Japanska avangardna umjetnica Yayoi Kusama, koja je preminula u 97. godini, provela je gotovo pola stoljeća živeći dobrovoljno u psihijatrijskoj ustanovi. Iz te je neobične rezidencije, koja je za nju postala i utočište i atelje, stvorila opus koji ju je pretvorio u jednu od najprepoznatljivijih i najutjecajnijih umjetnica na svijetu. Njezine opsesivne točkice, beskonačne mreže i zrcalne sobe, rođene iz doživotne borbe s teškom mentalnom bolešću, postale su globalni fenomen.
Rođena 1929. godine u Matsumotu, u konzervativnoj trgovačkoj obitelji koja je posjedovala rasadnik, Yayoi Kusama od najranijih je dana bila izložena okruženju koje nije imalo razumijevanja za njezinu prirodu. Njezino djetinjstvo obilježila je autoritarna i fizički nasilna majka te otac sklon izvanbračnim aferama. Majka, koja se protivila njezinoj sklonosti crtanju, često joj je oduzimala i uništavala radove, vjerujući da je umjetnost sramota za obitelj. No, najdublje traume ostavilo je majčino prisiljavanje da špijunira očeve nevjere. To iskustvo usadilo joj je doživotnu averziju i strah od seksa, fobiju koja će kasnije postati jedan od središnjih motiva njezina rada.
Već s deset godina počela je doživljavati živopisne halucinacije koje je opisivala kao "bljeskove svjetlosti, aure ili gusta polja točkica". U jednom sjećanju, opisala je kako je uzorak crvenih cvjetova sa stolnjaka odjednom počeo prekrivati strop, prozore, zidove i na kraju njezino vlastito tijelo, prijeteći da je proguta u procesu koji je nazvala "samouništenjem". Svakome tko imalo poznaje njezin rad, jasno je da je viziju prenijela u umjetnost. To joj je i pomagalo da se bori sa svojim demonima:
- Svaki se dan borim s boli, tjeskobom i strahom, a jedina metoda koju sam pronašla koja mi ublažava tegobe jest da nastavim stvarati umjetnost - govorila je.
Cvijeće joj se obraćalo, a uzorci na tkaninama oživljavali su i širili se u beskonačnost. U tom svijetu straha i tjeskobe, umjetnost je postala jedino utočište i mehanizam obrane. Crtanje i slikanje repetitivnih uzoraka postalo je njezin način da se nosi s unutarnjim kaosom. Ta "psihosomatska umjetnost", kako ju je sama nazvala, bila je istovremeno izraz njezine bolesti i lijek za nju. Nakon kratkog i frustrirajućeg studija tradicionalnog japanskog slikarstva Nihonga u Kyotu, shvatila je da mora pobjeći iz Japana.
S dvadeset i sedam godina, Kusama se 1957. preselila u Sjedinjene Američke Države. Nakon kratkog boravka u Seattleu, stigla je u New York, epicentar tadašnje umjetničke scene. Prvo što je učinila bilo je popeti se na Empire State Building s ambicijom da "zgrabi sve što se događa u gradu i postane zvijezda". Početak je bio težak. Živjela je u siromaštvu, u studiju s razbijenim prozorima, no njezina je odlučnost bila nesalomljiva. Ubrzo je razvila svoj prepoznatljivi stil slika "Beskonačne mreže" (Infinity Nets), velikih platna prekrivenih tisućama sitnih, ponavljajućih poteza koji su bili izravan preslik njezinih halucinacija.
Postala je istaknuta figura avangardnog pokreta, krećući se u krugovima s Donaldom Juddom i Evom Hesse. Njezina jedina poznata velika ljubavna priča bila je s umjetnikom Josephom Cornellom, gotovo dva desetljeća starijim samotnjakom koji je živio s majkom. Prema Kusaminim sjećanjima, slao joj je gomile pisama i pjesama i znao satima razgovarati s njom telefonom. Njegova majka navodno ih je jednom polila kantom vode dok su sjedili zajedno u vrtu. Njihov odnos bio je dubok, ali Kusama ga je opisivala uglavnom kao platonski. Njegova smrt 1972. teško ju je pogodila.
Njezina umjetnost bila je radikalna i ispred svog vremena. Početkom šezdesetih počela je stvarati "meke skulpture", prekrivajući svakodnevne predmete poput stolica i cipela bijelim, falusoidnim izbočinama. Bio je to njezin način suočavanja sa strahom od seksa. Ipak, muškarcima dominiran svijet umjetnosti često ju je marginalizirao. Postala je depresivna nakon što su Claes Oldenburg i Andy Warhol, kako je tvrdila, prisvojili njezine ideje - Oldenburg sa svojim mekim skulpturama, a Warhol s konceptom prekrivanja zidova galerije repetitivnim slikama. Posebno je bila ogorčena na Warhola. Kusama je 1963. napravila instalaciju s čamcem čiju je fotografiju ponovila stotinama puta po zidovima i stropu, a nekoliko godina poslije Warhol je napravio svoje slavne zidove s ponavljajućim kravama. Kusama je smatrala da je ideju preuzeo od nje.
