Ni švedska javnost, a ni švedski filmaši, nisu ni za života podnosili Bergmana i njegove filmove, a danas je situacija gora nego ikad. Općeprihvaćeno je stajalište da je kao umjetnik precijenjen, da je bio "švedski egzotični izvozni proizvod" te politički idiot koji je prije i tijekom rata obožavao Hitlera, da je tipičan sebični malograđanski desničar, plod autistične zatucane švedske provincije, kao i nasilnik prema ženama, posebno glumicama, koje je seksualno izrabljivao gore od zloglasnog američkog producenta Harveya Weinsteina.
Kad se spoji žuta znatiželja poznatih redatelja i tradicionalna švedska nesnošljivost prema svojem najznačajnijem, ne samo filmskom redatelju, nego i umjetniku 20. stoljeća, dobiva se portret švedskog gospodina Hydea, monstruoznijeg od zlikovca iz Stevensonove priče. Za takvu sliku o sebi najviše je zaslužan sam Bergman jer se, među svim velikim redateljima u povijesti filma, najviše bavio samim sobom. Svi njegovi filmovi su autobiografski te se bave onim što je doživio, osjećao i mislio.
On u svojim filmovima doslovno preuzima Sokratov filozofski savjet "spoznaj samoga sebe" i bavi se samo onim o čemu zna sve ili barem više od drugih ljudi. I pritom je pošten, bavi se uglavnom crnim stranama samoga sebe i strahovima od svega što je nemoguće objasniti. Iako se u velikom broju filmova, poput vjernika, bavi pitanjem vjere i Boga, Bergman je bliži znanstveniku koji secira samoga sebe i stvara traktate o bolestima koje je prepoznao i preživio.
Čak i njegovi najblaži i najpitkiji filmovi, poput "Ljeta s Monikom" ("Sommaren med Monika", 1953.) ili ljubavne komedije "Osmjesi ljetne noći" ("Sommarnattens leende", 1956.), imaju trenutke samospoznaje i suočavanja s onim što je nerješivo, kao u prizoru u kojem Harriet Anderson, koja glumi Moniku, nakon svega što proživi s dečkom, okrene lice kameri i gleda nas, dakle publiku, direktno u oči, bolno, drsko, izazivački, s pitanjem u očima.
Takav je kadar bio nemoguć u Hollywoodu, a i u manjim kinematografijama, jer to predstavlja ne samo rušenje četvrtog zida između ekrana i publike, nego i rušenje iluzije da je ono što gledamo na ekranu fikcija. Od tog kadra Harriet Anderson iz "Ljeta s Monikom" pa sve do posljednjeg od više od šezdeset filmova, koliko ih je režirao, Bergman je ljudsko lice, odnosno krupni plan glumca koristio bolje i dojmljivije od svih redatelja u povijesti filma, osim možda Sergia Leonea, čiji su krupni planovi sasvim različiti i manje služe otkrivanju samoga sebe, a više sakrivanju i pretvaranju likova, kako glavnih, tako i sporednih, u ikone jednog davnog mitskog, odnosno filmskog doba.
Bergmanovi glumci, što je osobito važno, nemaju šminke na licu. To su krupni planovi golih lica, kože sa svim nesavršenostima, borama, mrljama, tragovima radosti i ožiljcima boli, ogoljeni kao da su licima skinute sve maske kojima se, kao i svaki normalan čovjek, skrivaju od drugih ljudi, najviše od onih koji su im najbliskiji.
U Bergmanovu filmskom svijetu i njegovim modernističkim postupcima nije toliko važna bliskost između junaka, čak ni onda kad im se lica stapaju u jedno zajedničko, kao u "Personi", nego je važna bliskost između lica junaka i gledatelja.
To je sasvim osoban, manje stilski modernistički, a više refleksno osjetilni, intuitivan postupak zbližavanja publike s filmom, a plod takve fokusiranosti na živi reljef ljudskog lica je da svi glumci koji su glumili u Bergmanovim filmovima u njima ostvaruju vrhunske, nezaboravne uloge, dok su u većini filmova drugih redatelja njihova lica, unatoč velikom talentu, sasvim obična, često plošna i bez izraza. Bergman, koji je osim šezdeset filmova, u kazalištu režirao 170 predstava, bio je jedan od najboljih redatelja glumaca.
Krajem sedamdesetih u tekstu pod naslovom "Intimno mučilište Ingmara Bergmana" napisao sam: "Problem s Bergmanom je jednostavan: njegovi su filmovi previše loši, a da bismo ih mogli uspoređivati s filmovima Ozua i Renoira. Istovremeno, oni su previše dobri, a da bismo ih mogli zanemariti. Bergman je režiser čije filmove volim mrziti".
Još mislim da Ingmar Bergman kao redatelj nije ni tako dobar kao Ozu i Renoir, no to ne znači da nije velik, jedan od najvećih u povijesti filma. Danas ne bih napisao da su njegovi filmovi "previše loši", jer je ono što sam davno smatrao lošim bila estetska predrasuda. Bergman, naime, nije dobar učitelj filma i režije, poput Ozua, Renoira, Hitchcocka ili Dreyera. On nema stil, osobni filmski jezik i univerzalni način stvaranja prepoznatljivog filmskog svijeta.
Kad ga netko pokušava oponašati, odnosno učiti od njega, poput Woodyja Allena u "Interijerima" ("Interiors", 1978.), može u najboljoj učeničkoj namjeri napraviti, što se Allenu i dogodilo, jedan od svojih najslabijih filmova jer pokorno i obožavateljski preuzima Bergmanovo teturanje filmskim prostorom i vremenom. Oponašanje Bergmana nužno je smiješno, a u tome su posebno efikasni i uspješni, na primjer, montipajtponovci, koji ga uspješno parodiraju.
Bergmanov je modernizam manje estetski smišljeni sustav, a mnogo više osobni refleks koji bira najdojmljiviji i najkraći put do cilja, bez obzira na estetska sredstva. Bergman je estetski makijavelist koji ne preza ni od najapsurdnijih postupaka, a zahvaljujući svojem golemom daru nikad ništa ne ispada apsurdno i smiješno.
Što ni ne može jer nema smisla za humor. No to je sasvim druga priča za koju ni najvjerniji poklonici Bergmana, poput Michaela Hanekea, nisu spremni. Za mene osobno problem s Bergmanom danas je vrlo jednostavan i bolan. Nedostaje mi, možda više nego redatelji koji su mi bliskiji, baš zato što je sasvim različit od svih, što se bavi, kako sam kaže, nerješivim problemima s kojima se možemo suočiti kad smo sami, bez ičije podrške i pomoći.
Ako i jest gospodin Hyde, kako tvrde njegovi švedski sunarodnjaci, Bergman je Hyde koji je svojim genijalnim filmskim zločinima ostavio ožiljke na 20. stoljeću, a ti su ožiljci još krvavi i pitanje je hoće li barem početi zarastati u našem, 21. stoljeću.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
tko voli hitlera nije zdrav