Gladni smo superjunačke prisutnosti, očajnički žudimo za njihovom pomoći. Da nije tako, ne bismo godišnje ostavljali milijarde dolara, eura ili koje druge valute na utapanje u njihovim pustolovinama, nošenje njihove odjeće ili konzumiranje njihove hrane. Irski je majstor pomaknutih, nadnaravnih krimića John Connolly davno rekao kako se iz najčešće biranog obrasca fikcionalnog istražitelja daje iščitati mnogo o stupnju društvenog povjerenja u organe reda i mira.
Tako će čitatelji uvjereni “da institucije rade svoj posao” vjerovati i izmišljenim policajcima, istražiteljima i tužiteljima, dok će se skeptični, rezignirani ili indisponirani osloniti samo na procjene osamljenika, otpadnika, osobe posve odvojene od zakona, u čijem su životu prijeko potrebna pravda i omraženo pravo posve razdijeljeni. No u posljednje vrijeme, čini se, to nije dovoljno. Sustavi su sve korumpiraniji, nepovjerenje je na vrhuncu i naše divovske probleme, očito je, više ne može riješiti obična ljudska ruka.
A opće je poznato da svoje junake, bili oni stvarni ili izmišljeni, ne treba upoznavati. Besprijekorni i sjajni na visokom pijedestalu izbliza bi se mogli razotkriti kao prašnjave ruine ili, još gore, posve obični ljudi. Stoga je bolje da učimo od Grka i držimo ih na njihovu Olimpu. Jer istina, čest je slučaj, donosi bolno razočaranje. U to se uvjerila i Annie January - ulazak u “Sedmorku”, elitnu superjunačku jedinicu konglomerata Vought International, bio je sve o čemu je za svojih osamljeničkih tinejdžerskih dana sanjarila.
Nikad dovoljno lijepa, dovoljno odvažna ili dovoljno popularna, Annie je oduvijek osjećala svoju snagu, slutila svoju posebnost. A takav dar treba, kao silu dobra, upotrijebiti u borbi protiv zla, za služenje domovini i ispunjenje višeg cilja. Jedini je problem što u plemenite riječi njezina inauguracijskog govora, održanog u sjedištu korporacije nakon što je na testiranju prošla detaljan sistematski pregled te dala uzorke krvi i urina, ne vjeruje nitko osim nje.
No nakon što je The Deep, ljudska pličina s osobnošću ljigavijom od riblje krljušti iz koje ne izlazi, natjera da ga oralno zadovolji, a Voughtova potpredsjednica Madelyn Stillwell, oštro je ukorivši zbog korištenja supermoći kako bi pomogla nekoj običnoj djevojci, amenuje prekrajanje njezine lepršave haljinice u izazovan triko, novostvorenoj Strarlight sviće u kakvu je vučju jazbinu zagazila.
Da heroji, uz opće dobro, u onome što rade imaju i neku osobnu agendu jasno je svakome tko je barem jednom pogledao Batmana ili svađu Kapetana Amerike i Ironmana u drugim “Osvetnicima”, no Voughtova “Sedmorka” je skupina pomahnitalih, samozadovoljnih i napuhanih idiota čije je naravi, kao i moći, nemoguće obuzdati. Nitko ih, zapravo, i ne želi obuzdati pa stoga “najbrži čovjek na svijetu”, A-Train, nema razloga osvrnuti se na učinjeno nakon što, u jednoj od uvodnih scena Primeovih “The Boysa”, djevojku samozatajnog Hughieja Campbella pretvori u krvavu kašu.
Vođa naslovne skupine protagonista, uvjetnih “negativaca”, bivši je CIA-in agent, a s egomanijačkom sedmorkom, posebno njihovim samoprozvanim vođom Homelanderom, i sam ima neriješenih računa - još ne zna što se dogodilo njegovoj supruzi Becci nakon što ju je “junak”, čiji čup udesno začešljane plave kose i opsesija američkom zastavom koja se kao plašt vijori iza njega neodoljivo podsjećaju na aktualnog predsjednika, oteo i silovao.
Je li mrtva ili još čami u zatočeništvu kao seksualna igračka poremećenog uma kojemu nitko ne može stati na kraj? Premda stripovski predložak najnepovoljniji odgovor na to pitanje daje već u svojem prvom broju, tvorac serije Eric Kripke svoju je verziju odlučio ostaviti za sam kraj. Kako bi Butcher bio gonjen čistom mržnjom, a ne klasičnom stripovskom “negativac mi je ubio ženu” motivacijom, ali i da naglasak postavi na mnogo šira pitanja. U filmskom i televizijskom diskursu zasićenom pričama o superjunacima “The Boysi” su mišljeni kao alternativa, revolucija i osvježenje.
To su, uostalom, bili i 2006., kad su se na tržištu pojavili kao strip crtača Daricka Robertsona i autora Gartha Ennisa te prvi put jasno verbalizirali razloge skrivanja vlasnika supermoći. Ideju su od 2006. na male ili velike ekrane pokušali postaviti u Columbiji, Paramountu i Cinemaxu, no tek nakon što je 2017. Amazon Video ušao u priču i u projekt ubacio Kripkea, jednog od tvoraca “Supernaturala”, priča se zakotrljala.
Kako bi bio posve siguran u njezin uspjeh, Kripke je u svoj tim pozvao i Setha Rogena, no dečki su “Dečke” ipak shvatili mrvicu preozbiljno pa nasušno potrebnog razbijanja napetih scena humornim elementima, poput usporedbe napola funkcionalne skupine otpadnika s jednim od najuspješnijih ženskih bendova svih vremena, opako nedostaje.
Osim Butchera, kojeg utjelovljuje karizmatični Karl Urban, i Hughieja, u interpretaciji mladog Jacka Quaida, petorku čiji su članovi “svaki zasebno škart, a zajedno tvore najmoćniju skupinu” i zapaprit će skupini manipulativnih, shizofrenih superjunaka, čine autoritetima neskloni Frenchie, pomalo preplašeni MM i nijema, napola divlja Female, čiju je svakodnevicu iz rutine izbacio Compound V, supstanca zbog koje su “supovi” to što jesu.
Poanta je da svijet ne treba superjunake. Barem ne trajno. Slobodan svijet ispunjen mirnodopskim blagostanjem nije samo dosadnjikava utopija, nego i ozbiljan udarac za svjetsku ekonomiju i tržište superjunačkog rada. Jednom kad riješe sve svjetske probleme mogu se umiroviti, a to ne smije biti dopušteno pa ponekad, u nedostatku pravih prilika, posao stvaraju sami, a neuspjehe, u maniri najvještijih demagoga, pretvaraju u prilike i uspjehe.
Možda baš zato njihovi tvorci nisu htjeli “Dečke” učiniti duhovitom zabavom za nedjeljna predvečerja uz kokice. Ovako brutalnu, izravnu i stvarnu kritiku društva, pogotovo u granicama žanra, još nismo imali prilike gledati, a napeta završnica prve obećanje je još surovije, već potvrđene druge sezone, u kojoj će jednu od sporednih uloga odigrati i Goran Višnjić. Uspješnije nego u nekim domaćim produkcijama, nadajmo se.