Organizirala je provokativne hepeninge, često uključujući golotinju i oslikavanje tijela točkicama, kao prosvjed protiv rata u Vijetnamu. U jednom od njih, "Velika orgija za buđenje mrtvih", njezini goli performeri zauzeli su poze Picassovih i Giacomettijevih skulptura u vrtu Muzeja moderne umjetnosti (MoMA). Postoji i gotovo nevjerojatna epizoda s Richardom Nixonom. Za vrijeme Vijetnamskog rata napisala mu je otvoreno pismo u kojem mu je, u sklopu provokativnog performansa, nudila seksualni odnos ako zaustavi rat. Organizirala je i gole antiratne happeninge.
Na Venecijanskom bijenalu 1966. godine samoinicijativno je postavila svoju instalaciju Narcisov vrt, sastavljenu od stotina zrcalnih kugli koje je prodavala posjetiteljima za dva dolara po komadu uz poruku "Your Narcissism for Sale", kritizirajući komercijalizaciju umjetnosti, sve dok je organizatori nisu zaustavili. Danas se taj "Narcissus Garden" smatra jednim od njezinih najpoznatijih radova.
Povratak u Japan i slom
Unatoč sve većoj prepoznatljivosti, Kusama se borila s financijskim poteškoćama i sve lošijim mentalnim zdravljem. Iscrpljena i razočarana, 1973. godine vratila se u Japan, gdje je naišla na hladan prijem. Japanska umjetnička scena smatrala ju je "kraljicom skandala". Njezino se stanje pogoršalo, a nakon nekoliko pokušaja samoubojstva, 1977. godine donijela je odluku koja će joj definirati ostatak života - dobrovoljno se prijavila u bolnicu Seiwa za mentalno bolesne u Tokiju.
U toj je ustanovi, koja je postala njezin dom, pronašla stabilnost i sigurnost koje su joj bile potrebne. U blizini bolnice unajmila je atelje u kojem je nastavila neumorno stvarati svakoga dana. Taj period postao je najproduktivniji u njezinoj karijeri. Daleko od pritisaka umjetničkog svijeta, mogla se u potpunosti posvetiti radu, koji je bio jedini način da održi zdrav razum.
- Da nije bilo umjetnosti, odavno bih se ubila - izjavila je jednom prilikom.
Svoj je rad smatrala čistom autoterapijom, procesom koji joj je omogućavao da preživi. Nije je zanimalo pripada li nadrealizmu, pop-artu ili minimalizmu.
- Previše sam zaokupljena življenjem vlastitog života - objasnila je u intervjuu za Phaidon.
Upravo je tada njezina umjetnost procvjetala, prebacivši se na akrilne slike jarkih boja i monumentalne instalacije.
Nakon što je desetljećima bila gotovo zaboravljena, krajem 1980-ih i tijekom 1990-ih dolazi do ponovnog otkrivanja njezina opusa. Njezina vizualno bogata i futuristička estetika savršeno se uklopila u duh internetskog doba. Njezine "Sobe beskonačnih ogledala" (Infinity Mirror Rooms), u kojima promatrač uranja u iluziju beskonačnog prostora ispunjenog svjetlima i odrazima, postale su globalna senzacija, kao stvorene za eru društvenih mreža. Redovi za ulazak u njezine izložbe protezali su se stotinama metara, a njezine skulpture bundeva prekrivenih točkicama - motiv koji je za nju predstavljao neku vrstu autoportreta i "velikodušnu nepretencioznost" - postale su ikone suvremene umjetnosti.
Kusama je postala svjetska zvijezda. Njezine retrospektive u najvećim svjetskim muzejima, od Hirshhorna u Washingtonu do M+ u Hong Kongu, privukle su milijune posjetitelja. Surađivala je s modnom kućom Louis Vuitton, a 2017. godine u Tokiju je otvoren muzej u potpunosti posvećen njezinu radu. Muzej je otvoren izložbom pod nazivom "Stvaranje je osamljena djelatnost, ljubav je ono što vas približava umjetnosti". U dijelu je Tokija koji se zove Shinjuku, na pet je katova, a četvrti je čitav posvećen njezinim znamenitim točkicama. Jedna od njezinih slika prodana je na aukciji 2022. za oko 10,5 milijuna dolara (7,7 milijuna funti), čime su njezina djela postala među najskupljima na svijetu.
Do kraja života živjela je u psihijatrijskoj ustanovi. Imala je sreće što je pronašla bolnicu gdje su liječnici bili zainteresirani za umjetničku terapiju. Takvo okruženje omogućilo joj je da se usredotoči na stvaranje umjetnosti.
- Mislim da ću na kraju moći uzdići se iznad oblaka i popeti se stubama do neba, odakle ću gledati dolje na svoj prekrasan život, rekla je jednom.
U priopćenju njezine fondacije navodi se da je preminula 14. kolovoza, ali mediji su obavješteni tek danas. Nije poznato zašto.
