Nova predstava kazališta Ulysses koju režira Lenka Udovički okreće se jednoj od najsnažnijih grčkih tragedija: Euripidovim "Bakhama". Riječ je o doista "opasnom" dramskom materijalu: slojevitosti različitih značenjskih silnica koje poetsku ekstatičnost ostavljaju kako redateljskom vodstvu prema "poanti" uprizorenja, tako i visokoj zahtjevnosti izvođača/ica. Urša Raukar je jedna od tih izvođačica, razgovaramo u kratkim pauzama između proba na Brijunima. O uzbuđenju pred premijeru, ali i njezinu transferu na domaću stvarnost. I o političkoj vizuri, potaknutoj bakhantijskom "energijom promjene".
Temeljna redateljska vizura 'Bakhantica'smještena je na podlozi psihoterapeutske sesije dvanaest žena? Je li riječ o introspektivnom procesu ili je naglasak na fizičkoj igri?
Doista, 'opasan' dramski materijal na više razina. Kompleksan. Vječno je pitanje kako danas pričati grčke drame? Redateljica Lenka Udovički pronašla je ulaz u 'Bakhe', uz pomoć sjajnog prijevoda drame Lade Kaštelan, iz psihoterapije i istraživanja tjelesnih stanja ili izmaštanih procesa. Sa Stašom Zurovcem smo radili improvizacije i tjelesni jezik predstave, iz čega se polako formirao bakhički kor. Posve dragocjeno iskustvo, jer te Staša 'tjera' da pronalaziš svjetove za koje nisi znao da postoje. Lenka i Staša su zajednički vodili te improvizacije kojima gotovo nije bilo kraja: bile su zabavne, iscrpljujuće, ali uvijek inspirativne. Paralelno s tim procesom imali smo i nekoliko seansi psihoterapije koje je vodio dr. Stanko Matačić, psihijatar i predavač na ADU, kako bismo i osobno dotaknule iskustvo grupne terapije. Nismo se bavile toliko osobnim pričama, nego nastojale naći karaktere koji korespondiraju s likovima iz drame. Iz tih improvizacija dramaturginja Željka Udovičić izvukla je tekst za ishodište predstave.
Bakhantice ili 'mahnite' žene u dionizijskoj igri govore pokretom. U ovom je slučaju muzika skladana na temelju materijala dobivenih medicinskim mjerenjima emocionalnih stanja glumica. Na koji način?
Nigel Osborne, stalni suradnik i jedan od spiritusa movensa Ulysses teatra, dulje proučava i istražuje 'zvukove naših misli' - od beba do odraslih osoba. Sve u nama i oko nas može se čuti kao glazba: kao vječna snaga koja pokreće, tješi, uzbuđuje, raduje... Čuli smo nekoliko primjera snimki valova iz mozga, snimki misli i emocija. Vrlo su različite: brže, sporije, više, niže... Nezahvalno mi ih je opisivati. Banalno rečeno, možda podsjeća na neke zvukove iz 'svemira' - onako kako ih mi možda zamišljamo. A svaki čovjek je svemir. U procesu rada naše su misli - odnosno naše glave - snimljene prvo u 'mirnom' stanju (mada je nemoguće zaustaviti misli), a u drugom dijelu smo imale zadatak proizvesti što jaču određenu emociju. Mene je 'zapala' tuga. Snimke još nismo čule. Ali me izuzetno zanima čuti direktni glazbeni 'prijenos iz moje glave'. Inače, Osborne je, uz naše glazbene probe, vodio i Međunarodnu ljetnu školu glazboterapije za djecu s invaliditetom iz Pule i Mostara. Takve radionice radi u cijelom svijetu, u krajevima pogođenima ratovima i drugim nesrećama djeci pomaže glazbom prebroditi strahote svakodnevnice. Na kraju radionice održali su i koncert na livadi pod borovima. Teško je riječima opisati tu ljepotu. To je koncert koji ću pamtiti cijeli život. Jedino se nadam da će se dogodine naći sponzori koji će prepoznati čaroliju koju djeca dobivaju družeći se s Nigelom te omogućiti da radionica traje dulje i u više ciklusa.
Koliko feminizma potiču vaše 'Bakhe'?
Lenka nam je kao jednu od inspirativnih točaka mišljenja o 'Bakhama' dala eseje Camille Paglie, američke feministice koja se bavi temama seksualnosti, religije i politike. U predstavi će biti i neki dijelovi njezinih razmišljanja. Pagliu određeni feministički krugovi smatraju feminističkom disidenticom, gotovo antifeministicom, jer doista istražuje, nesputana 'kanonima' današnjeg feminizma. Ne poznajem dovoljno njezine radove, ali ovo što sam dotakla ostavlja dojam doista hrabrog feminizma. Feminizam je, naravno, imanentan 'Bakhama' koje, u opreci apolonijskog principa koji zastupa Pentej i Dionisa koji potiče iracionalno, govore o vječnim ljudskim borbama između ta dva svijeta. Govore o ženskim pozicijama i pobunama izazvanim represijama.
A kako možemo transponirati status bakhantica u realnosti? Kako ta 'živa metafora' izgleda u retrotradicionalizmu domaćeg društva?
Kazalište je uvijek upozoravalo na društvene nepravde, a publika je te poruke nepogrešivo primala: emotivno ili racionalno. 'Bakhe' prenose jasnu sliku današnje društvene situacije i poruku upozorenja onima koji nastoje nametnuti svoja uvjerenja podjarmljujući druge. U posljednje smo vrijeme svjedoci upornih pokušaja da se smanje elementarna ljudska prava: i ženama i različitim manjinama. Da mi je netko prije pet, šest godina rekao da će pravo na pobačaj doći u pitanje, rekla bih da je paranoidan. Pa u 21. stoljeću smo!
Nastavak na sljedećoj stranici...
