Kultura
780 prikaza

Imali smo demokraciju u Rusiji i ta demokracija se pretvorila u kaos!

Duško Marušić/Pixsell
Stručnjak je za srednjovjekovnu rusku povijest i folkloristiku, ali i pisac istančane poetike o odnosu Rusije i Ukrajine, prihvaćanju povijesti i procesu iscjeljenja kroz koji nacija prolazi

Jevgenij Vodolazkin je stručnjak za srednjovjekovnu rusku povijest i folkloristiku, ali i pisac istančane poetike čije se knjige čitaju i izvan Rusije. Rođen i odrastao u Kijevu, no s adresom u St. Petersburgu, ovaj povjesničar počeo se baviti medievistikom još tijekom sovjetskih dana, kako bi pobjegao od stvarnosti koja ga je okruživala. 

Uz “Lavr”, roman kojemu je u fokusu ruska povijest od 15. stoljeća, ali i političke turbulencije s kraja 20. stoljeća, a sve ispričano kroz prizmu srednjovjekovnog mistika i iscjelitelja, u nakladi Ljevak na hrvatskom tržištu preveden je i roman “Avijatičar”. Za razliku od “Lavra”, koji se bavi svijetom u kojem je bog glavni izvor straha, a kojim haraju bolesti i siromaštvo, u “Avijatičaru” se autor bavi ruskom poviješću iz 20-ih i 30ih godina prošlog stoljeća, posljedicama staljinizma i monstruoznosti gulaga. 

Oba romana odlikuje jedinstven i profinjen stil pisanja, dok ih začudnost radnje, kao i iščašenost iz realnog svijeta, čine jedinstvenim proznim ostvarenjima današnjeg vremena. S Vodolazkinom pričamo nakon njegova nastupa na Sajmu knjiga u Puli, gdje je predstavio “Lavr”, a teme razgovora dotiču se pojedinčeva mjesta u svijetu, religije, odnosa Rusije i Ukrajine te prihvaćanja teške ruske povijesti i procesa iscjeljenja kroz koji nacija prolazi. 

Express: Počeli ste pisati kasno. Koje su dobre i loše strane takvog kasnog starta? Charles Bukowski je, recimo, jedan od pisaca koji je počeo pisati vrlo kasno, dok je pola života proveo radeći razne fizičke poslove. Zašto ste se odlučili na taj korak i postali pisac? 

Oko trideset godina sam bio učenjak. Bio je to zanimljiv život. Radio sam sa starim ruskim knjigama i više sam čitao staroruski jezik nego suvremeni. No jedan dan sam osjetio da znanost kao takva nije dovoljna za mene i da ne pokriva sva područja mojih interesa. Znanstveno istraživanje pripada domeni racionalnih fenomena, no mi ljudi u sebi imamo i nešto od iracionalne i emotivne prirode. A to znanost ne pokriva, tako da sam se odlučio okušati u drugom polju, u pisanju, gdje mogu kombinirati racionalno i emotivno. 

 | Author:
Express: Stručnjak ste za srednji vijek. Možete li izdvojiti što vas je fasciniralo kod ove ere u povijesti čovječanstva, osobito kad je u pitanju ruski srednji vijek?

Srednji vijek nije toliko opskuran i mračan kao što se obično misli. Nije bilo masovnih ubojstava ljudi niti logora. Naravno, srednji vijek je imao mnoge probleme, no ideja masovnog ubijanja iznikla je iz 20. stoljeća. Vrlo se često kaže da je moto modernizma taj da je ljudsko biće mjera svih stvari, no i u srednjem vijeku je vrijedila ta parola. Ovim poslom sam se počeo baviti tijekom sovjetskog vremena jer je ovo polje bilo toliko daleko od sovjetske stvarnosti koju nisam volio, tako da sam mogao živjeti kao da sam u nekoj drugoj zemlji. To nije bio jedini razlog zašto sam se počeo baviti medievistikom, no svakako je esencijalni razlog. Igrala je ulogu i moja ljubav prema povijesti jer sam želio razumjeti kako su živjeli ljudi prije mnogo stoljeća, tako da sam shvatio da srednji vijek nije toliko okrutan, da je to mitologija. 

Express: Srednji vijek je također era proroka, epoha u čijem je središtu Bog. No to je i vrijeme kuge, kratkog života i siromaštva. U našem vremenu uspjeli smo demistificirati toliko toga, uključujući i boga. Tko su proroci naših modernih vremena, koji bi mogli biti ekvivalent vašemu mističnom protagonistu iz romana ‘Lavr’? 

Proroci se rađaju rijetko. Nije to posao koji bi bilo koja osoba mogla raditi. Proroci se stvaraju okolnostima. No prorok nije osoba koja predviđa budućnost, nego koja osuđuje grijehe sadašnjosti. Nisam siguran da je danas itko spreman poslušati neku osudu. U određenom smislu su ulogu proroka u Rusiji odigrali pisci. Dostojevski je bio takav pisac. Njegovi ‘Demoni’ su proročka knjiga. Kasnije je prorok bio Aleksandar Solženjicin, kojega čak i danas ljudi komunističke ideologije mrze jer misle da je o Rusima pisao loše. No on je pisao s pozicije vječnosti. Nije pisao o Rusima, nego o ljudima kao takvima. No danas nisam siguran da itko treba proroka. I zato ne mogu očekivati da će se prorok pojaviti. 

Express: Deklarativni ste kršćanin. No zanimljivo je to da su vaši roditelji bili agnostici i da ste vi religiju otkrili kao tinejdžer. To su obično godine kad ljudi bježe iz religije u ateizam ili agnosticizam, no s vama se dogodilo obrnuto. Kakvu ulogu religija ima u vašem životu? I kako se to reflektira na vašu književnost? 

