Desetodijelna zbirka pripovijedaka “Patrola na cesti” Jurice Pavičića izazvala je 2008. val oduševljenja u Hrvatskoj i izvan nje, i to nikad ranije viđenim opisom Dalmacije.
Hvalili su je kao južnjačku gotiku, kao dalmatinski blues, a 24. siječnja HRT je objavio prvi od pet nastavaka dugo očekivane serije snimljene po naslovnoj pripovijetki, pa smo tom prigodom razgovarali s Juricom Pavičićem.
Čija je bila ideja snimiti mini- seriju po toj pripovijetki i zašto je baš ona izdvojena?
Redatelj Zvonimir Jurić isprva mi je predložio da po toj priči snimimo kino-film, napravili smo čak i prvi draft scenarija. Međutim, u razgovoru smo zaključili kako nas uzbuđuje ovo zanimljivo vrijeme za TV serije, kako su serije danas postale ono što je roman bio u 19. stoljeću, a film polovicom 20. Složili smo se da bismo voljeli sudjelovati u tom fascinantnom gibanju. Nekako u to doba HTV je objavio javni natječaj za TV serije koji je uključivao i natječaj za mini- seriju do šest epizoda po književnom djelu. Shvatili smo da je to baš nešto za nas. Promijenili smo prvotnu odluku, a dok je Jurić montirao “Kosca”, ja sam napisao treatment mini-serije i scenarij prve epizode koji se dijelom temeljio na prvom dijelu već postojećeg scenarija. Tako je počelo.
Pripovijetku ste napisali prema pjesmi Brucea Springsteena “Highway Patrolman” s LP-a “Nebraska”. Kako ste prepoznali izrazito dalmatinski, mediteranski motiv u priči sa Srednjeg Zapada?
Da, ta priča je izvorno nastala kao posveta Springsteenu, zato nosi i taj naslov. Zato se tri glavna lika i zovu Mare, Frane i Josip, kao Springsteenovi Mary, Franky i Joe. Uzeo sam motiv dva brata od kojih je jedan policajac, a drugi protuha. Ali, kako su naš ambijent i kultura drukčiji, i priča je drukčija. Zajednički im je taj sukob dužnosti i krvi, u kojem u mediteranskoj kulturi obično nadvlada krv, ili se barem očekuje da tako bude. A kad ne bude, to se doživljava kao eksces.
Prvi brat je policajac, Josip, ratni heroj, samotni borac za pravdu. Mlađi brat Frane je proklet tranzicijom 90-ih, postao je kriminalac. Ipak, njihov odnos razbija klasičnu podjelu na dobrog i lošeg momka.
Da, htio sam da na početku gledatelj stekne dojam da su dva brata anđeo i vražićak. Jedan je pouzdan, samoprijegoran, žrtvuje se, poštuje zakon. Drugi je kriminalac, ali i neodgovorni ženskar. Moja i Jurićeva nakana bila je da stvari potom idu pomalo “u križ”, da obojica pokažu drugo lice. To nam je posebno bilo važno kod tzv. negativca Frane i tu nam je jako pomogao glumac Slavko Sobin koji će biti veliko otkriće serije. Odlično je spojio mušku rabijatnost i meku, nježnu, obiteljsku stranu svog lika.
Springsteen pjeva “If man turns his back on his family, he just ain’t no good’’. Koji je od njih na kraju okrenuo leđa obitelji i tako se, u krutoj tradicijskoj zbilji, o nju ogriješio?
Radnju sam smjestio u dalmatinski ambijent, u kojem se, kao u gotovo svim mediteranskim kulturama, očekuje da kod obitelji bude ispred pisanog koda. Sjetite se dalmatinskih svećenika kojima su se najbliži srodnici valjali po sudovima za korupciju. Kad netko u toj sredini nastupa “puritanski”, drži se koda zakona i papira, lako postaje izrod. Tako da odgovor na pitanje ovisi i o svjetonazornoj perspektivi. S druge strane, Jurić i ja nastojali smo to još zakomplicirati time što Frane u jednom trenutku stvarno ugrozi i obitelj, a motivi “poštenog” brata su ambivalentni. Ali, ne bih dalje otkrivao zaplet.
Koliko je to krimi-serija kako se najavljivala?
Htjeli smo da “Patrola na cesti” bude tri stvari. Prvo, krimi-serija; jer ima kriminal, policiju, istragu, racije, čak i trilerski mehanizam štoperice. Drugo, obiteljska drama u kojoj je familija tema; imate obiteljske rituale, puno se jede, gosti, prave se kolači, tu su pogrebi, fešte. Treće, htjeli smo da pomalo bude kao grčki mit koji će imati tragičnog junaka, tragično prepoznavanje, tragičnu oholost i kor, čak i nešto blizu incesta.
Koliko se serija drži radnje iz pripovijetke?
Najveća je razlika to što smo komprimirali vrijeme. Priča prati likove kroz 10 ili 15 godina, a mi smo radnju sabili u četiri ili pet mjeseci da ne moramo glavne likove prikazivati kao tinejdžere. Svi motivi iz priče postoje i u seriji, ali u seriji je puno više toga, jer je priča je imala 30-ak stranica, a format mini- serije odgovara romanu srednje duljine. Dodali smo puno rubnih likova iz priče.
