Impresionizam i druge grane francuskog slikarstva prije i oko 1900-ih godina prečesto promatramo kroz prizmu stereotipa.
Kolekcija suncokreta i sijena, te beba i balerina, nešto je što izgleda dobro na razglednici ili zidu studentske sobe. Ali suvremeno francusko slikarstvo nije uvijek bilo toliko blago.
Pariz krajem 19. stoljeća bio je grad u kojem se odvijala masivna društvena tranzicija, a tamošnja umjetnost prikazivala je puno više od svijeta prirode. Urbani svijet u svoj njegovoj zamršenosti nije bio zaštićen ni od čega, pa tako ni bordela Pigallea.
Ovog mjeseca održava se izložba 'Sjaj i bijeda: Slike prostitucije 1850.-1910.' u muzeju d'Orsay u Parizu. Ovo je prva velika izložba koja prikazuje nešto što je u priličnoj mjeri bila središnja tema modernog suvremenog slikarstva, koliko god često bila zanemarivana.
Prostitutke su naime bile glavni model brojnih pariških umjetnika, a možda čak i najrevolucionarnije slike tog doba bile su Manetova 'Olympia' i Picassove 'Gospođice iz Avignona', s tim da obje prikazuju seksualne radnice onog doba.
Prostitucija se danas krije i smatra nečim za za čime posežu rijetki, no za ondašnje slikare je bila dio suvremenog doba, i dok su crpili inspiraciju iz dama noći, ponekad su uviđali i da distanca između njihovog studija i bordela nije toliko velika koliko se čini, pa je još Charles Baudelaire u svojim ranim dnevnicima napisao: "Što je umjetnost? Prostitucija'.
Ljepota poroka
Dok danas o prostitutkama razmišljamo kao o jednoj od najnepovlaštenijoj kategoriji društva, u Parizu krajem 19. stoljeća prostitucija je bila dio svakodnevice, te je prikazivala privatne transakcije s javnim posljedicama. Strogo je kontrolirana tijekom vladavine Napoleona III, a ista praksa se nastavila i u prvoj polovici 20. stoljeća.
Bilo je ilegalno nagovaranje na seks, već su se žene morale registrirati u policiji, raditi u jednom bordelu i plaćati poreze (bordeli su u Francuskoj zabranjeni 1946. godine, a plaćanje za seks je i dalje legalno iako se u zemlji trenutačno vodi žestoka debata o tome treba li kriminalizirati kupovinu seksa, kao što je slučaj u Švedskoj).
Regulatori i policijski inspektori tzv. brigade des mœurs bili su prilično nestabilni i novine su redovito pisale o nesretnim ženama koje bi radije počinile samoubojstvo nego da ih zatvore.
Prostitutke 19. stoljeća su također morale svakog mjeseca na obavezni liječnički pregled kojeg je prikazao prostitutkama opsjednuti Henri de Toulouse-Lautrec, a koji je često bio više ponižavajuć od samog seksa.
Žene bi bile odjevene u bluze i čarape, ali bez donjeg rublja i suknji, pa su izgledale iscrpljeno, obečašćeno i kao žrtve birokracije više nego brojnih klijenata.
Nekoliko stepenica više na društvenoj ljestvici nalazile su se kurtizane koje su prodavale seks, ali i glamur, razgovor i javni prestiž. Mnoge kurtizane bile su u rangu celebrityja, te su čak imale i svoje pokrete i klijente, o kojima se s oduševljenjem izvještavalo u novinama.
Lažni sjaj kurtizana
La Païva, vrhunska kurtizana Drugog carstva (1852.-1970.), rođena je u getu u Moskvi, a uspinjala se sve do Champs-Elyséesa, gdje je primala goste u razmetljivoj vili s kadama iz čijih pipa je tekao pjenušac umjesto vode.
Kad je umrla 1884. godine, njezin udovac sačuvao je njezino tijelo u formaldehidu i spremio ga na tavanu, što je njegova sljedeća supruga smatrala prilično šokantnim.
Umjetnici i pisci bili su posebno usredotočeni na prostitutke i kurtizane iz različitih društvenih miljea. Kurtizana Apollonie Sabatier – koja je među svojim obožavateljima bila poznata kao ‘La Présidente’, pretvorila je svoj dom u neku vrstu buržujskog salona, kojeg su redovito posjećivala imena poput Eugènea Delacroixa, Gustavea Flauberta i Charlesa Baudelairea, kojima je služila kao muza.
U Orsayju, Sabatier se pojavljuje kao mramorna skulptura žene koju ugriza zmija, a koju je izradio akademski slikar Auguste Clésinger. Malo je reći da je bila riječ o izrazito kontroverznom djelu u ono doba.
Ne smijemo doduše zaboraviti da su kurtizane služile kao modeli i muze umjetnika još od početka renesanse. Dovoljno je prisjetiti se Tizianove 'Venere Urbina' iz 1538. godine, za koju je pozirala Anglea del Moro, jedna od najbolje plaćenih kurtizana Venecije.
No do 1860-ih godina Manetu je bilo dosta okolišanja i naslikao je scenu koja je bila svima poznata (bar muškim buržujima). Manet je pokazao golu ženu u krevetu, kojoj visi papuča s nogu, ima vrpcu oko vrata i cvijet u kosu. Njezin pogled je potpuno prazan, te je dokazao koliko su daleko odmakli od božica i vodenih nimfi.
No zanimljivo je da za sliku uopće nije pozirala prostitutka, već je Olympia bila njegova kolegica, umjetnica Victorine Meurent.
Baudelaire, Manetov dobar prijatelj, napisao je da je sama umjetnost oblik prostitucije, te da je Pariz divovski bordel. On je naime rekao da slikar mora zavesti oko promatrača tako što će iskriviti istinu, što čini i pisac, pokušavajući navesti čitatelja da pomisli da je to što čita pravi život.
Jer, nemojmo se zavarati, iako je većina kurtizana prikazana veličanstveno, to su obično bile očajne žene koje su pobjegle iz francuskih provincija, te su imale malo novaca i sigurnosti, a često su bile i žrtve nasilja. Sve u svemu, nimalo glamurozno, piše BBC
