U vrijeme Jimmyja Cartera, Chris Marcich bio je savjetnik američkog ministra gospodarstva. Potom je prešao u Ministarstvo vanjske trgovine, pa u MVP (pomoćnik za Europu, Afriku i Bliski istok), a odatle u filmsku industriju, u kojoj je zastupao najveće američke filmske studije. Unatoč velikoj karijeri, vratio se u Hrvatsku, a od svibnja vodi HAVC.
Kod nas godinama traje egzodus, a vi ste krenuli u suprotnom pravcu i to s kartom u jednom smjeru. Kako i zašto?
Došao sam jer sam odavde. Vani sam dugo radio, ali ideja povratka me nikad nije napuštala. Uvijek sam htio biti tu. To je za mene bio jedan od glavnih ciljeva u životu. Smatram da se ovdje može živjeti, da tu ima mogućnosti, da ima budućnosti za našu djecu i da mogu - barem se nadam - nešto pridonijeti i na širem planu.
Ne čini se da se kajete?
Ne. Ne, ne.
Jeste li prije 'ispitivali teren'?
Bio sam upoznat sa situacijom u Hrvatskoj. Ja sam tu stalno dolazio, nisam izgubio kontakt. Supruga mi je odavde, sin mi već godinama ide u školu u Zagrebu, završit će tu gimnaziju, pa van na faks. Vuče ga američka politika, ali i život u Hrvatskoj.
Supruga Vam je od 2016. godine najviša dužnosnica Europske komisije iz Hrvatske?
Da, najviše je pozicionirana hrvatska državljanka u stručnim servisima Europske komisije, na poziciji zamjenice glavnog direktora Glavne uprave za promet i mobilnost. Maja (Bakran-Marcich) diplomirala je biologiju-ekologiju u Zagrebu. Angažirala se tijekom rata kao prevoditeljica na terenu i u mirovnim pregovorima te 1996. godine prešla u hrvatsku diplomaciju, nakon čega je čitavu karijeru posvetila pristupanju Hrvatske Europskoj uniji te, nakon ulaska, pozicioniranju unutar Unije.
Da. Gospođa Šuica ima najvišu političku funkciju, a što se tiče sustava EK, Maja je najviše pozicionirana službenica iz RH kao zamjenica glavnog direktora za mobilnost i promet. Oni, između ostalog, financiraju europske prometne mreže, uključivo i npr. projekte u riječkoj luci te željeznicu od Rijeke do mađarske granice, ali i predlažu strateške ciljeve za Europu. Kao što sam rekao, Maja je godinama bila dio ekipe koja je pregovarala hrvatski ulazak u EU, a kad je taj posao završen, vratila se u Zagreb, u Ministarstvo vanjskih poslova, nakon čega je 2016. prihvatila posao u EK. Hrvatska ima pravo očekivati rukovodeća mjesta u europskim institucijama za svoje kvalitetne djelatnike. Danas ondje radi već niz vrlo kvalitetnih ljudi i potrebno je dobro se s njima povezati, jer oni ipak rade na izvoru informacija u Bruxellesu.
Je li vam ovdašnji poredak vrijednosti, životni stil nacije, otkrio išta novo?
Ne. Bio sam ja tu skoro svaki vikend kad sam živio u Bruxellesu, godinama, uvijek ljetujem na Rabu, dolazio sam u Hrvatsku kao klinac, od 1964. nadalje, živio tu dvije godine, tako da imam jasnu perspektivu Hrvatske svjedočeći osobno svim promjenama u tom razdoblju.
Kako sad ta perspektiva izgleda iz američkog kuta? Dakle, naše vrijednosti, mentalitet, navike... Hrvati koji odu u SAD obično kažu da ljudi tamo u radnom vremenu ne sjede ovako masovno u kafićima, Amerikanci su užurbaniji, poslovniji, život je stresniji.
