Prije samo godinu dana svijet je uživao u usklađenoj ekonomskoj akceleraciji, piše Economist. Godine 2017. rasle su sve ekonomije osim britanske, pa i one koje se tek "probijaju". Trgovina na svjetskoj razini je bujala i Amerika cvjetala, "otklizavanje" Kine u deflaciju je prigušeno, a eurozona je rasla. Godine 2018. situacija ne može biti drugačija. Ovog je tjedna ponašanje burze itekako zabrinulo investitore, po drugi puta ove godine, vezano uz usporeni rast i efekte američke monetarne politike. Ti su strahovi i briga potpuno opravdani.
Problem svjetske ekonomije 2018. godine jest nešto što Economist naziva 'nejednakim zamahom'. U SAD-u porezni su rezovi Donalda Trumpa pomogli podići tromjesečni rast iznad četiri posto. Nezaposlenost je na najmanja od 1969. godine, no IMF i dalje misli da će se rast ove godine još dodatno usporiti i to ne samo u razvijenim ekonomijama nego i na tržištima koja tek "izlaze".
Ta se divergencija između Amerike i ostatka očituje i u divergentnim monetarnim politikama, također. Sustav federalnih rezervi povećao je kamatne stope osam puta od prosinca 2015. godine. Europska središnja banka (ESB) je i dalje daleko od podizanja kamatnih stopa U Japanu su negativne kamate. Kina, prvi i osnovni cilj i žrtva Trumpovog trgovinskog rata, ovog je tjedna, kao odgovor na sve slabiju ekonomiju, "relaksirala" ekonomiju. Kada kamatne stope narastu u Americi, no nigdje drugdje, dolar jača. To novim tržištima otežava da plaćaju svoje dugove u dolarima. I Argentina i Turska su u problemima, a Pakistan je već molio Međunarodni monetarni fond (IMF) za pomoć.
Nova tržišta pokrivaju 59 posto svjetskog outputa (koji se mjeri kupovnom moći), dok je prije dva desetljeća, u doba azijske financijske krize bila na 43 posto. Njihovi bi problemi vrlo skoro mogli oplahnuti američke obale, taman u doba kada američki domaći "boom" krene otapati. Ostatak svijeta mogao bi, do tada, već biti u ozbiljnim problemima ako Italija ne riješi svoje budžetne probleme ili Kina naglo krene "prema dolje".
Dobre su vijesti da je bankarski sustav jači i žešći negoli prije desetljeća, kada je kriza prvi puta udarila. Šanse da se povijest ponovi na identičan način su vrlo male. Nova tržišta možda investitorima sišu i gube novac, no u cjelini čini se kako se njihove ekonomije drže iznad vode. Posljedice trgovinskog rata se tek trebaju pokazati, pa čak i u Kini. Ne bi bilo neuobičajeno da nakon desetljeća rasta/booma američkog gospodarstva uslijedi blaža recesija s obzirom na smanjenje fiskalnih poticaja i rasta kamatnih stopa.
No, ima i loših vijesti. Bogati je svijet, kako je Economist već pričao, potpuno nepripremljen da se nosi i sa najblažom recesijom. To je prvenstveno jer je arsenal pravila i zakona iscrpljen od borbe u prošloj rundi. U proteklih pola stoljeća, američki Sustav federalnih rezervi najčešće reže kamatne stope za oko pet posto kada krene ekonomski pad. Danas ima samo "pola prostora" za manevriranje prije no što udari dno, a eurozona i Japan nemaju uopće prostora.
Političari i čelni ljudi institucija imaju, naravno, i drugih opcija. Centralne banke sada koriste taktiku imena "quantitative easing (QE)" ili proces u kojem posuđuju novac nacionalnim centralnim bankama eurozone, u cilju da one od banaka kupuju državne obveznice vlastitih zemalja. O efikasnosti toga se debatira, no ako to ne upali, uvijek mogu iskušati radikalnije, do sada neisprobane pristupe, poput davanja novca direktno individualcima. Vlade, također, mogu pojačati trošenje. I države s velikim dugovima na leđima mogu se okoristiti fiskalnim stimulusima tijekom recesije.
Pitanje je samo je li korištenje tih oruđa politički prihvatljivo. Centralne će banke u sljedeću recesiju ući povijesno "napuhnute" - Federalne rezerve vrijede 20 posto BDP-a. Oni koji se ne slažu s konceptom "QE" jer kažu da uništavaju tržišta i stvaraju "balone" kakvi su i pojačali krizu 2008. Economist se s time ne slaže, tvrde kako bi ovaj puta sve bilo mnogo bolje nadgledano negoli prošli puta. U Europi je situacija sljedeća - Europska centralna banka limitirana je na otkup 33 posto javnog duga bilo koje države.
Fiskalni bi stimulus također prizvao reakcije političke opozicije, posve neovisno o ekonomskim argumentima. Eurozona je, opet, u situaciji koja najviše zabrinjava, ako ništa drugo jer se Nijemci i drugi sjevernjaci boje kako će "zapeti" s neplaćenim dugovima ako "kotač stane". Restrikcije o posudbi dizajnirane su da ograniče razuzdanost, ali one često uguše i potencijal za stimulaciju. Amerika je mnogo voljnija da troši, no nedavno je svoj deficit povećala za iznos veći od četiri posto BDP-a s već zahuktalom ekonomijom. Mora dodatno "proširiti" deficit kako bi se borila protiv recesije, i očekivati mnogo političke borbe i bunta.
Politika je možda najveća prepreka međunarodnoj i usklađenoj akciji i taktici. Godine 2008. bila je prijeko potrebna kooperacija koja ne poznaje zemljopisne granice, ali rast populista dodatno će zakomplicirati zadatak zajedničkog rada. Federalne rezerve "preklapaju" se sa drugim centralnim bankama, koje posuđuju dolare iz Amerike, a valute koje tonu idealan su izvor trgovinskih tenzija. Upravo je ovaj tjedan američki ministar financija Steve Mnuchin upozorio Kinu radi "kompetitivne devaluacije". Trumpovo uvjerenje kako je trgovinski deficit štetan kriv je dok je rast jak i postojan. No, kada nema potražnje protekcionizam je primamljiv način da se stimulira ekonomija.
Pravovremena bi akcija mogla skrenuti te opasnosti. Centralne bi banke mogle imati nove ciljeve koji otežavaju bunjenje protiv akcije tijekom i poslije krize. Ako unaprijed postignu konsenzus i predanost da se nadoknadi ono što se izgubilo usporenim rastom, očekivanja poboljšanja situacije mogla bi biti automatski stimulus za svaki negativan scenarij.
Preduhitrujuća akcija traži inicijativu od strane političara koje, vidljivo je, zaista nema. Ovotjedna promjenjivost i nepostojanost tržišta pokazuju kako vremena nema mnogo. Svijet bi se trebao početi pripremati za sljedeću recesiju, dok još može.
