Dado je mali dječak, sklon bombardiranju oca filozofskim pitanjima o Garfieldu, izvanzemaljcima, bolnici u kojoj mu umire majka... Tko bi o takvom djetinjstvu pisao slikovnicu? Zoran Ferić je jedan od malobrojnih književnika koji bi se takvo što usudio, a da pritom bude i jedan od još malobrojnijih koji bi takvo što bio u stanju napraviti tako da to stvarno bude štivo koje neće niti šokirati dijete, niti će ga zbuniti, niti će ići ispod njegove razine.
Čovjek koji se svojim djelima, između ostalog, nikad nije ustručavao potražiti groteskno i bizarno niti u najgorem niti u najljepšem u ljudskom životu, slikovnicu “San ljetne noći” napisao je kao priču za djecu u trenucima kad im je najteže, kad prolaze nekima od najmračnijih staza života, kad im umire roditelj i kad su im više nego ikad potrebni objašnjenje, utjeha i putokaz kako da prežive i nastave dalje s onim što im je preostalo.
I život djeteta o kojemu pišete i ovo što se događalo ovoga tjedna po Hrvatskoj, sve je plod istog svijeta, istog društva, ali dijametralno drugačijih osobnosti, plod mašta koje kao da su iz različitih dimenzija. Pa da vidimo, je li potrebno više mašte o tome koje bi boje mogao biti Garfield na planetima izvanzemaljaca ili doći do zaključka da se najskuplji parfemi rade od mesa nerođene djece?
Nisam siguran za što je potrebno više mašte, ali posve je jasno da je razmišljanje o Garfieldu na drugim planetima normalno za jedno dijete, a zaključivati da se najskuplji parfemi rade od mesa nerođene djece nije normalno razmišljanje za jednog biskupa. Ali ta propaganda protiv abortusa znala je oduvijek biti krajnje agresivna. Još iz socijalizma sjećam se brošurica s fotografijama raskomadane djece koje su katolički aktivisti dijelili u kantini Filozofskog fakulteta. Danas je to nešto puno ozbiljnije jer Crkva u 21. stoljeću u Hrvatskoj ima neusporedivo veću moć nego što ju je imala onda i glas visokog crkvenog dostojanstvenika u javnosti danas se glasnije čuje i dopire puno dalje. Preko medija dopire možda i do nevine dječice, do onih koje nikako ne bi trebalo sablažnjavati. Nije mi jasno kako se, ako biskup i misli da mu je cilj pravedan, taj cilj može postići ovakvim lažima i gnusobama? U situaciji smo da pojedini svećenici iz Katoličke crkve još drže mise za koljače koji su tijekom Drugog svjetskog rata stvarno i doslovno pravili sapun od ljudi, a sad jednu takvu priču biskup iskorištava za propagandu protiv abortusa. Rekao bih, zapravo, da za to i ne treba puno mašte. Potrebno je samo malo zaviriti u povijest i onda to prilagoditi svojim ciljevima.
Kako ste došli do toga da pišete slikovnicu o suočavanju djeteta s fenomenom smrti, s gubitkom, a potom i kozmičkim prihvaćanjem takvog životnog udarca već u djetinjstvu i takvog elementa biološkog postojanja?
Isto rade i mnoge bajke ili priče za djecu. Sjetimo se samo jedne od najtužnijih, 'Djevojčice sa žigicama'. To je univerzalna tema književnosti, kako one za djecu, jednako tako i one za odrasle. Podsjetimo se samo koliko je u pričama za djecu kroz povijest napisano djela o siročadi. Ja sam u ovoj ilustriranoj knjizi samo pokušao prilagoditi tu temu suvremenijim prilikama i odužiti se jednoj knjizi koja mi je bila jako draga u djetinjstvu - Charles i Mary Lamb: 'Priče iz Shakespearea'. Djeca su mali ljudi i puno razumiju. I zato im ne treba lagati da svijet izgleda drugačije nego što stvarno izgleda. Jasno je da priču moramo prilagoditi, ali na neki način smo ih dužni upoznati s tim kako stvari na ovom našem planetu stvarno izgledaju. Zamislio sami niz priča za djecu u kojima se glavni likovi suočavaju s onim što danas često muči upravo djecu: rastava roditelja, siromaštvo, vršnjačko nasilje... To je, između ostaloga, konačno i razlog zašto se književnost i uči u školi. To je slika o svijetu koju djeca postupno stječu, ali, naravno, prilagođena njihovu uzrastu.
S crticom o tome da 'Bog tako hoće da otac i Dado svaki dan jedu pizzu', jedni će reći da ste jako hrabri nakon najgrubljih falsifikata kojima su vas napadali ekstremni konzervativci. Drugi će reći da ovim ostajete vjerni sebi na tragu 'blasfemičnog' 'Anđela u ofsajdu'. A meni se čini da vam je taj detalj o Bogu i 'zapovjednoj pizzi' naprosto bio tako zabavan da biste si radije odgrizli nogu nego ga izostavili.
