Siniša Labrović je hrvatski umjetnik koji se izražava kroz pristup performansa, body arta, videa i fotografije, a kroz takve medije pokušava uspostaviti kontakt s društvenom zajednicom ili kritiku na nju, tako kaže Wikipedija, a ta ne laže. Može li se uopće uspostaviti kontakt s društvenom zajednicom bez kritike, razgovaramo s Labrovićem, jednim od najintrigantnijih domaćih umjetničkih pojava.
Katolička zajednica je nedavno proslavila spomendan Stepinčevo s velikim odjekom na javnoj televiziji. Nedavno ste u zagrebačkoj VN galeriji izložili dvije divovske kosti za koje ste naveli da pripadaju Franji Tuđmanu i Alojziju Stepincu, a s dva uključena televizora poslužili ste se kao oltarima. Posjetitelji vaše izložbe bili su neke vrste hodočasnici. Rijetki su naši mediji o tome izvijestili, a stvar je, blago rečeno, zanimljivo postavljena. Što ste htjeli reći?
Kad zbrojite ta dva parahistorijska lika, jer se čini sve da ih se dehistorizira, dobijete "SVE" što ova zemlja jest. Povijesnu horizontalu koja se ispunjava u Tuđmanu – zato je uključen Prvi program HTV-a s direktnim prijenosom (medijske) sadašnjosti, i duhovnu vertikalu Alojzija Stepinca - zato televizor koji emitira samo "snijeg", koji sadrži sve potencije, nešto kao televizijski bog. To je križ na koji je pribijena naša sadašnjost ispod koje teče prevratnički novum (bio)tehnologije, prirode, čovjeka, društva, kulture, ekonomije, politike..., a da se to nas nimalo ne tiče. Relikviozna "zajednica, a ne društvo" zahvaćena tsunamijem svetosti koja se divi kostima, živi od kostiju i proizvodi kosti. Zemlja za nekrofile.
Svatko ima favorita u nečijem opusu. Nama je favorit vaš rad "Hodanje po moru - Anno Domini 2013.". U Puli ste jednog prohladnog ožujskog dana pokušali izvesti "čudo", hod po vodi po uzoru na zna se već koga u katoličkoj kulturi. Izgleda banalno, ali u kristijanizaciji ovoga društva i pokatoličenju javnih institucija vaš rad nam se čini blagotvoran. Zašto, što vam se čini, tako mislimo?
Hrvatsko katoličanstvo ima ambiciju vratiti nas na početak, u prvobitni kaos jedinstva, požderati cijelo društvo, stvarajući kenjažu koju gledamo oko sebe - govno je zemaljsko "sve". U tom smislu, od "Crkve u Hrvata" nema većeg neprijatelja za istinsku kristijanizaciju. Radom koji spominjete, imajući svijetli uzor, želio sam spojiti čudo i običnu svakodnevicu, hodati po moru od pulske rive do brodogradilišta Uljanik udaljenog tristotinjak metara. I ništa više. Odvažiti se za skromno, efemerno nemoguće kao žišku radosti u trenju mogućega. Bez straha od neuspjeha.
Još 1992. godine tadašnja ministrica prosvjete Ljilja Vokić unesrećila je generacije domaćih gimnazijalaca "prepolovivši" satnicu umjetničkih predmeta. Također, kažete, u vašem rodnom Sinju do 1990-ih Katolička crkva je bila "inkluzivna" među pukom, da bi se 1990-ih posve otvoreno "autala" u direktnom nacionalizmu. Ima li poveznice u tim procesima obrazovanja i socijalne uloge Crkve? Tko danas odgaja djecu u školama?
Crkva je od početka htjela pokoriti sva područja koja su joj dostupna jer njezin omiljeni socijalni i politički odnos je podaništvo. Lopovima je ostavila "ekonomiju”, šurujući i s njima tamo gdje je moguće pa se prijave za posao u jednom trgovačkom lancu u Sinju nisu slale u tu tvrtku, nego su se na odluku nosile gvardijanu franjevačkog samostana. Idealisti, duh im je ispred materije, uglavnom su se bacili na osvajanje obrazovanja i kulture. U Sinju i drugdje u provinciji nemate šanse biti primljeni u školu, a posebno na ravnateljsko mjesto ako vas nije amenovala Crkva. Zadnji vjeroučiteljski skandal u Zagrebu vrh je ledenoga brijega, s oltara će vas prozivati kao komunjaru i sotonistu ako pokažete, recimo, razumijevanje za probleme LGBT osoba ili izbjeglica.
