Kultura
2894 prikaza

Bila je zaljubljiva, ali: "Moj momak mora biti Hrvat"

Ivana Brlić Mažuranić
screenshot/youtube
Književnica je lako gubila glavu zbog muškaraca, što se vidi po njezinim memoarima i zapisima

I dok je djelo Ivane Brlić-Mažuranić zahvaljujući kritičkom izdanju njenih Sabranih djela u izdanju slavonskobrodskog ogranka Matice hrvatske dostupno ljubiteljima literature, njezin je lik i dalje tajnovit. 

Rupu u hrvatskom povijesnom sjećanju ispravlja opsežna knjiga iz iste biblioteke “Moji zapisci” u kojoj su prikupljeni dnevnici, memoari, molitve te putni i drugi zapisi čuvene hrvatske autorice, prve naše akademkinje i višestruke kandidatkinje za Nobelovu nagradu.

Knjigu je priredio dr. sc. Mato Artuković, a uredio prof. dr. Vinko Brešić

U njoj je objavljen niz i široj publici zanimljivih tekstova na temu domovine, politike, hrvatsko-ugarskih prijepora, atentata na jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića...

Marija Todorova Multi-kulti Kultura Marija Todorova: "Zapad svoje probleme prebacuje na Balkan"

Ivana Brlić-Mažuranić piše i o intimnom životu, prvim ljubavima, ali i o samoubojstvu, i to i u najranijim dnevničkim zapisima koje je počela pisati doista u jedanaestoj godini života.

Iako je Ivana Kornelija Emilija Henrietta Mažuranić rođena 18. travnja 1874. godine u uglednoj i bogatoj plemićkoj kući Mažuranić u Ogulinu (djed joj je bio ban i pjesnik Ivan Mažuranić, otac državni odvjetnik i podžupan), bila je socijalno osjetljiva domoljupkinja.

Tako sa samo četrnaest godina u svoj dnevnik zapisuje:

“Nu baš da napišem tužnu stvar koju danas vidjeh: Ide ulicom seljak, na plećih mu koš s pilići na prodaju, u rukuh komad izprosjaćena vidi se, biela hljeba, a baš misliv da ga nitko nevidi izvadio iz torbe žepni, fini, u klupku smotani rubac pak ga pregledava. Bog zna gdje ga je uzeo! Siromašni narod! Čega se sve hvataš samo da proživiš. A oni uživaju!!! Danas iduć ulicom sastanem velikoga župana Stipetića. Išao je s banom H(éderváryjem). Kadgod prodjem mimo toga čovjeka peku me poplati, oči mi se osuze, ruka nehotice sgrči. Žena!! biesa ćeš načiniti! A učinila bi!” piše mlada Ivana Brlić Mažuranić koja je očito bila zaljubljiva djevojka, ali je i u ljubavi inzistirala na nacionalnim kriterijima. 

Njen izabranik nije mogao biti Nijemac ili Mađar, nego Hrvat. Pa iste 1888. godine piše “Pozvala me Stella k njoj na popodne a tamo kod nje bome Šoršl! Čudan čovjek! Pa kako mi udvara”. Zato se moram na boj pripraviti, da mi se ne bi svidio! Nu makar! Neće se dogoditi, jer je Švaba, pak da se i dogodi nebi dugo trajalo. Ode on, ode moja simpatija. Dosada mi se je svaki svidio, za kojega sam znala da me “ljubi”!!! Ali baš zato jer mi su se svidili radi toga da me oni “ljube” a ne ja njih, nije ta “ljubav” dugo nikada trajala! Sada na primjer, svidjaju mi se njih 7 u Zagrebu. Kad kojega vidim, mislim da je taj pravi, dodje li drugi, onda je taj, pak tako, kako je i pravo, nije ni - jedan pravi”, piše Ivana Brlić-Mažuranić.

A onda iste 1888. godine u ljeto piše i ove rečenice: “Mulzhheim se do uših u me zaljubio, pak da znate kako mi to čudno rekao! Švabski! Simpatičan, vrlo simpatičan čovjek, liep i sve, samo Švaba, a tu su moji principi: izim Hrvata nikoga”, tvrdi Ivana dodajući i rečenice: “Njemac je, neima mu pomoći. Siromah! Sam je dobro rekao da je najnesretniji čovjek, jer nije Hrvat.”