Ja vrlo cijenim svoje noge i ne grizem ih samo tako. Ta rečenica možda i jest neki udar na početku jednoga od poglavlja ove priče, ali kad je izgovara glavni junak, mali dječak, on u tom trenutku ne razumije sva njezina značenja. A njezino je značenje u prvom redu objašnjenje fenomena s kojim se dječak susreće: kad je mama u bolnici, otac koji ne zna kuhati, naručuje samo pizze. I to je objašnjenje u stilu njihovih razgovora o svemiru, izvanzemaljcima i svemu što dječaka zanima. S druge strane, to je vrlo ironično, jer otac samom sebi, a i nama čitateljima objašnjava da je Božja volja ili volja sudbine da se majka razboljela. To je ujedno signal da se ona ozbiljno razboljela, a da se to nigdje ne kaže direktno. To ujedno pokazuje i očevu nespretnost u snalaženju u kuhinji te činjenicu da ne može naći hranu koju im je majka prije nego što je otišla u bolnicu zamrznula za ručak. Za ono vrijeme kad je ne bude. Dakle, da, to mi je bila atraktivna rečenica, ali u tekstu cijele priče ona ima svoje mjesto, nadam se, kao neizostavni dio očeva karaktera i njihove sudbine.
U gužvi koja je u javnosti izbila povodom objave popisa lektire za škole, ministrica Blaženka Divjak branila se tvrdeći da je ona postala žrtvom 'fake newsa'. Našla se pod paljbom kritičara, očitovanja i nastavnika i društava, i pisaca i književnika, da je popis lektire za osnovnu i srednju školu nečijom intervencijom uništen sve do razine 'civilizacijske štete'. Ministrica se branila da ništa nije izbačeno, a s druge strane su je itekako napadali da jest. Da konačno raščistimo, jesu li 'Dnevnik Anne Frank', 'Ježeva kućica' i sve ono što se navodi izbačeni ili ipak nisu?
Od početka problem u razgovorima o kurikulumu zloupotrebljavala se riječ 'izbačen'. Na početku se za Jokićev kurikulum govorilo da su izbačeni Marulić ili Biblija, što naprosto nije istina, jer je bilo predviđeno da se rade na ulomcima kao i do sada. Kao da su ikad 'Judita' ili Biblija bili predviđeni za cjelovito čitanje. Sad pak imamo istu riječ, 'izbačeni', ali potpuno drugu situaciju. Naime, kad je u Narodnim novinama osvanuo kurikulum bez ijednog suvremenog pisca, i to i u osnovnoj i u srednjoj školi, ponovno su ljudi shvatili da su pisci sa šireg popisa izborne lektire, pa sve užeg i užeg, sve do ovog posljednjeg koji je izazvao zaprepaštenje čitave stručne javnosti, izbačeni. S druge strane, u ministarstvu tvrde da nitko nije izbačen, nego je nastavnicima dana sloboda da sami biraju suvremene autore koje će obrađivati. Problem je u tome što svi znamo da je to nemoguće. Zato što se u naelektriziranoj atmosferi oko kurikuluma nastavnike stavlja u situaciju da rješavaju ono što bi trebalo riješiti ministarstvo i stručne skupine. Taj teret nastavnici ne mogu podnijeti. I, uostalom, nije njihovo da ga podnose. Osim toga, tu su i čisto praktične stvari bez kojih nastava ne funkcionira: opremanje školskih knjižnica i tiskanje udžbenika. I na kraju, imamo situaciju u kojoj najveći dio stručne javnosti osjeća da su svi suvremeni autori izbačeni, a ministarstvo tvrdi da nisu. To, naravno, vrijedi i za 'Dnevnik Anne Frank' i 'Ježevu kućicu'.
OK, možemo li onda konačno pronaći odgovor tko je tu lagao, vi i ona šačica od 1500 potpisnika peticije iz vrha kulture u Hrvatskoj ili ministrica?
Vi me pitanjem navodite da vam kažem da je ministrica lagala. A ja to ne mogu reći, niti znam, niti želim. Uostalom, i nije ključno pitanje u tome tko je tu lagao i je li uopće lagao, nego zašto je sve ovako ispalo. Mi i dalje ne znamo tko je u prozvanim institucijama okljaštrio popis lektire do razine kulturocida, iako se iz tih institucija (Filozofski fakultet u Zagrebu, Filozofski fakultet u Rijeci, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Institut za jezik) sve više javljaju ljudi koji pojma nemaju da je uopće od njih traženo da skraćuju ili daju mišljenje o kurikulumu. Posebno o ovoj posljednjoj verziji. Meni izgleda naprosto da je zadnja verzija kurikuluma posljedica sramotnog političkog kompromisa te pokušaja da se jednim potezom smire i desni i lijevi te prerežu svi prijepori oko kurikuluma koji traju već tri godine. Ako je trebalo smiriti krajnju desnicu kojoj je kurikulum od početka trn u oku, kako bi se to napravilo? Izbacivanjem nepoćudnih, kao što su Jergović, Tomić, Kristian Novak, Šesto ili čak Olja Savičević Ivančević?
Ali u toj situaciji javila bi se nezadovoljna ljevica pa je, tako izgleda, bilo najoportunije izbaciti sve. I sad su, zapravo, svi nezadovoljni. U ovom je slučaju, izgleda, politika opet pobijedila stručnost i profesionalnu odgovornost.
