraj stajali sindikati, koji su već desetljećima u opadanju. A s njihovim opadanjem je direktno povezana diskrimancija u plaćama, piše Atlantic.
Jedino mjesto na kojem su plaće još transparentne i poštenije raspoređene jest javni sektor, pogotovo tamo gdje i dalje postoje sindikati. Iako ni to nije pravilo u svakom slučaju, radnici iz javnog sektora ipak su na ovaj način zaštićeniji od onih koji rade za privatne tvrtke i poslodavce.
No čak i ako dođe do promjena, i dalje trebamo premostiti jednu od najvećih prepreka kad je riječ o transparentnosti plaća, a to je: poslovna kultura. Naime, čak i najsamopouzdaniji među nama mogu se pogubiti kad treba tražiti povišicu i raspravljati o plaći na novom radnom mjestu, a mnogima se postavljanje pitanja o plaći među kolegama čini nalik istraživanju o seksualnim navikama kolega.
Iako sve više velikih privatnih poslodavaca pruža uvid u svoje knjige, a javni sektor to čini desetljećima, i dalje nam je neugodno pričati o plaći s kolegama. A ne bi trebalo biti, jer jedino tako svi mogu napredovati.