John Connolly John Connolly Kultura "O Hrvatskoj ne znam puno, ali sam čuo za ustaše"

Jedna od njenih mladenačkih opsesija bio je i prijestolonasljednik Rudolf

“Ja sam oduševljena za literaturu nu baš i za muziku, ta za što nisam? i za Rudolfa... bijah. Bijah? Ne, ne, još sam. Govorili što mu drago, taj čovjek nije bio zao, ne nije. To je bio plemeniti, oh i kako plemeniti čovjek, a ženijalan. Ah! te divne oči! Tko mu se nebi povjerio? Tko nebi u njega vjerovao? Da, ja baš vjerujem u njega. On nas je ljubio, nas Hrvate”, tako te 1888. godine piše Ivana Brlić-Mažuranić o jedincu kralja i cara Franje Josipa koji je u nerazjašnjenim okolnostima pronađen mrtav u dvorcu Mayerling nedaleko od Beča.

O Rudolfu je napisala i rečenice:

“Da, moj Rudolf! Ja si ga prisvajam, prisvajam si njegovo ime i uspomenu, prisvajam za se onaj zadnji pogled na naš grad, na našu zemlju koju je i on ljubio, ljubio ko da joj je sin a ne gospodar, na onu zemlju u kojoj je svako srdce za njega toplim osjećam kucalo, na one predjele gdje ga je takav enthusiasam dočekao. Onaj pogled dielim sa našom domovinom, onaj zadnji, orošeni blistaj modroga oka, onaj lahki drhtaj ustijuh pod mekimi, plavimi brci, ono je blago i uspomena koje je on ostavio domovini... i meni.” 

Već s petnaest godina Ivana Brlić-Mažuranić opsjednuta je knjigama koje su za nju “slast”, “utjeha”, “zabava”, “uživanje”... O pričama Ksavera Šandora Gjalskog romantična petnaestogodišnjakinja piše i ove rečenice: 

“Uvod je osobito divan. Kano da ga je pisao u istinu u tišini one noći, odmah po oćutnjenih utiscih, kano da je u mjesečini pisano, a ona žudnja, ono istinito, šta se ćuti kod svake ljepote (bar ja) ona bol, da, sve je to toliko puta već rečeno ali u onom mi se, ne novo, jer ćutim već takovo kano da je on to prvi izrekao čini. To je pisao, jer je ćutio potrebu pisati, jer mu nješta u nutrinji htjelo pući, tjeralo krv, a i onaj osjećaj koj čini da u divoti na biedu misliš, da bi sav sviet sazvao da bude sretan, i to je istiniti, časom ubiježeni drhtaj i... opet bol. Priče biedne!” Svoje bilješke Ivana Brlić-Mažuranić vrlo je često zapisivala u bilježnicama. 

Tako je u knjizi za privatnu, obiteljsku uporabu 1935. godine, koja se našla i u “Mojim zapiscima”, sabrala zapise, bilješke i pisma među kojima i više nego interesantan tekst “Hrvatska Pešta” u kojem Ivana Brlić-Mažuranić opisuje svoj posjet mađarskom parlamentu u prosincu 1907. godine u kojem su bili i hrvatski zastupnici, među njima i njezin suprug Vatroslav.

“Izašav iz vestibila otvara se pogled na parlamenta. Ovo je valjda jedna od najskladnijih, najimpozantnijih i najljepših gradjevina našeg doba. Mnogo tome doprinosi prekrasan položaj zgrade, koja leži jednim pročeljem na Dunav a sa ostale tri strane okružena je velikim prostorom, kojega ograničuju lijepe sgrade. Meni su se ipak najviše svidili oni mali tornjići i šiljčići! To je na toj ogromno zgradi naš novac, službeno konstantovani!”, piše Ivana, a onda, ne bez duhovitosti, opisuje i dio sabornice u kojoj se nalaze hrvatski zastupnici.

“Culoari kojima prolazimo okupirani su našim zastupnicima. Oni su svi na okupu u sabornici. Nikad ne fali ni jedan. Naš romancier (Gjalski) širi prelest svoje poetične i zanosne duše po hladnim zidinama parlamenta. Sluba Božji (Novosel) sa kosom pričešljanom kao biskup Strossmayer, bodru uvijek na najžešću borbu. On je pravi borac iz vojske Gospodnje. Nad diplomata Supilo sjedi na kanapi iza stupa i konferira. Izmedju zidina i stupa možeš viditi samo otočeni mrki brk i nešto sagnuta ledja. Mala, spretna i brza pojava naše žurnalistkinje (Zagorka) mota se medju njima; svuda je, svakom ida da nješto saobći, ovoga da ukori, onog da upozori. Ona unosi još više života i upotpunjuje bojnu sliku ovog i onako najživljeg dijela couloir-a. Invazija Hrvata napreduje!”, piše Ivana Brlić-Mažuranić koja hvali Mađare jer su u parlament izabrali i povjesničara. 

“Vidite koli su Madjari dalekovidni. Nije li sreća da su i jednog historičara poslali u svoj sabor. Taj će pobilježiti još za vruća sjajnu stranicu madjarske povijesti: ovu nagodu, povišenje kvote i podpuno pohrvaćenje madjarskoga parlamenta!”, piše Ivana Brlić-Mažuranić koja je turistički posjećivala i peštanske muzeje i kazališta, ali i dvorac na Budimu.

