Kultna figura zagrebačkog i novog vala komponirao je glazbu za predstavu Ivice Buljana ‘Max, Mischa i ofenziva Tet’ u ZKM-u, kojom je uvelike pridonio uspjehu tog komada. Uz to, tijekom listopada je u hrvatskim kinima premijerno prikazan dokumentarni film ‘Treći svijet’, u kojem autor Arsen Oremović govori o, između ostalog, dvije kreativne suprotnosti - Darku Rundeku i Srđanu Sacheru, osnivačima Haustora. Rundek u suradnji sa Sandom Hržić, višedesetljetnom partnericom, progovara, osim o predstavi, filmu i glazbi, i o svojem eko aktivizmu te devastirajućim projektima kojima se uništava priroda, a o kojima, kaže, javnost ne zna ništa.
Express: Uspjehu predstave “Max, Mischa i ofenziva Tet”, koja je u režiji Ivice Buljana premijerno izvedena u ZKM-u, pridonijela je i vaša glazba, koja ne ilustrira prizore, nego je u stalnom dijalogu sa sjećanjima i emocijama protagonista. Čak se može reći da diše s njima kroz zvukove autoceste, spajajući Ameriku i Europu. Kad ste se susreli s tekstom Johana Harstada, koja je bila vaša glazbena ideja, što ste željeli da publika osjeti?
S tekstom Johana Harstada susreo sam se kad mi je Ivica predložio suradnju na uprizorenju njegova romana. U predstavi je barem sat muzike, a u vašem pitanju čitam, kao i u nekoliko kritika, da je riječ o atmosferi autoceste, gradilišta, ulice... Te zvučne atmosfere pojavljuju se tek ponekad, a ostatak je muzika koju sam većinom snimio s Igorom Pavlicom na trubi i Mirom Manojlovićem na elektronici i vibrafonu. I ta muzika često subliminalno utječe na doživljaj publike, a da je ona možda nije ni svjesna. Namjera mi je bila stvoriti odmak u doživljaju scene i proizvesti određenu frekvenciju napetosti koja je, čini mi se, pomogla da tako dugo trajanje predstave neprimjetnije klizi. Bilo je vrlo delikatno pronaći točnu glasnoću za takvu vrstu muzike i priznajem da na premijeri nisam bio zadovoljan s nivoima, ali morao sam prepustiti ton majstoru da ih vodi sam. Takav sam pristup kazališnoj glazbi izvještio u mnogim suradnjama sa Sandom Hržić na njezinim predstavama u Francuskoj, gdje je muzika često igrala ulogu glumačkog partnera ili scenografije. Tu su i tri songa. Rad na predstavi imao je više faza. U prvoj je pomalo nalikovalo na teatar grupe, kao što je to bilo šezdesetih ili sedamdesetih, u kojoj su svi stalno na sceni i u kojemu se koriste sva umijeća sudionika. Pokazalo se da među glumcima ima više njih koji znaju svirati razne instrumente - Sreten Mokrović i Luka Knez svirali su gitare, Rakan Rushaidat - bas gitaru i još nekoliko instrumenata, Ugo Korani je dobro svirao bubnjeve, Rok Juričić i Lucija Šerbedžija klavijature, pa smo uvježbali dva songa u toj postavi. Kasnije je rad na predstavi skrenuo drugim smjerom, a muzika uživo i songovi ostali su kao dio tog procesa. Na treći song, kojim završava predstava i vrlo ga sugestivno izvodi Lucija Šerbedžija, posebno sam ponosan.
Express: Nakon premijerne izvedbe, ansambl ZKM-a je na pozornici razvio zastavu s natpisom ‘Ovo je mjesto slobode - za Hrvatsku slobode’, simbol inicijative nastale kao odgovor na prijetnje određenih branitelja umjetnicima i manifestacijama.