Pa ne sjede ljudi ni ovdje samo baš tako masovno u kafićima. Naš životni stil je drugačiji od američkog, ali vidim po svojoj ekipi u HAVC-u da ljudi žele raditi, trude se, imaju viziju i cilj onoga što rade. Odani su poslu. To što ljudi vani žive drugim tempom, to je stvar kulture, običaja. Ne mislim da se ljudi kao takvi bitno razlikuju. Ali vidim da kod nas još opstaje stara ideja da je država za sve kriva i da država mora sve rješavati. U Americi je suprotno. U SAD-u nastoje da im se država što manje petlja u život.
Dakle, u Americi država 'odumire'?
Pa država je kao jedna mreža sigurnosti, nije ona ta koja se brine o svemu. Banalan primjer, na Rabu su ovoga ljeta zbog turističke sezone neke namirnice poskupjele. Trgovci su iskoristili priliku za zaradu. No građani su odmah počeli zazivati državu. 'Država je kriva', 'država treba reagirati', 'kako je mineralna voda mogla poskupjeti pedeset posto'... Odmah je država kriva. Ljudi moji. To je privatna tvrtka, otiđite konkurentima, pa će nešto naučiti. Ne može država sve rješavati.
Amerikanci su puno fleksibilniji i u pogledu zaposlenja. Ovdje se gubitak posla tretira gotovo kao smrtna kazna, dok Amerikanci odmah traže novi, brzo reagiraju, tragaju za novim opcijama.
Da. Oni ne očekuju zaposlenje kod jednog poslodavca za cijeli život. U potrazi za poslom odlaze u druge države. Oni također imaju fenomen iseljavanja, ali to je unutar američkih granica - nekim državama ne ide dobro, pa ljudi odlaze, nekima ide dobro, pa se u njih useljavaju.
Postoje li neke američke države kojima ide gore nego Hrvatskoj?
Vjerujem da, u biti, ima mnogo američkih država u kojima ljudi imaju manje kvalitetan život nego kod nas. Mi ne cijenimo dovoljno ono što je pozitivno u ovoj zemlji.
Da, morate biti situirani, ali da biste to postigli, morate se obrazovati i naporno raditi. Ništa ne pada 's neba', možda je to taj dio američkog mentaliteta koji bismo trebali više usvajati. Naš zdravstveni sustav, na koji se svi tuže - i koji bi naročito u manjim gradovima trebalo poboljšati - daje pravo svakom građaninu na zaštitu. Svi mogu otići liječniku, ne moraju se plašiti da će morati prodati kuću ako odu liječniku. U Americi je strah od te opcije jako raširen. Nisam gledao zadnje statistike, ali prije nego što je Obama uveo novi model, oko 40 posto stanovništva nije imalo zdravstveno osiguranje. O čemu pričamo? To je doista osnovna stvar.
Amerikanci su ipak ponosni na svoj natjecateljski sustav, tržišni model u svemu, i premda to na izborima mogu učiniti, ne mijenjaju ga baš.
U nekim elementarnim stvarima američki model nije dobar za društvo. Je, oni imaju super zdravstveni sustav, ali da bi došao do njega, stvarno moraš imati veliki novac ili jako osiguranje. Inače si ga ne možeš priuštiti. A to nije dobro. Ima puno zemalja gdje je to riješeno na bolji način, od Kanade do Europe, Skandinavije i sl. Mislim da takav, okrutan stav prema zdravstvu, nije u redu. Nije dobar. Da se vratimo na temu američkih država - da, ima ih, gdje ljudi, naročito na nekim mjestima, puno lošije žive, gdje ekonomija ne funkcionira, iako sad imaju nisku nezaposlenost. Druga frapantna stvar u Americi je nasilje.
Praktički svaki tjedan se dogodi ponešto što odjekne u cijelom svijetu?