Alfonso Cruz Kultura "Moj djed krio je Židova od nacista ispod sudopera"

Puno dramatičniji su zapisi o događajima nakon Prvog svjetskog rata, dakle o tzv. državnom prevratu o kojima je Ivana svjedočila u Brodu na Savi, danas Slavonskom Brodu gdje je živjela sa suprugom dr. Vatroslavom Brlićem, odvjetnikom. Tako 23. listopada 1918. godine Ivana piše: 

“Danas je stigao odgovor predsjedniak Wilsona u kojem odbija ponudu primirja... Češko- slovački narod kao saveznik entente, samostalan je već sada po shvaćanju predsjednika, te nema o njegovoj sudbini da odredjuje monarhija – dočim za jugoslavenske narode može valjati samo onaj oblik države i samo ono riješenje jugoslavenskog pitanja, koje oni sami odaberu.

– Ovo je ukratko duh odgovora predsjednikova. 

– U Zagrebu je velikim slavljem dočekana ova vijest. Kidanje od stare Austrije, predvidjeno i pripravljeno ovim ratom, iznenada je postalo činom. Manifestacije za Jugoslaviju u Zagrebu veličajne. Do 30 hiljada ljudi nagrnulo na Markov trg, gdje zasjeda Narodno vijeće, koje je preuzelo vrhovnu vlast u svoje ruke. Hrvatsko-srpska koalicija, s kojom su ostale stranke duge pregovore vodile pristupila je sa banom Mihalovićem na čelu, Narodnom vijeću i tako je velika i plemenita stvar postala istinom: složio se u velikom času sav narod i stupio u borbu, sigurno još opasnu i ogorčenu, za svoju potpuno samostalnost”, piše Ivana Brlić-Mažuranić. I navodi da su te manifestacija našle odjeka i u Brodu.

“Brod je okićen zastavama. Sad na večer bio je ophod po gradu, a sa balkona naše kuće progovori o je Naca narodu, objaviv našu slobodu, objaviv da je stigao onaj zad za koj smo vjerno radili, vjerno trpili za koji smo neumornu borbu vodili!” Piše književnica i o šatrovcima, tj. bjeguncima iz austrougarske vojske koji su po šumama činili mnoga zla i bili strah i trepet sela, pa i o krvavom sukobu hrvatskih vojnika s mađarskom pukovnijom na stanici Nova Kapela gdje je bilo pet mrtvih i mnogo ranjenih.

S puno zanosa obitelj Brlić dočekuje uspostavu Jugoslavije. 

“Mi, naučeni da najviše naše činonvike poznamo samo kao beamtere madjarske, mi koji od najranijeg djetinjstva sanjamo o cilju, kojeg držasmo zaista samo prekrasnim snom, nužnim da se krijepimo i grijemo na njem, da ne smalakšemo u borbi za one mrvice prava koje smo morali održavati pod dvostrukim pritiskom madjarskim i austrijskim – mi danas dobivamo vijest da je naše, čisto naše, slobodno i samostalno ministarstvo, ministarstvo slobode države Jugoslavena imenovano! Shvatite ako možete, djeco i mladosti poznijih vremena!”, piše Ivana Brlić-Mažuranić nakon rođenja nove države. 

A piše i o ulasku prvih srpskih četa u Brod.

“Danas je u Brod stigla prva srpska četa. Nije vrijeme za slave i svečanosti – a baš u ovo vrijeme svaki je dogadjaj slava i svečanost, jer su srdca puna slavlja. Unilazila je četa srpskih junaka u grad, oštri vjetar igrao je sa ona tri okićena barjaka na čelu vojske – glazba – dugo je nečusmo! – zasvirala “Bože pravde” pa onda “Lijepa naša domovina”, a srpska i hrvatska srca klicala su do neba”, u himničnom ozračju piše jedna od najvećih hrvatskih književnica.

A otad je prošlo samo stotinjak godina!?

U knjizi “Moji zapisci” objavljena su i sjećanja Ivane Brlić-Mažuranić s večere koju je u Beogradu u lipnju 1929. godine priredio Ivanin brat, jugoslavenski ministar trgovine Želimir Mažuranić. 

A kako je večer završila već u ponoć, Ivana i Željko krenuli su dalje u noćni beogradski život koji je očito bio na glasu i u prvoj polovici 20. stoljeća.

