Prvo su od 1879. imali bolivar. Pa su od 1. siječnja 2007. imali bolivar fuerte, što je bilo posljedica brisanja tri nule. Konačno, od 20. kolovoza Venezuela ima bolivar soberano, suvereni bolivar, zbog još jednog brisanja tri nule, ovaj put zbog najviše inflacije u povijesti te zemlje. Sve donedavno inflacija za ovu godinu službeno se kretala prema oko 14.000 posto.
Cijene roba su, međutim, ovisno o metodologiji računanja, rasle između oko 65.000 i 83.000 posto. Zemlja s ogromnim ležištima izrazito kvalitetne nafte u recesiju je upala 2014., nedugo nakon smrti predsjednika Huga Chaveza, te do danas, pod pritiskom američkih sankcija, nesnalaženja administracije Nicolasa Madura i političke nestabilnosti, u recesiju upada sve dublje.
One koji se toga sjećaju, scene iz Venezuele danas podsjetit će na doba kad je pogon Rifle u Toscani u Italiji dnevno izrađivao 50.000 pari traperica koje su se velikim dijelom prodavale u Trstu, kupcima iz tadašnjih jugoslavenskih republika, posebno iz Hrvatske.
U priči o inflaciji u Jugoslaviji, traperice predstavljaju jednu od slika stanja tijekom većeg dijela 80-ih, skupa s bonovima za gorivo za automobile, vožnjama „par-nepar“, ovisno o posljednjoj znamenki registarske tablice svakog pojedinog automobila, redova pred trgovinama za deterdžent, kavu, šećer i ulje. Uza sve to, bile su to godine u kojima su pojedinci zaradili znatan novac mijenjajući na crnom tržištu devize – njemačke marke, američke dolare, švicarske franke – za jugoslavenske dinare i obratno.
Nije to bila niti izbliza hiperinflacija poput one koja je početkom 90-ih poharala SR Jugoslaviju kojom je vladao Slobodan Milošević, ali je definitivno jako utjecala na do tada živu i snažnu ekonomiju SFRJ. SFR Jugoslavija je, primjerice, od 1952. do 1965. ekonomski rasla prosječno po 9,5 posto, u rangu azijskih tigrova u 90-ima. Od 1974. do 1979. SR Hrvatskoj su u BDP-u strane investicije predstavljale veći udio nego što je to tada imao Japan koji je ekonomski cvjetao.
U 70-ima je SR Hrvatska dosegnula oko 30 posto BDP-a federacije da bi u doba Titove smrti po BDP-u ekonomski bila otprilike tamo gdje je danas, ali s imovinom u domaćem vlasništvu. Istina jest da su 70-e bile godine velikog zaduživanja, ali je istina i to da su to bile godine u kojima su kamate u svijetu bile niske, da je taj novac bio jeftin. Svoj kraj SFRJ je doživjela uz vanjski dug od 22 milijarde dolara. Danas svih sedam samostalnih republika na tom prostoru skupa ima vanjski dug nešto manji od 200 milijardi dolara.
Stvari su u Jugoslaviji ekonomski krenule naopako pred kraj Titovog života. Zemlja je uspjela izbjeći naftnu krizu zahvaljujući nafti iz Libije, ali ne i svjetski rast kamata na kredite od 1978. Republike su već neko vrijeme vodile politiku po kojoj su se zaduživale svaka za sebe, računajući da će to već netko otplatiti, Tito je bio star i sve nemoćniji, a krediti su bili sve skuplji. Inflacija je te godine porasla na 8,8%, naredne na 12,1%, pa 1980. 14,2%, 1981. 16,8%...
Anegdota iz 1979. kaže da je Tito na sastanku sa saveznom vladom, doznavši da ovi namjeravaju devalvirati dinar za 30 posto kako bi potaknuli izvoz, koji je bio jako pao u odnosu na uvoz, bio ogorčen. „Lako je vama devalvirati. To se može i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće dođe!?“, kazao im je. No, zemlja je bila tu gdje je bila, bez obzira tko je sve to zakuhao, to se moralo učiniti, a nakon što je Tito umro, vrlo brzo su stvari izmakle kontroli.
Te godine nezaposlenost je porasla na tada skandaloznih 13,8 posto, velikim dijelom mladima, kao što je slučaj u primjerice Grčkoj i Španjolskoj koje danas imaju nešto preko 20 posto nezaposlenih. Ekonomiju su vodili ljudi koji tome nisu bili dorasli. Tvrdnje da je krizu u Jugoslaviji poticao SAD demantira to što je baš SAD 1983. pozajmicom od šest milijardi spriječio da Jugoslavija padne još dublje. Nestašica stranih proizvoda, kao i nekih domaćih, bila je posljedica restrikcija.
1986. inflacija je u Jugoslaviji dosegnula 85,2 posto, a istodobno je kulminirao novi problem. Od 1971. do 1980. gospodarski kriminal dosegnuo je trećinu ukupnog kriminala, u zatvore je potrpano 219.000 ljudi, od kojih 5000 direktora i 25.000 poslovođa. Savezni državni odvjetnik Vuko Gozze Gučetić obznanio je u svibnju 1982. da je u 1981. za gospodarski kriminal optuženo 41.000 građana SFRJ. Od toga je 10.679 osoba optuženo za kazneno djelo „krađe i teške krađe društvene imovine“.