Da, i oni to nikako ne mogu iskorijeniti. Kultura nošenja oružja je masovna. Oni imaju najveći broj ubojstava po broju stanovnika. Ne znam tko je odgovoran za to. Vjerojatno je to stvar povijesnog naslijeđa. Ljudi misle da moraju imati pištolj u kući da bi sigurno spavali. Ja ne bih mirno spavao. Drugi problem koji postoji u Americi je latentni rasizam. Mi mislimo da imamo probleme u društvu, ali to još postoji tamo i vidi se neravnopravnost u policijskom tretiranju crnaca. Evo, baš prije neki dan je ubijena crnkinja koja nije bila naoružana i nije pružala otpor. A kad se takva stvar dogodi, i to se opravdava - policija može i smije. To je problem koji me smeta u Americi. Smatram da s te strane ovdje imamo bolje stanje, nastojimo zaštititi prava svih ljudi, iako se stalno na nešto tužakamo (manjine se tuže). Stalno jadikujemo i stalno vidimo ono negativno. Amerikanci ne jadikuju, oni manje jadikuju, začudo. Imaju tih problema, ali oni su po naravi, povijesno gledajući, uvijek bili optimisti. Samouvjereni su i donekle vlada mentalitet da su odabrani kako bi vodili u svemu, da bi sve vodili, ali nekad ne vode baš dobro. Oni su uvjereni da rade dobro, a zapravo, nekad rade bolje, nekad gore. Zadnjih desetak godina nisu se proslavili svjetskim liderstvom. Na Bliskom istoku obećali su riješiti nekoliko krupnih problema, umjesto toga učinili su ih još većima, a onda najavili povlačenje.
Izdaja Kurda je zadnji primjer.
Ovo s Kurdima je samo jedan u nizu problema. Nevolja je počela u Iraku. Amerika tvrdi da ima planove razvoja, obećavala je da će - kad se promijeni vlada u Afganistanu ili negdje u sjevernoj Africi - potpomoći uspostavu američkog modela demokracije i razvoja. To se, nažalost, ne događa, barem ne u skorijoj povijesti. Oni se povuku iz tih prostora, ne ulažu u sređivanje tih država dobro i onda nastanu ti problemi. Gadafija su pomogli maknuti, a iza sebe su ostavili nered.
Libija i Irak su bile loše intervencije koje su pridonijele krizi u Europi. Nakon njih je uslijedio migrantski val koji je pomogao razvoj desnog radikalizma ali, čini mi se, i Brexit.
Umalo i Egipat nije završio u ISIL-u, a bili su tu negdje, na rubu. U zadnjem trenutku spriječen je golemi nered na Bliskom istoku. Amerikanci su predvodnici, ali ne vode dovoljno odgovorno u nekim stvarima.
Koja je razlika - bili ste pomoćnik ministra u SAD-u - između američke i naše unutarnje politike, pozicije političara, diobe vlasti, neovisnosti sudstva?
Mislim da je sudstvo u Americi čvrsto etablirano. Ono daje zadnji otpor neredu koji se stvara u nekim situacijama u Americi. Neovisnost i kredibilitet sudstva u današnjoj Americi je za pohvalu. Oni stvarno djeluju na način koji ipak kontrolira ekstreme. Spriječili su neke poteze sadašnje vlasti koji su bili štetni. No u tom sustavu ima i ozbiljnih pogrešaka. Jedna od najtežih je ona sa smrtnom kaznom - prestrašno je kad se čuje da je netko osuđen na smrtnu kaznu, a poslije se sazna da nije kriv. To je neoprostivo, ali Amerikanci imaju povjerenje u sudstvo. Tu kod nas povjerenja nema. Nepovjerenje jača kad vidimo da se provlače tužbe nekih ljudi pa nastane zastara ili slučaj sa silovanjem. Ljudi ne vide uvijek da sudstvo radi dovoljno brzo i dovoljno decidirano da spriječi te probleme. Radi se na tome da se sustav poboljšava, ali građani nemaju povjerenja u nj, a to je za državu osnovna stvar.
