Švedskoj se konačno dogodilo to da je najozbiljnije prisiljena uvoziti smeće iz drugih zemalja kako bi nastavila održavati svoj sustav proizvodnje energije i gospodarenja otpadom. Skandinavska nacija od 10 milijuna građana time je postigla ono o čemu hrvatski gradonačelnici poput Milana Bandića mogu samo sanjati. Jer, dok je Zagreb neslavni vlasnik "Jakuševečkog brda" koje poput živog organizma naočigled raste, Švedska je svoj sustav gospodarenja otpadom odavno dovela do te mjere da samo jedan posto (1%) cjelokupnog otpada koji proizvede, odlaže na odlagališta smeća. Švedska je do prije nekoliko godina bila svjetski šampion u stopi smanjivanja emisije CO2, prije nego što su pogoni obnovljivih izvora energije postali tehnološki lako dostupni i ekonomski isplativi, pa je zelena energija doživjela pravu eksploziju diljem svijeta.
Bila je prva zemlja na svijetu koja je uvela vrlo ozbiljan porez upotrebu fosilnih goriva, još 1991., te su već tada Šveđani svoje političke stranke praktično prisilili na to da, ukoliko računaju da budu iole bitan faktor na parlamentarnim izborima, moraju imati snažnu zelenu agendu. Nebitno je li riječ o konzervativcima, socijalistima, liberalima, o zelenima da i ne govorimo. Ono u čemu je Švedska, uvjetno rečeno, pogriješila bilo je to što je veliki dio gospodarenja otpadom provela kroz specifične spalionice smeća za proizvodnju energije iz kojih danas pokriva 50 posto svojih energetskih potreba. Švedski sustav je, doduše, u doba kada je nastajao bio izrazito napredan.
No, sada se Švedskoj događa to da pogone za spaljivanje otpada u energanama ima, ali smeća više nema. Posebno uz Šveđane koji savjesno i dozlaboga svjesno sortiraju svaku plastičnu bocu, vrećicu, papirić, koru od banane, konzervu, bateriju... Sadašnjeg problema s nedostatkom smeća ta se zemlja mogla i poštedjeti da je među najvećim strankama lijevog i desnog centra bilo više sluha iz Zelene stranke koja je tvrdila da će se s energanama na smeće dogoditi upravo ovo, te da je neophodno u startu ambiciozno pokrenuti razvijanje sustava recikliranja, bez spaljivanja. No, Švedska u EU, u kojoj se odlagališta smeća polako iskorjenjuju, sigurno neće ostati bez goriva. Kako u Stockholmu nitko nije upoznat s Bandićevim "Jakuševečkim brdom", uvoz smeća se planira iz Rumunjske, Bugarske i baltičkih zemalja.
Istodobno, što se tiče vlastite kulture recikliranja, Švedska je danas cijelu svjetlosnu godinu ispred, primjerice, jedne Hrvatske. Još prije sedam godina Večernji list je objavio reportažu iz stockholmske četvrti Hammarby Sjöstad, visokourbaniziranog naselja od 26.000 stanovnika koje je već tada bilo tako organizirano da je samo proizvodilo 50 posto energije za svoje potrebe. U tom naselju reciklira se doslovno sav otpad, 100 posto. Iz organskog otpada i kanalizacijskog mulja proizvodi se bioplin koji se potom koristi za javni prijevoz, proizvodnju električne energije, za grijanje i kuhanje. Pa usto fotonaponski kolektori za dodatnu proizvodnju električne energije, izolacijski materijali na zgradama toliko su moćni da odolijevaju zimama nadomak polarnog kruga, a najbolje od svega to što je 75 posto sve te infrastrukture ugrađeno u same zgrade.
Poučak hrvatskim građanima, još i više hrvatskim vlastima na nacionalnoj i lokalnim razinama, jest to da je Hammarby Sjöstad izvorno bio mjesto na kojem se pristojan čovjek, ukoliko tamo ne bi imao posebnog posla, ne bi zadržavao niti sekunde. Prije nekoliko desetljeća to je bila užasno zagađena industrijska zona. O kakvom je zagađenju bila riječ pokazuje to što su prije gradnje naselja za potrebe kandidature za olimpijske igre 2004., zbog 120 tona nafte i 180 tona teških metala nakupljenih u tlu, građevinari s cijele te površine uklonili podeblji sloj zagađene zemlje.
Naravno da je to bilo jako skupo. Užasno skupo. Ali, koliko je to bilo i isplativo? Samo 2013. Švedska je imala čak jednu milijardu dolara investicija u obnovljive izvore energije, što je sasvim ozbiljan džeparac. Gradila je vjetroelektrane, kojekakve pogone na biološki otpad, što sve ne, na kraju čak i solarne elektrane, čime je ova skandinavska zemlja žestoko prešišala u proizvodnji električne energije iz solarnih fotonaponskih panela jednu Hrvatsku smještenu na sunčanom Mediteranu, ali po solarnim elektranama pri samom dnu EU-a.
