Ako jednog dana Bandić ode s vlasti, kako ćemo ideološki opisati spaljenu zemlju koja će ostati iza njega? Hoćemo li, da pojednostavimo, namještene poslove s kućicama, štandovima, gradskim prostorima, kumovima, rodijacima itd., dakle svima dobro poznati model javno-privatnog ortakluka, opisati kao "pakao neoliberalnog tržišta" ili kao "naslijeđe socijalizma"? To će ovisiti više o našim idejnim preferencijama nego o analizi.
No probajmo stvar postaviti drukčije: da su svi resursi Bandićgrada raspodjeljivani prema javnim natječajima, prema zakonima i propisima, da se u gradske ustanove zapošljavalo prema racionalnim pravilima, da su Zagreb i Holding vođeni kao obiteljska poduzeća, bismo li danas na budućnost grada gledali ovako sumorno? Tko će počistiti te Augijeve staje, Gordan Maras? Andrija Mikulić?
Je li, dakle, ono što nama stvara probleme višak tržišta (naša ljevica u mržnji prema njemu katkad pada ispod razine Buharinova i Lenjinova NEP-a u sovjetskoj Rusiji), ili manjak reguliranog tržišta? Možda imamo premalo liberalizma? Možda bismo, nakon svih eksperimenata s kolektivističkim tipovima poluregulirane ekonomije, koja je "bolest na smrt", napokon trebali iskušati nešto što bi nas vodilo prema drugačijim rezultatima?
Ne bi li utakmica s velikim brojem motiviranih natjecatelja bila atraktivnija od one u kojoj pobjeđuju samo ‘rodijaci’?
Opisani model poslovanja ima veze s reguliranim tržištem kao nogometne utakmice koje je famozni Velibor Džarovski namještao u Jugoslaviji (u nogometu je znao "naštelati" susrete u kojima je postizano po 90 golova: to je ono što Bandić danas radi s kućicama na Trgu). To, dakle, nalikuje na nogomet, ali pojam "utakmica" ne bi bilo pošteno koristiti. Bile su to farse, kao što je i naš "kapitalizam" farsa. Ovdje - što malo tko i s desnice i s ljevice primjećuje - nedostaje regulacije, institucija, fair natjecanja.
O Vladimiru Putinu
Dikature s istoka su se konsolidirale, pa su Kina i Rusija u prodoru, a Trump je dokinuo Reaganovu politiku
"Pa ipak, i tako manjkav model ostvario je", prema Polšeku i Šonji, "dojmljive dosege, koji se na žalost, zbog dominacije ideoloških mitova, ne vide dovoljno jasno. Analiza procesa na europskom istoku pokazuje", kažu ovi autori, "kako su dobri razvojni rezultati nastupili u vrijeme kada su liberalne ekonomske politike u srednjoj i istočnoj Europi doživjele velik zamah, od sredine devedesetih, a najuspješnije su bile države koje su takve politike provodile rano i odlučno, poput Estonije i Češke..."
"Češka je danas najrazvijenija bivša socijalistička zemlja koja je već 1994. politiku privatizacije velikih poduzeća primijenila maksimalno. Slijedile su je Estonija, Litva, Poljska i Slovačka, sve redom zemlje koje su i danas u vrhu prema uspješnosti u procesu razvojnog približavanja Zapadnoj ili ‘staroj’ Europi..."
"Uz iznimku Češke i baltičkih država" nastavljaju Polšek i Šonje, "srednja i istočna Europa postat će područjem s manje obilježja socijalističke prošlosti tek nakon nekoliko godina prijelaza. Zatim je došlo do raširenog gospodarskog oporavka. Proces koji kritičari neoliberalizma nazivaju 'patnjom milijuna' doveo je do spektakularnog rasta očekivanog životnog vijeka. Ne samo da su višestruko premašeni rezultati iz drugog dijela socijalističkog razdoblja (koji su bili jedva primjetni zbog duge krize socijalizma), nego su rezultati postignuti u bivšim socijalističkim zemljama bili iznad razvojnih rezultata zapadnoeuropskih gospodarstava u novijoj povijesti..."
O Viktoru Orbanu
Nije došao na vlast zbog krize liberalnog modela nego nakon dva fijaska socijalista. Ne želi izaći iz EU
"Prosjek očekivanog životnog vijeka u srednjoeuropskim zemljama koje su izašle iz socijalizma, nastavljaju autori knjige - povećao se za sedam godina (sa 70 na 77) u 22 godine između 1994. i 2016., odnosno za pet godina (sa 72 na 77) u 16 godina između 2000. i 2016. U svijetu je, dodaju, 1995. bilo mnogo više javno raspoloživog medicinskog i drugog znanja nego početkom šezdesetih. Novo znanje brže se širi nego što se proizvodi, što je omogućilo brži rast očekivanog životnog vijeka u srednjoj i istočnoj Europi proteklih četvrt stoljeća u usporedbi s Njemačkom i Italijom u ranijim razdobljima. Stoga usporedba njemačke i estonske brzine u različitim povijesnim razdobljima nije potpuno fer. Unatoč tome, veliki razvojni uspjeh postsocijalističke Europe od sredine 90-ih godina prošlog stoljeća naovamo nije prijeporan..."
