Nedavno sam odlučio sjesti u auto i obići cijelu hrvatsku obalu - od Dubrovnika do Umaga. S jedne strane sam se oduševio prirodnim ljepotama, gostoljubivošću “običnih” ljudi (ljudi koji ne rade u turizmu i ostalim uslužnim djelatnostima te koji nisu imali nikakvu obavezu pomoći mi, davati odlične upute o najljepšim plažama ili me ponuditi domaćom rakijom i pršutom), dok sam s druge strane ostao zatečen nonšalantnošću kojom “turistički profesionalci” pristupaju gostima i njihovom često neadekvatnom ponudom koju masno naplaćaju.
Hrvatska ima vrhunski turistički potencijal koji bi, nažalost, trebali realizirati ljudi suprotni od vrhunskog. To jednostavno ne ide. Jer ne možeš ljudima prodavati samo more i sunce. Kad je riječ ne samo o turizmu, nego o svemu ostalom u Hrvatskoj, onda redovito imamo dvije skupine “agitatora”: jedni smatraju da je Hrvatska na dnu te da treba tu i ostati, dok oni drugi bez prijeko potrebne doze (samo)kritičnosti preuveličavaju sve hrvatske ljepote i proizvode te ih smatraju najboljima na svijetu. Istina je, kao i uvijek, negdje na pola puta.
Ja i ne bih baš rekao da Hrvatska ima najbolju turističku ponudu na svijetu, ali u onom, za Hrvatsku relevantnom dijelu svjetskog turizma, a to je otprilike neki jug Europe (od Španjolske i Portugala na zapadu, Grčke na jugu pa sve do Turske na istoku), Hrvatska je s pravom atraktivna i odlična turistička destinacija. U tom nekom podneblju sličnih osobina perjanice hrvatskog turizma s onim što nude ne zaostaju za perjanicama Grčke, Španjolske, a pogotovo Italije. Sve turističke lokacije imaju svoje fascinantne strane, ali i svoje lako popravljive mane te generacijske nedostatke.
Koliko sam na prvu mogao primijetiti, problem Hrvatske nije to što je ponuda skupa ili jeftina, nego već sad već poslovična neljubaznost “profesionalaca” koji su plaćeni da bi, između ostalog, bili i ljubazni u svojem poslu, te odnos cijene i kvalitete. Hrvatski turizam je prisutan na globalnom turističkom tržištu i on ne smije biti “prejeftin”. Meni ne predstavlja problem postojanje restorana za čiji bi posjet prosječna hrvatska obitelj trebala kratkoročni kredit, jer nismo svi jednako dubokog džepa, te kao što si ne možemo svi priuštiti, recimo, Ferrari, tako si ne možemo svi priuštiti račun od 50-ak tisuća kuna za “lagano pićence” s društvom. Ali takvih ljudi zaista ima.
Problem hrvatskog turizma je gomila lokala i restorana po obali koji nemaju gotovo nikakvu kvalitetu i ne nude ništa autohtono (nitko ne dolazi u riblji restoran da bi jeo ćevape ili loš bečki odrezak), ali cjenovno žele biti u vrhu ponude, baš poput onih “lokalaca” koji sami i na svoju ruku proizvode maslinovo ulje sumnjive kvalitete pa ga naivnim strancima prodaju uz cestu u onim plastičnim bocama po istoj cijeni nagrađivanog istarskog ulja proizvedenog po najvećim standardima. To ne ide.
Problem je i nedostatak stručnog kadra. Nekad su konobari bili stručno osposobljeni za taj zahtjevan posao, dok je danas teško gledati tko sve radi u tom sektoru (čitaj: oni koji nisu našli ništa bolje, pa upravo tako i rade). Kuharski posao u Dalmaciji i Istri je krvav posao: vrućine su iscrpljujuće, a tempo strašan. Budući da sama reputacija restorana ovisi o kvaliteti kuhinje, vlasnici, umjesto da vrhunski plate svoje kuhare i paze ih kao kap vode u pustinji, jer im o njima ovisi profit i ugled, oni troše i energiju i ljude te na na kvalitetnom osoblju pokušavaju uštedjeti nekoliko stotina kuna više i onda se čude što nedostaje kvalitetnih kuhara.
Na kraju dođemo do toga da se u jednom “domaćem” restoranu gostima nude ćevapi i bečki odrezak sumnjive kvalitete, i to sve pripremljeno u dva-tri dana starom ulju. Nije ovdje stvar u cijeni, nego turisti ne žele plaćati lošu uslugu i pokušaj prevare. Dobar dio naših ugostitelja samo gleda kako strancima uzeti novac kako bi se ostatak godine moglo ljenčariti. Treba i tu dodati da je turistički posao zapravo sezonski posao te da je oduvijek nedostajalo dovoljno lokalne radne snage, pa su na obalu dolazili “sezonci” s kontinenta, ali nikad kao do sada ti radnici nisu bili lošije tretirani ne samo što se tiče radnog vremena, nego i smještaja, za koji je potrebno smisliti neku novu negativnu kategoriju, nešto a la smještaj po podmornicama.
Bilo kako bilo, čini mi se da je jako važno za cijelu Hrvatsku da turizam i turistička ponuda ne ovise tek o entuzijazmu nekoliko ugostitelja i djelatnika, nego da se poradi na kvalitetnijem standardu. Kad bi institucije radile svoj posao te tijekom ljeta gledale kakva se sve muda nude strancima pod bubrege i uvažavale žalbe klijenata, možda bi se i ponuda popravila. Najgore što nam se može dogoditi jest tješiti se da loše ponude ima svugdje u svijetu. Ima, definitivno ima. Ali u zemlji u kojoj (skoro) jedina zarada dolazi od turizma, loša kvaliteta bi trebala biti iznimka, a ne pravilo ili ne daj bože prosjek.