Pripovijetka je obilježena srednjodalmatinskim dijalektom. Koliko je se serija drži u tom dijelu i zašto se snimalo u Vrgorcu?
Da bi priča funkcionirala, trebala mi je granica. To uostalom postoji i kod Springsteena. Premda njegov junak nije graničar nego šerif, postoji “Canadian border five miles from here”. Priču sam stoga izvorno smjestio u Imotsku krajinu. Međutim, Zvoni Juriću sam odmah predložio da ne snimamo u Imotskom nego u Vrgorcu, jer je Imotski književno jako kanoniziran kroz opuse Raosa, Ante Tomića i Mate Matišića, a vrgorački kraj je jako fotogeničan. To je jedan od vizualno najuzbudljivijih neotkrivenih dijelova Hrvatske. Vrgorac je dao scenografiju, no Jurić je, po meni dobro, odlučio da se u seriji gradu da fikcionalno ime, jer su tamošnji ljudi zamoreni stigmom švercerskog punkta. Svi u ekipi hvale Vrgorčane kao divne domaćine, a meni je bilo lijepo gledati tamošnju djecu kako iznose stolice na ulicu i gledaju snimanje kao utakmicu s tribina.
Svojedobno je Božidar Alajbegović vašu zbirku pripovijedaka nazvao “dalmatinskim bluesom”. Kakva je to Dalmacija danas koju ste tematski načeli tim književnim djelom?
Uf, golemo pitanje. Rekao bih da je to prostor nedovršene modernizacije, u kojem se događaju stalne sinkope utopijskih nadanja i razočarenja, obećanja koja se ne ispune. Jednom ih satre filoksera, drugi put deindustrijalizacija. Idući takav ciklus bit će onaj nadanja u turizam, jer će se i ona iznevjeriti.
Dalmacija je na Mediteranu, ali je i dio srednjoeuropske članice EU. Je li po mentalitetu bliža jednoj Bavarskoj ili Siciliji, da ne kažem Bliskom istoku?
Dalmaciju je srednja Europa takla samo rubno, kratko, i samo u sferi građanske klase. Ostavila je nešto kuhinje i profesionalnih idioma, poput našeg novinarskog metajezika. Dalmacija je polupropusna membrana na kojoj se prožimaju Mediteran i Balkan. Ona ima sličnosti sa Sicilijom, ili Grčkom, ali i Sirijom. A opet, i s Hercegovinom ili Crnom Gorom.
A u odnosu na Zagreb? Kakav je odnos prema tranziciji izgradio Split, a kakav Zagreb?
Zagreb je komandni most hrvatskog kapitalizma. Povijesna uloga Zagreba je da bude utvrda u kojem žive “plave bluze”, sjedište gubernatora koji pokušavaju kultivirati divljinu. To je, uostalom, i tema Krležinog “Vučjaka”. Pritom nerijetko ti gubernatori djeluju kao zastupnici vladajuće klase, ili strane oligarhije, ili vlastitih interesa. Istodobno, Zagreb je grad kroz koji na Balkan stiže modernizacija; prvi avion, prvi radio, kobaltna bomba, umjetna oplodnja, prvi TV program. Zagreb prihvaća novo. Nekad je to dobro, recimo moderna arhitektura ili avijacija. Nekad je to loše, recimo kad je novo Hitler. Split mrzi novo. To je pasatistički grad, a zanimljivo je da su u Splitu i avangardni umjetnici pasatisti. Toma Bebić je bio hrvatski Frank Zappa, a pjevao je protiv automobila i zamrzivača. Ivan Martinac bio je avangardni eksperimentalni režiser, a uzdizao je rimske stele i pleterne ulomke. Danas je takav TBF.
Koliko je ostalo punokrvnih dalmatinskih prozaika? Smoje se s makinjetom na onaj svijet preselio još davno, a ostali smo i bez Ćiće Senjanovića i Mosora.
Mislim da Dalmacija, što se proze tiče, nikad nije bolje pisala. Svi spominju Smoju, ali imajte na umu da je za života on bio samo novinarski kanoniziran, u književnim krugovima uopće ga se nije smatralo piscem. U njegovoj generaciji Split je imao jako malo proznih pisaca. Dubrovnik je imao samo Šehovića. Danas ih u Dalmaciji ima nekoliko sjajnih. Tu je Olja Savićević, čiji je “Adio kauboju” za mene najbolji hrvatski roman zadnjih 10 godina, pravi dalmatinski magični realizam. Tu je Ante Tomić kojeg je kao i Smoju književni establišment odlučio ignorirati, na svoju štetu. Tanja Mravak napisala je sjajnu zbirku priča. Imate Boru Dežulovića, za kojeg mi je žao što u zadnje vrijeme ne objavljuje prozu. Potom, Veljko Barbieri, Renato Baretić, Anela Borčić, Želimir Periša, Ivica Ivanišević, Aleksandra Kardum, Damir Pilić, Emir Imamović Pirke… U 60- ima i 70-ima, ako ste htjeli biti pisac morali ste biti u Zagrebu, jer su tamo bile izdavačke kuće i sinekure. Sad više nije tako, a to možemo zahvaliti veličanstvenom izumu e-mailu.