“Eto Ti podjosmo oko pol 1 u ruski restoran. Tu smo kušali i pili nevjerojatne ruske kombinacije, gledali i slušali romance, ballade, balalajke i začudne plesove. Dobro da mi je Hühn rekao: “ne smijete puno piti”, inače bi se možda na onoj “šampanjer bowli” naučila pod stare dane na Vinka Lozića. Ele, nas dva, ovako solo, pretresajući soirée-u ostadosmo do pol 3 kod ruske braće, a onda po prvi puta pješice kroz ubavi Beograd do “Srpskog Kralja”, opisuje Ivana Brlić-Mažuranić svoj obiteljski beogradski tulum.

Opisuje Ivana Brlić-Mažuranić i zasjedanja Lige naroda u Ženevi na kojima je bila 1930. i 1932. godine, kada ju je impresionirao čehoslovački ministar vanjskih poslova Eduard Beneš.

S povijesnog gledišta, iznimno je zanimljiva i reakcija Ivane Brlić- Mažuranić na atentat na jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića. U “Mojim zapiscima” tako je objavljeno pismo koje je Ivana nakon vijesti o atentatu poslala Aleksandrovoj udovici, kraljici Mariji, inače rumunjskoj princezi.

“Ispratila sam ovaj čas voz, koji nam je za posljednji put provezao našega Kralja. Vraćamo se poništeni, poraženi i naša srca u ovaj čas žude da se smiju združiti s Vama, Vaše Veličanstvo. Izpratili smo i za posljednji put domahnuli u jecanju, u suzama i u noćnom mraku, posljednji pozdrav onomu, kojega smo za sunčanih dana toliko puta uvijek novim zanosom dočekivali. Izgubili smo za uvijek čvrstog, umnog, hrabrog i valjanog čovjeka, kojega je Bog bio podario Jugoslavenima u času stvaranja Jugoslavije”, piše tada već afirmirana književnica jugoslavenskoj kraljici. 

A kraljica Marija, dirnuta Ivaninim pismom, primila je književnicu u privatnu audijenciju već u studenom 1934. godine. Kraljici je Ivana Brlić-Mažuranić na poklon donijela svoje knjige, posebno urešene. U pismu kćeri Zdenki Ivana opisuje susret s kraljicom.

“Kraljica odmah započne govor i to jezikom, kojega ja, draga moja Zdenka, mogu po mojem najboljem uvjerenju hrvatskim nazvati, jer sam 60 godina govorila tim jezikom u potpunom uvjerenju, da govorim hrvatski i jer sam sad, ne mogu Ti reći kakav osjećaj sreće osjetila, što moja jugoslavenska Kraljica govori za mene nedvomno tim mojim hrvatskim jezikom”, piše Ivana Brlić-Mažuranić.

Već i iz ovih citata, koji su, naravno, tek dio autoričinih promišljanja, razvidno je da je domoljubna književnica imala politička uvjerenja koja danas mogu djelovati anakrono, ali treba ih staviti u kontekst hrvatske političke zbilje posljednjih godina Austro-Ugarske Monarhije i nastajanja jugoslavenske države.

No, još nije stavljena točka na Ivanina Sabrana djela. Brešić najavljuje ukoričenje korespondencije.

"Sljedeće knjige ovoga projekta donose Ivaninu korespondenciju, koja je vrlo bogata. Najvećim se dijelom sastoji od privatnih pisama upućenih majci, mužu i djeci, potom ocu, sestri Alki i bratu Želimiru, dok se ona druga pisma tiču uglavnom njezinih nakladnika, urednika, prevoditelja i ilustratora, odnosno uglednih suvremenika i institucija. Tu su imena poput Selme Lagerlof, Fanny Copeland, Vladimira Nazora, Gjene Vojnović, Camille Lucerne, Branka Drechslera, Franje Bučara, Adele Milčinović, Zdenke Marković...", navodi Vinko Brešić, čije druženje s opusom Ivane Brlić-Mažuranić još nije završilo. Hoće li neka pisma ipak ispustiti zbog delikatnosti?

"Dakako, neka će pisma biti izostavljena, i to u prvome redu ona koja su posve osobna. Većinu pisama njezin je sin dao prepisati, ali mnogi ti prijepisi odstupaju od izvornika, a najgore je to što već mnogih originalnih pisama nema", kaže Brešić.

A točku na svoj život, koji je i okončala svojom voljom, književnica je stavila i u literariziranoj oporuci za koju je izrijekom ustvrdila da i nije oporuka. 

“Tiekom života i tiekom mnogih izkustava uvierila sam se da oporuka ima svoju punu vriednost samo tamo gdje je suvišna – naime tamo gdje su svi interesenti i onako toliko prožeti duhom i intencijama pokojnika i poštovanjem naspram njegovoj uspomeni – da i sami žele i znadu razporediti njegovu materijalnu ostavštinu prema tim intencijama”, piše Ivana Brlić- Mažuranić 15. rujna 1931. u Brodskim vinogradima.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.