General Motors je najavio kako će eliminirati 15 posto svoje zaposlene radne snage i zaustaviti proizvodnju u pet svojih tvornica u Sjevernoj Americi i tako si osigurati uštedu od šest milijardi dolara do 2020. godine. Nakon eliminacije 14.000 radnih mjesta investitori su reagirali i tako se povećala vrijednost dionica za osam posto.
Upravo ova kombinacija nezaposlenih radnika i zadovoljnih investitora podcrtava ono što je važno u današnjoj američkoj ekonomiji, i zapravo naglašavaju da ono što je dobro za korporativan profit nije uvijek dobro za radnike. Zapravo je sada jasnije, možda više nego ikad prije, kako interesi kompanije, radnika i dioničara nisu uvijek isti. No to nije prije bilo tako, piše The Washington Post.
Po podacima St. Louis Federal Reserve profita i radničkih prihoda, ukupne plaće i nadnice isplaćene američkim radnici, tijekom 20. stoljeća, rasle su usporedno od 1947. do 2003. godine. I tada su se počele razdvajati, profit je otišao prema gore, a plaće su pale prema dolje. Recesija je malo umanjila taj profit no njegov je rast bio nezaustavljiv u usporedbi sa prihodima od rada koji su se povećavali puno sporije.
"Nikada nisu korporativne dobiti u tolikoj mjeri nadrasle radničke kompenzacije toliko jasno i toliko dugo", stoji u izvješću St. Louis Federal Reserve.
Te razlike, te dvije linije, prezentiraju dva različita načina zarađivanja u američkoj ekonomiji. Kada taj primjer gledamo iz perspektive GM-a, možemo reći kako ljudi koji rade za kompaniju, koji obavljaju svoj posao kako bi za njega dobili plaću, predstavljaju jednu liniju. Dok su vlasnici GM-a, dioničari i investitori, oni koji uživaju u njegovu profitu.
Između 1947. i 2003. godine nije bilo važno na kojoj ste strani, dio koje ste linije, a mogli ste očekivati da će vam prihod porasti otprilike u istoj mjeri bez obzira da li novac zarađujete radeći za GM ili ste vlasnik dijela GM-a.,
No od početaka 2000. godine, priča se u potpunosti izmijenila. Američka ekonomija nagrađuje vlasnike i dioničare puno izdašnije nego radnike, koji imaju neke udjele u kompaniji preko svojih mirovinskih računa. Budući da je preko 90 posto vrijednosti dionica u rukama bogatih 20 posto obitelji, u praktičnom smislu većina povratka na istu liniju bogaćenja rezervirana je samo za manji dio kućanstava.
Na još jedan način mogao bi se promatrati ovaj odnos. Do 2003. godine mogli bi reći da je ono što je bilo dobro za investitore bilo i dobro za radnike, no nakon tih godina to više nije bio slučaj. Postoji niz faktora koji utječu na tu razliku. Radnici su postali produktivniji, i više doprinose kompaniji, dok one ne dijele te profite sa radnicima koji su im to omogućili. Sindikalno članstvo se smanjuje i tako je radnicima otežano pregovarati o uvjetima njihova rada. U razdoblju rastućeg troška zdravstvene zaštite, kompanije se trude sve više i više tih troškova prebaciti na leđa radnika.
Razmišljajte o novcu na način na koji razmišljate o gravitaciji, pa tako ako stavite 100 dolara u banku, na kraju godine imat ćete 102 dolara. Ako uložite milijun dolara u dionice GM odmah ujutro, do podneva ćete imati već 1,08 milijuna dolara. To je taj slučaj u kojem temeljni zakoni financijske gravitacije mijenjaju ovu zemlju, olakšavaju većim sumama novca da akumuliraju i privuku još više novca sebi.
No što ako nemate uopće dovoljno novca da bi započeli taj proces? Što ako ste dio onih ljudi koji uopće nemaju nikakve dionice? Što napraviti ako ste radnik u gospodarstvu čiji se profiti povećavaju i završavaju u rukama vlasnika?
Upravo ovakav prikaz je dio onoga što ovu ekonomiju dovodi do jako velikih razina nejednakosti. No smatra se kako će dugoročno ovakav trend naškoditi svima, vlasnicima i radnicima, jednako. Zasada su porezi manji i investitori zadovoljni.