O kakvom je duhovnome materijalu u školama riječ može se zaključiti i po argumentima koje je nedavno iznosio jedan od vodećih katoličkih intelektualaca na tribini povodom Istanbulske konvencije, sramotnom miksu sofizama i fatalizama. Ne mogu generalizirati jer znam da ima primjera humanističkog i požrtvovnog učiteljevanja, ali koliko je do Crkve, tome će se probati stati na kraj - oni žele da nam djecu odgajaju mizogini, militarni, nacionalistički dogmatici.
Po struci ste profesor hrvatskoga jezika i književnosti, a u rodnome Sinju niste mogli dobiti posao. Kako to? Nama se, s povijesne distance u kojoj umjetnički radovi itekako dobivaju na cijeni, nekako otvara vaš rad "Zavijanje ranjenika" na Dan antifašističke borbe 22. 6. 2000. u Sinju. Doista ste nježno zavili sinjski spomenik, kao da je doslovno ranjen. Dalekosežnost tog postupka u suvremenim okolnostima poprima zanimljive konotacije, čini vam li se?
Zahvaljujući šovinistima i krvopijama umišljam si da su neki od mojih radova i dalje vrlo aktualni, nažalost. Nemam nikavu političku nostalgiju za prošlim režimom. Prema diktaturi ili autoritarizmu, a to je bio politički raspon vladanja komunista, nemam simpatija – demokrat sam, ali imam golemi respekt prema antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu. Stvari se moraju gledati u kontekstu – bez obzira na svu bezobzirnost i odurnu krvoločnost i Hitlera i Staljina, koju vlast bismo željeli u Istočnoj Europi, posebno njezinim slavenskim državama?
Jer treće solucije praktično nije bilo... Moramo se zapitati i tko bi na vlast došao u Jugoslaviji da nije bilo Tita i komunista, i što bi bilo s Hrvatima i Hrvatskom nakon Jasenovca i drugih pokolja? Moje zavijanje ticalo se i drugih slabijih i ugroženih zbog svoje različitosti, bio je to čin respekta prema ranjenima i ranjivima. U nacionalističkim i crkvenim krugovima taj je rad iščitan kao komunjarski i jugonostalgičarski. Iz Crkve mi je poručeno da nikad neću dobiti posao u Sinju.
I doista, uza sav trud i desetke i natječaja i zamjena na kojima sam radio, a s puno pohvala i od djece i od roditelja, u sljedećih sedam godina u Sinju i dvije godine u Zagrebu nisam uspio dobiti stalan posao u školi. Odustao sam 2009.
Pamtimo da ste nam rekli da vam je sat "obrade" Dantea u nekoj strukovnoj školi "ostao" kao dokaz najtežih 45 školskih minuta u životu. Zašto? Kako se može poboljšati navika čitanja u djece ako je lektirni kanon netaknut?
Dante je svojim zakučastim tercinama vrlo zahtjevna materija koja traži ozbiljno čitalačko i kulturno iskustvo, pa i životno kaljenje, bez obzira na nevjerojatnu zornost onoga o čemu piše. "Božanstvena komedija", makar i njezinih 30-40 strofa obrađivanih u školi, vrhunac je ljudskosti. Obrađivati Dantea u prvom srednje ili drugom - nisam više siguran, prilično je suludo i beskorisno. Neka od djece kojoj sam predavao jedva da su savladala i čitanje, ali to nije razlog da ih se satire, makar i Danteom, da im se nabijaju kompleksi i da se na toj ključnoj točki osjete potpuno nedostatni.
Tako od djece stvarate buduće mrzitelje umjetnosti i kulture koje shvaćaju ne kao alat za razumijevanje sadašnjosti, točku kreativnog susreta s drugim, nego kao terorizirajući proizvod snobova, strano tijelo zbog kojega su se osjećali manje vrijedni uz bubanje napamet definicija koje nisu razumjeli. U lektiri i gradivu trebalo bi kretati od suvremenih djela i autora koji će njima biti bliski. Dio sadržaja ni ne mora biti književnost.
Nastavak na sljedećoj stranici...