Za početak, nitko mi nije rekao da ću kad izađem na poklon nakon premijere stajati iza zastave s natpisom. Nisam ni znao što piše i što publika čita kao svojevrsni manifest. Navikli smo na život u izobilju, ma koliko se uzgajao osjećaj da stalno nešto manjka. Tako je otkako je nafta postala glavni izvor energije i oslobodila većinu stanovništva teškog fizičkog rada. U tom industrijsko-konzumerističkom svijetu u kojemu živimo i koji se opasno klima, i tradicija i modernizam, oslobođen svih tabua, gube svoje izvorno značenje. Sve se to događa na pozadini biološke katastrofe izazvane naftno-industrijskom civilizacijom, koja je drastično smanjila i uništila staništa svim drugim živim bićima, pucaju lanci međuzavisnosti koji su tkivo života, tako da rapidno nestaju ptice, kukci, ribe, sisavci, kisele se mora, sijeku se nepregledne šume, tlo gubi plodnost, zagađuju se vode, zrak, a o tome je većina ljudi tek rubno informirana i osjeća se nemoćno. Ali to što se događa s ukupnošću života na planetu djeluje na nesvjesnoj razini na ljude i raste napetost koja se izražava na razne načine, uključujući i ove koje ste opisali u svom pitanju. Malo bliže površini problema možemo vidjeti da je nemoguće održavati stalni rast BDP-a bez kojeg nema opstanka postojećeg financijskog sistema, mrtvi kapital je krenuo prema vojnoj industriji. Vojnoj industriji trebaju napetosti i sukobi i evo nas tu gdje socijalno jesmo. Da kao svjetska ljudska zajednica imamo iole zdrave pameti, počeli bismo se zajedno pripremati za kolaps prirode i društva, uzrokovan klimatskim promjenama i uništavanjem biodiverziteta i organizirati odrast, smanjivanje materijalne potrošnje i povećavanje međusobne solidarnosti, vraćanje starih znanja koja će nam uskoro biti i te kako potrebna, suočavanje s gubitkom i smrću te građenje otpornosti na svim razinama. Postoje ipak grupe koje, svjesne ovoga o čemu smo govorili, osmišljavaju što i kako treba nužno učiniti te se udružuju oko toga. I umjetnost i duhovnost su bitne za ljudsko zajedništvo i društvenu otpornost.
Express: Dokumentarni film “Treći svijet” Arsena Oremovića o složenom odnosu između vas i Srđana Sachera, dvojice ključnih kreativaca Haustora, pogledalo je u kinima nakon dva tjedna prikazivanja 5000 gledatelja. To je za hrvatske prilike prilično dobro. Kako iz današnje perspektive gledate na svoj odnos i razlaz sa Srđanom Sacherom? Dakle, što vas je spojilo, a što razdvojilo?
Taj dramatični odnos između dva glavna kreativca Haustora dobar je za dramaturgiju filma, ali ne odgovara nužno stvarnosti, pa se Arsen njime poslužio da mu drži film na okupu. Odnos ne treba gledati u svjetlu razlaza, nego u svjetlu plodova koje je on donio. Sacherova je početna forma haiku, intiman odnos sa svijetom, moglo bi se reći sinestetičan, pasioniran i sistematičan odnos prema pjesmi. Ja sam donio jedan ekstrovertniji i predstavljačkiji, u sinergiji sa Sandom, očaranost mogućnošću transformacije i improvizacije. Plod je dinamički spoj tih dviju grupa kvaliteta i uzajamno upotpunjavanje. Ne smijemo previdjeti i druge ljude, koji su u pojedinim fazama činili bend, kao i činjenicu da na dva, od četiri Haustorova albuma, Sachera kao autora nema, nego se samo na posljednjem pojavljuje kao studijski muzičar. Tako da film, iako sve to spominje, ostavlja dojam kao da su Rundek plus Sacher jednako Haustor, a riječ je samo o prvoj polovici Haustorova opusa.
Express: Slažete li se s Oremovićevom opaskom da je pojam “treći svijet” zapravo metafora tog novog magičnog svijeta koji ste stvorili, unatoč velikim različitostima, vi i Sacher?
Unatoč razlikama u temperamentu i pristupu, i Srđan i ja smo dijelili potrebu za očuđenjem i poetizacijom svijeta u kojemu smo živjeli.
Express: U filmu i Zagreb u vrijeme Novoga vala, dakle krajem 70-ih i početkom 80-ih, kada je socijalizam bio pri kraju i kad su se propitivale granice slobode, funkcionira kao lik. Možete li usporediti to liberalno vrijeme Novoga vala i ovo današnje, kad se zabranjuju ili otkazuju festivali u Benkovcu, Velikoj Gorici…?
Novi val, kao i tadašnja kazališna, stripovska i uopće mlada scena imali su podršku Omladinske organizacije, u Zagrebu je to bio Centar za kulturnu djelatnost omladine, gdje su nas podržavali Duško Ljuština i Darko Putak, koji su ga vodili. Ali ne vjerujem da ne bi bilo reakcija sličnih benkovačkoj da su se dovele u pitanje temeljne vrijednosti socijalizma.
Express: Možete li se prisjetiti početaka i ispričati nam kako je kazališno iskustvo, recimo suradnja sa Zuppom i Šerbedžijom u sklopu grupe Akter, a zatim i s Kugla glumištem, utjecala na vas i vaše nastupe te na pisanje glazbe i stihova? Dakle, veza između rocka i kazališta?
Prvo preko predstava na festivalu Dani mladog teatra, pa onda od upisa na Kazališnu akademiju, gdje sam upoznao Sandu i s njom dijelio sva kasnija kazališna iskustva. Za mene je scena, i kad se na njoj odvija koncert, mjesto moguće čarolije. Ali moram priznati da o tome nisam razmišljao dok sam pisao glazbu i stihove.