Što je Blaženki Divjak trebalo značiti da je 'razumjela poruku' onih istih kritičara koje je samo koji dan ranije optužila za širenje 'lažne vijesti' na njezin račun?
To je značilo da sad treba naći modus kako se izvući iz teške situacije kad te napadaju sa svih strana i kad, vjerujem, uviđaš vlastitu pogrešku. Ali način na koji bi se problem s popisom lektire trebao riješiti, opet, nažalost, neće stvarno riješiti ništa. Nastavnici će ispuniti anketu te će se opet i ministarstvo i neka treća ili peta stručna radna skupina naći pred najširim mogućim popisom lektire. I tko će tad obrađivati te podatke? Hoće li se poslije te ankete političke strasti napokon smiriti? Mislim da neće. Mi sad ispunjavamo anketu kako bismo se opet vratili na početak.
Jeste li u školama već primili anketne upitnike koje je ministrica obećala sastaviti sa suradnicima i poslati nastavnicima nakon što je razumjela poruku? Ako da, što vas u njima pitaju?
Da, primili smo ankete, ali je ja još nisam vidio, pa zato ne mogu ni odgovoriti što nas se u njima pita. To je nešto što ćemo kao aktiv rješavati tijekom ovoga tjedna i već intenzivno razmišljamo koje suvremene autore da ponudimo.
Ministrica je, nakon izbijanja skandala, navodila da je primila prijedlog kurikula lektire od Ekspertne radne skupine u kojem su bila izdvojena mišljenja, iako su autori naveli da je popis bio jasan i izglasan, pa da se zato konzultirala s HAZU-om i Filozofskim fakultetom Zagreb. Tko je onda izbacio Anne Frank, Ježurku Ježića i svaki trag suvremene književnosti, poput 'Malog princa' ili 'Smogovaca'? Je li to bila ona, institucije s kojima su se nadležni savjetovali nakon zaključka Ekspertne radne skupine ili možda nepoznati počinitelj?
Te je knjige izbacio politički konformizam.
Mislite li da je ministrica možda iz nekog razlog osjetila da je obaveznom posavjetovati se s HAZU-om i Filozofskim fakultetom u Zagrebu?
Ne mislim da se osjetila obaveznom, ali je tako lakše. Široka baza institucija od ugleda odlukama daje legitimitet. Jer tko smo mi da osporavamo akademike? Ili sveučilišne profesore?
Odakle takva potreba da se spriječi ulazak u lektiru svemu suvremenom - od 'Pipi Duge Čarape' i 'Pinokija' pa do Salingera, Bodrožić, Tomića, bože nam prosti, Ferića ili bilo koga od niza onih koje nesumnjivo vrijedi čitati?
Svaka suvremenost, svaka suvremena umjetnost snažno osporava devetnaestostoljetni model društva, kulture, znanosti i umjetnosti koji krajnje rigidne snage žele nametnuti građanima ove zemlje. No uvjeren sam da iza svega što se dogodilo ne stoji nikakva ideologija, pa čak ni vjera, a pogotovo ne domoljublje. Iza svega stoji skup pojedinačnih političkih i novčanih interesa.
Kako je moguće da se u ministarstvu koje sad vodi osoba koja se deklarira kao izrazito liberalna, događa ovakva jedna situacija s 'Dnevnikom Anne Frank'? I to u dobu renesanse fašizma diljem Europe u kojem, baš vi ste to izjavili, temu Holokausta treba obrađivati kroz povijest, ali i kroz predmete poput etike, građanskog odgoja i, najvažnije, vjeronauka. Zašto najvažnije kroz vjeronauk?
Pitate me ono što ni meni samome, a niti nikome s kim sam razgovarao nikako nije jasno. Vjerojatno se radi o kompromisu zbog kojega je već zažalila ili će barem u budućnosti zažaliti. Što se tiče 'Dnevnika Anne Frank', ona je naprosto doživjela sudbinu svih ostalih knjiga koje su izostavljene s popisa lektire. Ne mislim da je to neka posebna fašistička zavjera. Čak ni sad u doba renesanse fašizma i povijesnog revizionizma. A što se tiče Holokausta, mislim da nemamo dovoljno razrađene dijelove kurikuluma iz spomenutih predmeta koji bi obrađivali temu Holokausta. Povijest i hrvatski jezik tu su među važnijim predmetima, ali i etika i vjeronauk. Zašto sam naglasio baš vjeronauk? U prvom redu, to je predmet koji ne bi trebao biti u školi u jednoj sekularnoj državi. Barem ne u ovom obliku u kojem postoji sad, prvenstveno u osnovnoj školi. Ali kad ga već imamo, mislim da bi ono 'ne ubij' trebalo biti jedan od temelja toga predmeta, kao i propagiranje ljubavi prema svim ljudima, a ne mržnje, ili rasizma, ili ksenofobije. I da su upravo oni koji poučavaju ljubav prema bližnjemu najpozvaniji da u svakom trenutku osuđuju Holokaust.