"Slovenija se sporije otvarala. Ako postoji zemlja - iznimka koja je već 1990. bila strukturno slična razvijenijim zemljama na zapadu Europe, onda je to Slovenija, zemlja koja je od šezdesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća provodila najliberalniju verziju socijalizma i sačuvala uske gospodarske veze sa Zapadom. Međutim, komotna startna pozicija i sporost promjena, uz zadržavanje brojnih obilježja etatizma (tj. državnog kapitalizma), Sloveniju će nakon izbijanja krize 2008. koštati gubitka mjesta najrazvijenije bivše socijalističke zemlje. Vodeće mjesto preuzet će Češka, a Estonija će se približiti. No, to ne znači da je razvoj u Sloveniji bio loš. Naprotiv, sve su zemlje brzo napredovale. Čak i Hrvatska, koja je najmanje uspješna u prikazanoj skupini zemalja posljednjih 20 godina. Slovenija je također provodila liberalne ekonomske politike i rano izgradila demokratske institucije, što je kroz većinu promatranog razdoblja bio pogodan ambijent za gospodarski rast."
Kakva je bilanca tranzicije?
"Slovenija je imala veliku prednost u pogledu razvitka institucija 1996., ali u međuvremenu su je prestigle države koje su ujedno imale brži gospodarski rast (Češka, Estonija, Litva)..."
O Draženu Budiši
Vodio je HSLS u vrijeme najveće snage stranke, ali nije puno učinio za liberalnu ideju
"Dugotrajan pad kvalitete političkih institucija vidljiv je u Mađarskoj (cijelo 21. stoljeće, a ne samo u Orbanovu razdoblju od 2010. naovamo nego i ranije); nakon 2012. pad se bilježi i u Poljskoj i Slovačkoj te nakon 2007. i u zemlji-orijentiru, Austriji. Konačno, Bugarska, Rumunjska i Hrvatska nalaze se na bitno nižim razinama institucionalne kvalitete od ostalih zemalja te su, startajući s nižeg polazišta, u međuvremenu zabilježile rast institucionalne kvalitete koja i dalje zaostaje za drugim državama srednje i istočne Europe. "
Naizgled neekonomski, politički čimbenici poput neovisnih medija i ravnopravnog političkog natjecanja mogu pospješiti razvoj u dugom roku tako što će spriječiti petrifikaciju političkih institucija kada neka moćna gomilica poželi učvrstiti svoju oligarhijsku strukturu i/ili klijentelističke veze. Pokazat će se, nažalost, da u tom dijelu demokratskog i institucionalnog razvitka u srednjoj i istočnoj Europi postoje ozbiljne napukline koje u većoj ili manjoj mjeri zahvaćaju sve bivše socijalističke zemlje. Ipak, nitko ne odbacuje model."
"U drugom desetljeću 21. stoljeća stope nezaposlenosti brzo su postale najniže u povijesti", pišu autori.
"Realne plaće su rasle, siromaštvo se smanjivalo, a nejednakosti nisu znatnije povećane. EU integracije bile su za srednju i istočnu Europu ekvivalent hiperglobalizacije za Ameriku, Japan ili Kinu, ali ni u državama s najbržom demokratskom regresijom u ovom stoljeću (Mađarska, Poljska) nije bilo ozbiljne političke snage koja bi zagovarala izlazak iz EU ili vođenje ekonomske igre kontra pravila jedinstvenog europskog tržišta. Viktoru Orbanu ne pada na pamet izaći iz EU i uvesti carine na tragu ideje da se zaštitom domaćeg tržišta može doći do višeg životnog standarda za Mađare. Jer europska je hiperglobalizacija istoku kontinenta donijela ogromne koristi - kapital, znanja, nova radna mjesta integrirana u moderne lance vrijednosti."
"Problemi institucionalne regresije nisu više povezani s događajima iz 1989. i primijenjenim ekonomskim politikama. U novom su se vremenu pojavili novi društveni problemi i izazovi. Međutim, postoji jedna poveznica s događajima otprije trideset godina: globalni okvir i globalni događaji. Aktualna institucionalna stagnacija ili regresija u srednjoj i istočnoj Europi može se promatrati kao dio šire priče o povratku populizma i ekstremizma i globalnom zaustavljanju demokratskog razvitka u drugom desetljeću 21. stoljeća. Smjer i karakter institucionalne regresije još uvijek nema naziv i dijagnozu", pišu Polšek i Šonje.
O Vladi Gotovcu
Uz Budišu najpoznatiji hrvatski liberal, u Istri su ga fizički napali zbog ideja u koje je vjerovao, a koje nisu bile odveć popularne
Prema jednima, kriza 2008/2009. bila je povijesna, najjača recesija nakon Drugog svjetskog rata. Bila je toliko jaka da je zaustavila globalizaciju i širenje demokracije. Trgovački protekcionizam, Brexit, sve su to, navodno, posljedice gospodarske krize. No to bi moglo biti pretjerano pojednostavljenje. Moguće je da uzroci demokratske i institucionalne regresije leže drugdje. Stoga je moguće da ekonomski i politički liberalizam danas ima jednaku moć pokretanja rasta i društvenog razvoja kao i prije trideset godina, samo što ljudi u to, iz nekog razloga, više ne vjeruju.
I ima li to ikakve veze s liberalizmom, odnosno liberalnim idejama i politikama? Prema jednoj teoriji, slobode je previše, što izaziva reakciju. Prema drugoj, slobode je premalo, što izaziva stagnaciju i nazadovanje.
"Važna pouka", navodimo jedan od zaključaka knjige, "glasi da se održiv gospodarski i društveni razvoj može osigurati primjenom liberalnih politika u kontekstu otvaranja, jačanja konkurencije, međunarodne integracije i institucionalnih promjena na tragu razvoja demokracije. Političke institucije mogu utjecati na gospodarski razvoj na mnogo načina. Dobra regulacija, kvalitetna administracija, neovisno i efikasno pravosuđe te vladavina prava, faktori su gospodarskoga rasta čiji je pozitivan utjecaj dokazan u mnogim studijama. "
Negativni utjecaj njihova izostanka, dodajemo mi, možemo vidjeti svaki dan.