Express: Neki od hitova, kao što su “Šejn” i “Sejmeni”, izvode se na prosvjedima, a obrada “Ay Carmele” čak je postala neslužbena himna demonstracija “1 od 5 milijuna” u Beogradu. S obzirom na to da pjesme tekstovima sugeriraju otpor protiv ugnjetača i fašista, zanima me kako su nastale? Jeste li ih pisali s namjerom da budu izraz lijeve progresivne misli?
Antifašizam nije lijeva i progresivna misao, nego civilizacijska stečevina. “Ay Carmelu” sam prepjevao za istoimenu predstavu Teatra Rugantino, u kojoj su igrali Ivica Vidović i Gordana Gadžić. Napravili su je u olovno vrijeme, kad Gordana kao Srpkinja nije bila dobrodošla u hrvatskom glumištu. “Šejn” je inicijalno prilično intimistička pjesma i nisam imao na umu ništa slično tome što se sa stihovima “izađi i bori se...” kasnije događalo. “Sejmeni” su bili inspirirani filmom “Vatrene ulice”, ali može se reći da se ta situacija može preklopiti s onima u kojima ih se danas koristi.
Express: Nakon albuma “Haustor”, “Treći svijet”, “Bolero” i “Tajni grad” odlazite u Pariz 1990. godine te se okrećete ekologiji i zaštiti okoliša. U Hrvatskoj ste stali u obranu vrela rijeke Une i zaštitu hrvatskih šuma, sve do organizacije samoodrživih komuna, recimo na Braču. Što vas motivira na ekološki aktivizam? I je li ključnu ulogu u tome odigrala vaša supruga, redateljica i prevoditeljica Sanda Hržić?
Apsolutno. Bez Sandina dubokog uvjerenja i aktivističkog duha ja se sigurno ne bih upustio u te akcije, premda ih smatram nužnima i plemenitima. Činilo nam se da smo spasili barem vrelo Une od daljnje devastacije, a jedva da je prošla godina dana i Hrvatske vode bi ponovno betonirale branu, umjesto da prepuste rijeku njezinu prirodnom toku. A tik iznad izvora sprema se gradnja mnogo vjetroelektrana visokih 220 metara čiji betonski temelji moraju biti još duplo dublji i poremetiti sve podzemne vodotokove koji izviru na vrelu Une i Zrmanje. O tome javnost ne zna gotovo ništa. To nisu jedini devastirajući projekti, da ne govorimo što se događa s Neretvom, doduše u Bosni, ali s direktnim utjecajem u Hrvatskoj.
Express: Što je u fokusu vaše sadašnje filozofije, koja bi se mogla povezati s tibetanskim budizmom, ali i stihovima “nama ne treba vođa ni guru, revolucija počinje na tanjuru”?
Dugo smo mislili da je sagorijevanje fosilnih goriva neusporedivo najveći uzrok klimatskih promjena, zagađivač i uništavatelj prirodnih staništa, dok nismo naišli na informacije o pogubnom utjecaju mesne i mliječne industrije. Onaj dio koji je povezan s kravama i preživačima općenito, svojom probavom izbacuje goleme količine metana, koji proizvodi 25 puta jači efekt staklenika od CO2. Za stočnu hranu krče se nepregledne šume, za uzgoj životinja troše se goleme količine vode i zagađuju podzemne vode, tako proizvedena hrana pogubna je za zdravlje, a tako uzgajane životinje izvrgnute su nezamislivim patnjama od umjetne oplodnje, bijednog života u skučenim prostorima, kljukane antibioticima i hormonima, prevoze ih u nehumanim uvjetima i kolju u rijekama krvi. Zato sam za prosvjed za zatvaranje svih klaonica napisao pjesmu koja počinje: “Ako ne želiš patiti, ne možeš nanositi patnju nikome tko osjeća bol i nagon za samoodržanjem, a to se ipak radi u ime naše gladi”. Samo da dodamo da bi ista površina na kojoj se uzgajaju te životinje dala biljnu hranu za deset puta više ljudi nego što ih nahrani mesom tih životinja. A ne budemo li zaštitili barem trećinu oceana od koča koje ruju dno, ništa neće moći zaustaviti masovno izumiranje, koje će uključiti i nas.
Express: Danas se puno raspravlja o krizi liberalne demokracije i neodrživosti današnjeg ekonomskog sustava. Što je prema vašemu mišljenju, iz perspektive eko aktivista, alternativa postojećem sustavu? Postoji li izlaz?
Izlaz je u lokalnim zajednicama, koje većinu svojih potreba zadovoljavaju u svojem teritorijalnom krugu, oslanjajući se većinom na tradicionalna znanja i umijeća. Sve to nije moguće bez duhovne obnove, a to znači ponovno otkrivanje svetosti zemlje, kamena, života, zraka...
