U njemu nije bilo nijedne misli, zapažanja, događaja, baš ničeg zanimljivog osim tisuća stranica statistike Langova kretanja svakoga dana njegova života, s preciznim podacima o mjestu, vremenu i radnji. Na primjer: ustao iz kreveta u 6:39, izašao iz stana u 8:12, bio u studiju od 8:45, u 13:28 Hans donio sendvič od šunke i pivo, u 19:05 došao Pavel Bucha kojemu sam bacio stolicu u glavu, u 20:30 s Mitzi, Josefom i Lotte na večeri kod Hoffmana, jeo biftek i knedle s makom, popio tri krigle svijetlog piva, večeru platio Josef...
I tako desetljećima, dok ga je služio vid, sve zbog straha da bi ga jednom ponovno mogla privesti policija te da bi bio spreman i mogao dokazati gdje je bio, s kim i što je radio bilo kad tijekom bilo kojeg dana i noći svojega života. Lang nije bio "control freak" samo prema samome sebi, nego i prema svima s kojima je radio. Vrlo konkretan, precizan i zahtjevan, rano je stekao glas neugodnog redatelja i nesnošljivog tiranina s kojim, dok je bio u Hollywoodu, mnogi poznati glumci nisu željeli raditi, što mu je bila velika prepreka u karijeri.
Nakon srednje škole započinje tehnički studij, brzo ga napušta, upisuje studij grafičkih umjetnosti, prekida i taj studij te započinje još jedan umjetnički, prekida ga, napušta obiteljski dom i putuje, prvo u Belgiju i Nizozemsku, zatim obilazi mediteranske zemlje, a potom Aziju, sve do Balija i Kine. Od 1913. do 1914 živi u Parizu kao slikar.
U Prvom svjetskom ratu služi na raznim ratištima kao poručnik, više puta je ranjavan i s nekoliko odličja za hrabrost završava u vojnoj bolnici gdje crta, slika i piše prve scenarije za tad vrlo popularne filmske serijale po uzoru na one francuskog redatelja Louisa Feuilladea. Langa je posebno impresionirao Feuilladeov pet i pol satni "Fantomas" (1913. - 1914.), što je iznimno važno jer će do kraja karijere u svim svojim filmovima spajati popularnu kulturu s visokom umjetnošću, šund s akademski priznatim formama, nisko s uzvišenim, blato sa zvijezdama, podzemlje s nebom...
Po svršetku rata piše prve scenarije i glumi razne živopisne uloge, a 1919. režira "Mješanku", prvi od sedam filmova u kojima eksperimentira, usavršava svoj stil te stječe dramaturške i narativne vještine. S osmim filmom, "Umornom smrti" 1921., započinje Langov niz od sedam antologijskih nijemih filmova kojima stječe slavu jednog od najvećih svjetskih redatelja: "Dr, Mabuse, kockar" (1922.), "Nibelunzi: Siegfried" i "Nibelunzi: Kriemhildina osveta" (1924.), "Metropolis" (1927.), "Špijuni" (1928.) i "Žena na Mjesecu" (1929.).
S tim filmovima Lang stvara neku vrstu klasičnog starog zavjeta umjetnosti filma nijemoga razdoblja. Drevni mitovi, bajke, znanstvena fantastika, distopija, špijunaža, kriminalno podzemlje, narodne priče i predanja, sve to u svega sedam filmova i devet godina. Koliko su Langovi filmovi proročki ispred svojega vremena vidljivo je ako usporedimo "Metropolis" sa suvrenim distopijskim hit serijalom "Igre gladi".
Osnovna podjela svijeta na vladajuću elitu i pokornu većinu je ista, motiv pobune također, no sve bez Langove biblijske vizije apokaliptične budućnosti. Langov nijemi filmski stari zavjet koristi poetski jezik simbola, mitološku ikonografiju i apstraktno poimanje vremena. Filmovi mogu trajati sat, dva, tri, četiri, prema potrebi, ponekad u dva dijela.
Nijemi starozavjetni kanon završava "Ženom na Mjesecu", znanstveno-fantastičnim filmom u kojemu Lang sudbini suvremene civilizacije odbrojava trajanje apokaliptičnim nizanjem brojeva unatrag, od desetke do nule, prvi put u povijesti u brojčanom nizu koji ima svoj svršetak, a koji je kasnije preuzet u stvarnosti za sva odbrojavanja do početka, na primjer, utrke ili lansiranja svemirskog broda. To je ujedno i film u kojemu ostavlja ljubavni par sretan, kao i u "Umornoj smrti", ali sam samcat, na Mjesecu.
Daleko od ljudi. Langovi novozavjetni zvučni filmovi sublimiraju poetski jezik simbola i mitološku ikonografiju u okružje grada i svakodnevice. Božanski elementi, zemlja, zrak, voda i vatra svedeni su na jedan element koji je stvorio moderni čovjek: asfalt. Nijemi starozavjetni poetski ples svjetlosti duginih nijansi od bljeska do potpune tame dobija u Langovim zvučnim filmovima oštre filmnoarovske sjene svakodnevnog urbanog života. Vrijeme više nije apstraktna, proročka, poetska kategorija, nego ima ritam prilagođen brzom i modernom načinu života. Langovi filmovi više ne traju tri i četiri sata, već najviše dva, a s vremenom i manje.
