Poruka je nedvosmislena. "Protiv kapitulacije umjetnosti, znatiželje, jednakosti, solidarnosti, šaljivosti, raznolikosti, iznenađenja, suosjećanja, neusklađenosti, spontanosti, civilnog društva, utopija, sumnji, snova, slobode, strasti, empatije, pobune i kritičke misli." Borghesia je opet u punom pogonu. Četiri godine nakon zapaženog povratničkog albuma "And Man Created God", s kojim su uigrali novu proširenu postavu benda i umnogome obnovili nekadašnji kultni status, Aldo Ivančić i Dario Seraval zagrizli su puno veći zalogaj.
Za ljubljanski Moonlee Records snimili su album "Proti kapitulaciji", inspiriran poezijom Srečka Kosovela (1904. – 1926.), jednog od najznačajnijih slovenskih pjesnika 20. stoljeća. Početni autorski zahvat nije bio nimalo jednostavan jer suvremeni glazbenici koji posegnu za stihovima iz daleke prošlosti najprije moraju naći odgovor na pitanje kako premostiti jaz između epoha. Zbog toga se čak i jedan Lou Reed prilično namučio s uglazbljivanjem Edgara Allana Poea na albumu "The Raven", dok su neki drugi entuzijastični rokerski pokušaji završavali kao teški promašaji potpuno izgubljeni u vremenu.
Međutim, Borghesia je u pjesničkoj ostavštini Srečka Kosovela prepoznala davnog istomišljenika pa njegove stotinjak godina stare pjesme "Otprite muzeje" i "Evropa umira" zvuče kao da su napisane baš za ovaj album. Prije nego što ga je pokosila bolest, mladi Kosovel je bio briljantan pjesnik impresionizma, ekspresionizma, futurizma i konstruktivizma, ali i jedan od najistaknutijih zagovornika antifašizma na slovenskoj kulturnoj sceni s pozicije urednika ljevičarske literarne revije Mladina.
U godinama nakon Prvog svjetskog rata promatrao je kako njegov rodni Kras zaposjedaju Mussolinijevi fašisti i odmah naslutio da će se nova pošast poput kuge raširiti po cijeloj Europi. Aldo Ivančić i Dario Seraval odrasli su u sretnijem svijetu koji se silno ponosio ratnom pobjedom nad fašizmom, ali su posljednjih godina mogli ustanoviti kako najopasnija pošast prošlog stoljeća ne samo da nije iskorijenjena, nego se sve više izvlači s društvene margine, naglo prodire u europski politički establishment, uzima znatan postotak glasova na gotovo svakim parlamentarnim izborima i opasno nagriza temelje zapadne demokracije.
Kosovelov antifašistički apel iz 1920-ih: "Otvorite muzeje! Otvorite muzeje! Po Evropi već plaše mrtvaci - ideje. Otvorite muzeje za nacionalizam, za mrtve ideje. Otvorite grobnice!" danas je aktualan skoro kao u njegovo doba. Masovni skok u mračnu europsku prošlost više nije literarni predložak za intrigantan distopijski film, nego živa i vrlo prijeteća slika iz najnovijih vijesti na telki.
Dok kod nas i oko nas većina rock glazbenika, čak i tvrdokornijih mlađih alternativaca, oprezno izbjegava tako teške i turobne teme, najjača reakcija na plimu crnila dolazi od benda koji se davnih dana fajtao s totalitarnim okruženjem i mnogima pokazao kako se to radi. Borghesia se albumom "Proti kapitulaciji" suprotstavlja zahuktaloj ekspanziji neofašizma, kao što se prije tri desetljeća beskompromisno postavila kontra Slobodana Miloševića u pjesmama "Discipline" i "Konflikt" na antologijskoj ploči "Resistance".
Beogradski studentsko-narodni pokret protiv Miloševića, koji se pojavio desetak godina kasnije, zvao se Otpor, a simbol mu je bila stisnuta šaka koja je neodoljivo podsjećala na onu s naslovnice stare ploče Borghesije. No najveća vrijednost ovog dugovječnog benda, koji su početkom 1980-ih utemeljili ljubljanski studenti sociologije i filozofije, Aldo Ivančić, Dario Seraval, Zemira Alajbegović, Neven Korda i pokojni Goran Devide, proizlazi iz mnogo puta potvrđene sposobnosti prenošenja političkih stavova bez narušavanja glazbenog koncepta.
Za razliku od puno razvikanijeg Laibacha, koji je na domaćem terenu djelovao kao avangarda slovenskog državotvornog pokreta, pa je u početnom razdoblju imao više velikih afera nego velikih pjesama, kod Borghesije je muzika uvijek bila u prvom planu, a društveni angažman podređen tvrdom plesnom ritmu koji je uspijevao dobro razgibati čak i najukočeniju darkersku ekipu.
Rano prepoznata kao jedna od najjačih grupa na alternativnoj YU rock sceni, Borghesia je podjednako dobro prolazila na koncertima u Ljubljani, Zagrebu, Rijeci, Sarajevu i Beogradu. Stara postava je već oko 1987., poslije internacionalne premijere s pločom "No Hope No Fear" na belgijskom labelu Play It Again Sam, zauzela važno mjesto u svjetskoj EBM (electro body music) produkciji, a koncert odsviran u Göteborgu tad je izravno prenosio švedski državni radio.
Pošto se na klupskim svirkama ipak nisu mogli naplatiti lukrativni honorari, u EBM-u nije bilo velikih američkih i britanskih igrača, nego su glavne uloge držali kultni belgijski sastav Front 242, njemački KMFDM te kanadski Frontline Assembly i Skinny Puppy. Borghesia je nezaobilazno ime u tom društvu sve do raspuštanja benda 1995., nakon izlaska oproštajnog albuma "Pro Choice".
Dario se povukao nekoliko godina ranije, a zamijenio ga je Aldov nekadašnji pulski sugrađanin Bruno Subiotto iz The Spoonsa koji je, nažalost, preminuo pretprošle godine. Dok je projekt Borghesia bio zamrznut, alternativni electro body music pretvorio se u puno komercijalniji industrial rock koji je u Americi s višemilijunskim bestselerima Trenta Reznora dobacio čak do stadionskih pozornica.
Obnovljena Borghesia također je pokupila mnogo utjecaja Trentovih Nine Inch Nailsa, to se jasno čuje i na prošlom i na novom albumu, ali zvučna slika ploče "Proti kapitulaciji" ipak je mnogo više europska sa zanimljivim reminiscencijama na Bowiejevu berlinsku fazu i influencama post-trip hop izdanja Massive Attacka. Unutar benda najveća promjena dolazi iz preraspodjele muških i ženskih uloga.
U staroj Borghesiji je jedina žena, Zemira Alajbebović, bila zadužena za videoprodukciju i uglavnom nevidljiva u javnosti, dok su Aldo i Dario na pozornici izbrijali totalno muški show s mnoštvom elemenata gay subkulture. U novoj Borghesiji sve više dominiraju jaki ženski vokali Irene Tomažin Zagoročnik i Jelene Rusjan, što osobito dolazi do izražaja u ponajboljoj pjesmi "Na piramidi". No tandem Seraval – Ivančić ostaje zaštitni znak benda koji albumom "Proti kapitulaciji" drži sve alternativno-umjetničke standarde postavljene 1980-ih. Laibach je završio u kulturnome mainstremu, ali Borghesia ne ide tim putem.