Još tisuće i tisuće ljudi svake godine tijekom 80-ih pravosuđe je zbog privrednog kriminala trpalo u zatvore, svake godine sve više, što bi logično značilo da je rastao i broj onih koji su to izbjegli. Sredinom 80-ih raste i broj „obustava rada“ radnika, odnosno štrajkova, radnici su nezadovoljni. Stanje kulminira i politički zbog uspona Slobodana Miloševića, prvo 1987., potom 1989. i te godine Branko Mikulić u ožujku napokon daje ostavku na mjesto predsjednika SIV-a, saveznog premijera, a njega nasljeđuje Ante Marković.
Bila je to godina u kojoj je inflacija dosegnula već 1000 posto, pa je novi premijer morao najhitnije morao jurnuti u spašavanje ekonomije koja je zapravo još uvijek uspijevala funkcionirati uz svu silu moćnih tvrtki koje su danas odavno stvar povijesti. Marković je odjurio ravno američkom predsjedniku Georgeu Bushu starijem i s njim dogovara financijsku pomoć Jugoslaviji u zamjenu za tržišno preusmjeravanje ekonomije.
U dvije godine Marković je inflaciju sveo na praktično nulu, dinar učinio konvertibilnim, izbrisao par nula i dobio odnos od 1:7 u odnosu na DEM. Devizne rezerve su se povećale za 3 milijarde dolara, započeo je i privatizaciju tako da se dionice poduzeća dijele radnicima u skladu s time da u samoupravnom socijalizmu ta poduzeća ionako pripadaju radnicima. Bio je to program, kako ga je nazivao Marković, „novog socijalizma“.
No, nove vlasti samostalnih republika, primjerice u Hrvatskoj, tu privatizaciju će poslije poništiti, a i Marković jednu stvar nije uspio dovesti u red, ekonomija je i dalje padala. Najgore udarce tih godina Markovićevoj vladi zadavao je Slobodan Milošević, i to tako što je vlada SR Srbije, uz pomoć vlade AP Vojvodine, gdje je Milošević upravo proveo puč i otada on zapravo vodio i tu pokrajinu, na svoju ruku uzimala novac iz banaka. Za što god.
Za plaće, mirovine, bonuse svojim ljudima iz republičkog aparata, podupiranje tvrtki koje bi inače propale. Usto je uvodio i de facto carine Sloveniji i Hrvatskoj. Zapravo je bilo jasno da Milošević apsolutno radi na razbijanju takve Markovićeve Jugoslavije. Tako je čovjek, koji je slomio hiperinflaciju Jugoslavije i praktično je bio spreman voditi u smjeru EU-a, možda čak i u punom smislu, doživio poraz zbog nacionalističkih i nekih drugih razloga.
On je bio onaj koji je odbio prijedlog generala Veljka Kadijevića da prihvati njegovo (samo)imenovanje za sekretara obrane. Pritisnut Miloševićevim napadima s jedne, imao je kao posljedicu politike Beograda i zahtjeve za nezavisnosti s druge strane. Ostavku je podnio 19. prosinca 1991., „vrativši mandat građanima“, jer više nije postojao nijedan funkcionalni državni organ Jugoslavije kojem bi ga morao vratiti.
Tako je njegov uspjeh rušenja jugoslavenske hiperinflacije pao kao žrtva nacionalizma, u prvom redu onog Miloševićevog. No, na kraju je on bio taj koji je 2003. u Haagu svjedočio protiv Miloševića kao svjedok optužbe. A poživio je i da još malo poslije posvjedoči su mu Franjo Tuđman i Milošević potvrdili da su u ožujku 1991. godine u Karađorđevu doista dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine.
Nekoliko drugih država, uključujući stari Rim, pretrpjelo je još katastrofalnije slučajeve inflacije i hiperinflacije nego Venezuela danas, a svakako gore nego Jugoslavija onda.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Početak kraja je bio uzimanje "jeftinih" kredita iz inozemstva. Umjesto financiranja iz vlastite akumulacije financiranje iz zapadnjačkih kredita je bio trojanski konj koji je uništio Jugoslaviju. Krediti su također tada bili uzimani kako bi se proširila industrijska proizvodnja jer se ... prikaži još! planiralo izači na tržište zapadne europe sa kvalitetnim proizvodima. Međutim tada se zatvara pod utjecajem zapadnjačkog protekcionizma ta opcija i ostaju sa krediti i kamate sa njima.
Dosta toga stoji,DECKI TO JE PROSLOST od toga se ne zivi daj te informacije o TRENUTNOM STANJU, dajte obidjite kontejnere i one koji kopaju po njima u 21 stoljecu! Vjerujem da to nesmijete, ili dajte inf. Koliko je teta colinda ... prikaži još! potrosila nasih novceka ? TETA STUDIRA U DU??????
To je bilo strašno, još i danas se hrvati iseljavaju zbog te inflacije mozga.