Da, mislim da mi krećemo u nekom boljem smjeru. Zreliji smo i imamo više samopouzdanja. Postoje iznimke, ali mislim da je opće stanje bolje. No ljudi moraju biti svjesni toga i moraju prepoznati to što se mijenja. Mi smo s članstvom u EU, i preko napora Vlade, konačno došli do momenta kad smo odlučili iskoristiti sve što nam nudi Europa. To se sad događa i to se može vidjeti u našoj ekonomiji, donekle i u društvenom smislu. Što se tiče ideje da smo mi dio Europe, ljudima, čini se, odgovara to da se osjećaju dijelom jedne zajednice koja je na kraju korisna i pozitivna, tako da je moj odgovor pozitivan. Krenuli smo naprijed, da. Bili smo negdje na dnu nekog viđenja samih sebe i naše države, ali se to mijenja i ide nabolje.
Koliko dugo ste vi živjeli u Americi?
Zadnjih 25 godina sam živio u Belgiji, u Bruxellesu. Prije toga sam bio u Europi još četiri, pet godina kao klinac, a ostatak od svojih 65 godina bio sam gore. Idem nekoliko puta godišnje u SAD.
Kako ste se upoznali sa suprugom?
Upoznali smo se na Rabu preko zajedničke frendice koja je znala Maju, a mene je poznavala kao Rabljanina. Maja je također godinama dolazila na Rab i naša zajednička prijateljica Andreja, znajući da Maja odlazi na mandat u Bruxelles, upoznala nas je jednog ljeta prije 22 godine. Nisam bio oženjen, Maja nije bila udana, pa smo počeli izlaziti i nastavili se viđati u Bruxellesu.
Kako ste postali predstavnik najvećih američkih filmskih tvrtki u Europi?
Mene su tražili za taj posao. Bio sam pomoćnik ministra za Europu, pregovarao sam s EU. Nekoliko godina prije toga ti isti Amerikanci odbacili su moj način pregovaranja s Europom u svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Smatrali su da sam bio preblag u zahtjevima i da je trebalo neko 'razoružanje' kulture u Europi.
'Razoružanje'?
Da, u smislu eliminacije progresivnih poreza na proizvode američke filmske industrije. Amerikanci su htjeli posve liberalan sustav u kojem nema kvota, nema diskriminacije, vlada slobodna trgovina. To se događalo u trenutku kad je Amerika imala više od 60 posto kino gledatelja u Europi i od 60 do 80 posto udjela u televiziji. Tih su godina nastajale i privatne televizije u Europi. Punili su ih američkim - uglavnom tad lošim, ali jeftinim - programima, serijama koje nisu bile na nivou na kojem su sad, pa je Europa bila u panici. Ona je bila protiv toga da ih se 'razoruža', da ih se prisili na ustupke čiji je cilj bio opstanak američke dominacije. Ja sam pregovarao da se priznaju te mjere, ali da se u korištenje tih mjera unese neka disciplina. Oni su mislili da smo trebali dogovoriti progresivnu eliminaciju ograničenja. Došli su ministrici, rekli joj da oni zauzimaju čvršći stav. Epilog je da su me premjestili s te funkcije koju sam imao u ministarstvu. Zamolili su me da pokušam uvesti u taj međunarodni sustav trgovine principe zdravstva i ekologije - no to je bilo za taj sustav mission impossible. Onda sam puno radio s Alom Goreom. A rezultat pregovora u AV sektoru je bio katastrofalan. Kad sam ja pregovarao, imao sam devet od tadašnjih 12 članova Europske unije na svojoj strani. Oni su, pak, uspjeli dovesti te pregovore u situaciju da svih 12 članica bude protiv Amerike. I ne samo da nisu ništa dobili, ja sam im rekao: 'Vi nemate šanse, ali želim vam svaku sreću, i drago mi je da ja neću morati zauzimati te stavove jer ih ne bi mogao braniti kako treba'.
