Crna rupa Crkve koja je uništila 30.000 žena

Inspektor Tom Reynolds i njegov tim vode istragu o ubojstvu časne majke Attracte, čije je tijelo usred zime pronađeno u parku u Dublinu, brutalno osakaćeno i razapeto. Attracta je vodila samostan u zabačenome mjestu Kilcross, u kojem se nalazi samo 20-ak časnih sestara, ali samostan ima mračnu prošlost - nekad je to bio jedan od samostana poznat i kao Magdalenina praonica.

Nakon nje ubijen je i svećenik iz samostana, koji je imao puno grijeha iz prošlosti koje je želio sakriti i Reynolds je sve više bio uvjeren da ubojstva imaju veze s Magdaleninim praonicama, osobito nakon što je u arhivi samostana našao mnoge dokaze o zlostavljanju mladih djevojaka koje se godinama događalo...

Express.hr

Magdalenine praonice jedna su od najcrnjih stvari Katoličke crkve, ali i irske države, koja je podržavala zloglasne praonice, pa i sama slala “moralno posrnule” djevojke i žene koje su rodile izvanbračnu djecu, često su ih tamo slali i zbog bezveznih “prijestupa”, kao što je bježanje iz škole, a neke zato što su beskućnice. Na kraju je tamo završilo oko 30.000 žena, koje su zapravo bile roblje časnih sestara, koje su se bogatile na njihovu radu i pritom ih brutalno zlostavljale.

Onima koje su tamo dolazile trudne ili bi tamo zatrudnjele, i to uglavnom nakon što bi ih svećenici silovali, oduzimale su djecu i davale na posvajanje i ilegalno trgovale bebama, a mnoge su bebe ubijene i zakopane u masovnim grobnicama po vrtovima praonica kojih je, osim u Irskoj, bilo i u Engleskoj, Škotskoj i Walesu. Slučajno otkriće jedne od tih masovnih grobnica sredinom devedesetih dovelo je do široke istrage i nastao je jedan od najvećih skandala Crkve i Irske, u kojem je otkriveno što su zapravo bile Magdalenske praonice.

Facebook

Irska se 2013. službeno ispričala zbog ropstva djevojaka koje je vodila Crkva, a država joj u tome pomagala. Jo Spain u svom romanu “S našim blagoslovom” zapravo je napisala i dijelom obiteljsku priču jer je njezin otac potekao iz jedne takve praonice. Bio je posvojen sredinom pedesetih godina, kad je imao četiri godine, i nikad nije pronašao svoju biološku majku.

Vjerojatno dobrim dijelom i zato što je njena obitelj obilježena ovim mračnim događajima iz povijesti, Spain je napisala impresivnu priču o zloglasnim časnim sestrama i odradila fascinantan komad istraživanja o praonicama. No ono u čemu je Spain najbolja, barem u ovom romanu, su likovi.

Likovi, odnosno njihove osobnosti, zapravo vuku priču, ali s obzirom na to da je roman svojevrsna posveta njenom ocu, ne čudi što je Spain toliko energije uložila u protagoniste, pa i sama pojašnjava da je kroz fikciju opisala ono što se zbilja događalo i inzistira da se ne zaboravi da ima još mnogo priča iz Magdaleninih praonica koje nisu ispričane.