Nije mi teško palo jer nisam volio zastupati neke stavove u koje nisam vjerovao. Nasreću, nisam morao. Oni ne samo da nisu ništa dobili, nego su dobili međunarodni ugovor UNESCO-a o kulturnom diverzitetu koji je stvar zabetonirao zauvijek. Potom je došlo do serije kulturnih ratova između Amerike i Europe. U nekom trenutku Amerikanci su postali realisti. Kad su vidjeli da im to nije pošlo za rukom, potražili su nekoga da im postavi ured u Bruxellesu, da lobira prema Europljanima. Sjetili su se da je prije dvije godine postojao tip koji je imao drugačiji stav, imao neke odnose s Europom i razumio kako misli Europa.
I onda su pozvali vas?
Tako je. Mislim da su oni prepoznali da su kompletno fulali u pregovaračkoj procjeni. Bilo je: 'Ajmo mi njega zamoliti da ode iz državne službe, da on postane šef za Europu, da ponovno uspostavi odnos između Amerike i Europe koji bi bio konstruktivan'. Onda sam ja postavio taj ured, našao zajedničke projekte na kojima smo radili skupa s Europom, riječju, stao na loptu, Više nismo pričali protiv kvote, nego smo je prihvatili i vidjeli da nam nije ugrožen status kao najvećih na tržištu. I dalje su Amerikanci prodavali što su mogli, šest studija su imali tu, čak i sedam u jednom trenutku, no MGM je nestao. Ostali su Disney, Warner, Paramount, Sony, Universal i Fox (koji je lani progutao Disney), a nedavno im se pridružio Netflix. Miramax je bio dio Disneya i on je funkcionirao odvojeno što se tiče proizvodnje. Oni su puno radili na nezavisnim produkcijama, puno su radili u Europi.
Jesu li filmski producenti i dalje jednako moćni kao što su bili nekad? Braća Warner ili Samuel Goldwyn su titani...
Te kompanije u vrijeme njihova zlatnog doba bile su samostojeće. Oni koji su bili u filmskoj industriji radili su filmove, to im je tad bio jedini cilj. Ti moćnici u tim tvrtkama drmali su po Hollywoodu i svijetu. Dogodilo se, vremenom, da su jedan za drugim postali dijelom većih tvrtki čiji zadatak u životu nije bila samo proizvodnja filmova, nego, na primjer, biti Sony, distributer - vlasnik kabel infrastrukture itd. Svaki od njih postao je dio nečega većeg. Kad si dio te veće cjeline, više nisi dio procesa koji može “drmati” kao što su oni “drmali” u svoje zlatno doba. Još su oni moćni i veliki i značajni, ali sami po sebi nisu ta imena. Danas nećete znati imena šefova tih tvrtki. Weinstein je bio zadnji iz te vrste. Ponašao se na taj hollywoodski način, ali je, kako svi znamo, strašno pretjerivao.
Vi ste upoznali većinu ljudi iz te industrije?
Jesam jer sam radio za njih. Sastajao sam se u L.A.-u s njima. Prvi šef je ondje bio Jack Valenti. On je počeo karijeru 60-ih godina, kad su još postojali 'Hollywood moguls'. Jedan od njih ga je i zaposlio. On je nastavio surađivati sa svim tim šefovima i onda bih ja s njim obilazio sve te studije. Pričali bismo i ja bih dao svoje mišljenje o Europi.
Američka kinematografija se jako odvojila od čovjeka - ili su to Marvelovi stripovi ili mehanizirana čudovišta, relativno je malo ljudskih priča.
Oni moraju opravdati svaku investiciju. Da bi osigurali povrat investicije od 100 milijuna ili više dolara u svaki film, krenuli su na relativno sigurne investicije, kao nastavak jedne formule. Ali ima kreativnosti u nezavisnom sektoru. Kad dođe neki film iz nezavisnog sektora, obično distribuciju uzme jedna od velikih kuća, a mi onda to identificiramo s njim, a to nije to. Oni imaju još tu neku kreativnost koju brane kao nezavisni, no studiji su to manje potencirali pa ne znamo za njih.
Oni su vrlo uspješni u toj industriji. To se jasno vidi po tome što su traženi. Za Ameriku je uspjeh ako si u nekom projektu koji je financijski uspješan. Oni to jesu. Mi imamo malo drugačije prioritete, kod nas financijsko mjerilo nije uvijek ključno, a ni realno uzimajući u obzir naše tržište.
Što ste ovdje zatekli - u HAVC-u i cijeloj industriji?
U HAVC-u sam našao profesionalce koji su bili uzdrmani cijelim tim iskustvom koje se desilo Hribaru. To je bila trauma. To iskustvo je bilo loše za HAVC. Optuženi su za stvari za koje su znali da nisu istinite. Te tužbe su pale u vodu, ali taj politički dio svega toga, ti ljudi koji su mislili da rade nešto što je dobro, stvarali su tu baštinu. I onda se naći u takvoj situaciji gdje su u biti morali opravdati sve što su radili cijelo to vrijeme pod velikim pritiskom, dosta ih je to izbacilo iz kolosijeka. Trebalo je vremena da se smiri situacija. Mislim da izlazimo iz tog perioda. Struka sama, izvan HAVC-a, doživjela je cijeli taj period kao jedno ružno razdoblje u kojemu su se morali stalno braniti. I danas ćete čuti redatelje koji će to komentirati. Sad se HAVC okreće nekim novim izazovima, ne treba se previše baviti prošlošću, a to je mana u cijeloj državi i regiji. Moramo biti svjesni prošlosti i imati poštovanje prema ljudima, ali se ne smijemo izgubiti u tome. HAVC i naš cijeli sektor moraju si izdefinirati budućnost koja će biti postavljena na solidnoj bazi i koja će funkcionirati u interesu sektora, ali i šire, u državi i u društvu kao prepoznatljiv entitet u kulturi. Želim da se prepoznaju hrvatski filmovi, da me ljudi ne pitaju na mojem slavnom Rabu: 'Što vi financirate tamo, ni ne znamo da to postoji'. Moramo znati što se radi, moramo znati da je to naše i ljudi moraju imati priliku to vidjeti. Smatram da moramo poraditi na tom hrvatskom što radimo, da su naše produkcije dostupne ljudima, da se više radi i preko televizije i da više mislimo o tome, kad financiramo film, kome je namijenjen. Je li taj film autorski, festivalski. Što je, neka bude pravi. Ako je namijenjen javnosti, onda neka bude dostupan javnosti te neka javnost prosudi i procijeni film ili tu seriju.
Što je sad 'u proizvodnji'?
Na svjetskom tržištu i kod nas sad je najveća potražnja za serijama. Neki od naših producenata su usmjereni na filmove, i to je ok, to razumijem, ali serije su i roba i dio kulture. Serija 'Novine' je hrvatska priča, gledana priča, ne samo u Hrvatskoj, nego i vani. Netflix ih je uzeo i distribuira ih i u druge regije u svijetu. Serija je veliki uspjeh. Dokaz da to možemo i radimo, nisu oni jedini. Radile su se i druge serije koje su dobre. Mi (HAVC) financiramo pretežito filmove. Dajemo doprinos od četiri milijuna kuna za veće filmove, možda čak i više kad se ubroji cijela prethodna investicija. HAVC sad participira u razvoju i produkciji te pomaže s plasmanom. Trebalo bi i jače poticati promociju i distribuciju. Meni je cilj da se dobro izdefinira ta ideja filma, da se odgovori na to kome je namijenjen i da se projekt procijeni na bazi tog opisa. Da se film ne radi samo zato što je netko poznat. Trebali bi financirati žanrovski različite filmove, a i poticati eksperimentalne i prve radove. Znači, može biti komedija, dječji film, animirani, drama..., da se ta raznolikost prepozna. Željeli bismo imati i više žena u tome, ne moraju biti filmovi o ženama, ali žene kao scenaristice i redateljice, autorice filmova i serija. To je i svjetski trend. U nekim segmentima žene su danas jake. No na tome treba i dalje raditi.