Pitanje religije mojim roditeljima uopće nije bilo zanimljivo. Moji pradjedovi su bili svećenici na sjeveru Rusije, no tijekom 60-ih i 70-ih, kad su moji roditelji bili mladi i donosili odluke, bili su daleko od religije. Kasnije, kad su ostarjeli i kad su već bili rastavljeni, pokazali su interes prema religiji, osobito majka. Naravno da sam oduvijek znao da smrt postoji, no činilo mi se da je smrt osobna katastrofa onih koji umiru. Kad sam imao 14 godina, otkrio sam da smrt također ima veze i sa mnom. Bila je to velika kriza u mojem životu. Prestao sam učiti u školi i u glazbenoj školi. Nisam se bojao nepostojanja, nego nečeg drugog - da sve ovo što radim neće imati nikakve važnosti ako će smrt biti za zauvijek. Tu je sve izgubilo svoj smisao i bile su to dvije ili tri grozne godine u mojem životu. Kad sam navršio 16 godina, krstio sam se. I to tajno, jer je u Sovjetskom Savezu bilo opasno biti kršćanin. Tajno sam išao u crkvu svake nedjelje i izbjegavao pričati o religiji. Danas to izbjegavam činiti iz drugih razloga. Danas je popularno biti religiozan, ali mislim da je to intimno pitanje koje svaka osoba rješava za sebe. No ako me netko pita o mojoj religiji, naravno da ću odgovoriti. 

 | Author: Dusko Marusic (PIXSELL) Dusko Marusic (PIXSELL)
Express: U svojoj knjizi ‘Avijatičar’ bavite se specifičnim periodom u ruskoj povijesti, za koji bi se moglo reći da je najmračnija era vaše nacije. Je li u suvremenoj ruskoj književnosti postao trend baviti se staljinističkim gulazima i njihovim nasljeđem? Možete li to kao pisac i povjesničar ignorirati? Ili smatrate da je važno, iznova i iznova, govoriti ove stvari glasno i jasno, kako bi se razotkrile i upamtile? 

Mislim da je jako važno sjećati se prošlosti. Rekao bih da sam razočaran kako se malo romana piše o ovoj užasnoj prošlosti. Na primjer, bio sam šokiran kad sam čuo koliko ljudi u Rusiji voli Staljina. Nakon svega što je napravio u Rusiji, i dalje ima onih koji misle pozitivno o njemu. To je vrlo neobično. No možda se ne radi o ljubavi prema Staljinu, nego jednom kompliciranijem osjećaju, protestu protiv korupcije i negativnih stvari današnjice. Oni koji vole Staljina su naivni. Misle da u njegovo vrijeme nije bilo lopova i kriminalaca. No ako ljudi budu čitali knjige o ljudima koji su uhićivani noću, o milijunima razdvajanih ljudi, o sudbinama zatvorenika, možda će promijeniti mišljenje. Mislim da naše društvo prolazi kroz dugačak period oporavka. Nije lagano. Morate znati da smo imali 70 godina komunizma te da su generacije ljudi odrasle u komunističkom okružju i komunističkim idejama. No još nešto: ima mnogo ljudi koji mrze biti odgovorni za svoje živote. Sovjetski Savez je bio taj koji je preuzimao odgovornost za njih. Bilo je to samo deklarativno jer se nitko nije istinski brinuo za radnike, nego je njihova propaganda bila toliko jaka da su ljudi mislili da se netko brine za njih. Prije nekoliko godina sam u supermarketu čuo frazu: ‘Oni uopće ne brinu za radničku klasu’. Bio sam šokiran. Koja radnička klasa? Bilo je to 25 godina nakon pada Sovjetskog Saveza, ali su fraze iz Sovjetskog Saveza još bile žive u glavama naroda. S jedne strane je to bilo smiješno, a s druge šokantno, da se netko mora brinuti za radničku klasu. Zašto samo radnička klasa, a ne na primjer intelektualci i drugi slojevi društva?  

Express: Sekrika na Soloveckim otocima bila je prvi svjetionik-crkva na svijetu, no tijekom 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća pretvorena je u gulag, mjesto mračnih namjera. U ‘Avijatičaru’ pišete o eksperimentiranju sa zamrzavanjem ljudi na Sekriki. Je li doista bilo pokušaja takvih eksperimenata tamo? Što je od onoga što pišete potkrijepljeno povijesnim dokazima? 

To je moja fantazija, ali ona ne leži tako daleko od stvarnosti. To je vrlo neobično mjesto. Najbolji glumci, znanstvenici i profesori Sovjetskog Saveza tamo su zatvoreni. Ako se sjećate Solženjicinovih romana, u gulazima su bili sjajni fizičari, kemičari, intelektualci i ostali znanstvenici. Na ovim temeljima je stasala moja fantazija o zamrzavanju. Nije tu bilo velikog pretjerivanja. 

Express: Kako biste opisali Rusiju danas? Kakva atmosfera prevladava kad se usporedi s onom od prije deset ili dvadeset godina? 

Rekao bih da situacija nije toliko loša, kao što mnogo ljudi izvana misli. Mitologija koju zapadnjaci gaje o Rusiji ponekad je točna, a ponekad nije. A tako je uvijek bilo. Vrlo dobro se sjećam Sovjetskog Saveza. Bojao sam se. Danas se ne bojim. Govorim sve što želim govoriti i nitko mi ne govori što bih trebao pisati ili što ne bih trebao pisati. I to je fundamentalna razlika između Sovjetskog Saveza i današnjeg vremena. Imali smo u devedesetima demokraciju bez granica i ta demokracija se pretvorila u kaos. Bilo je dobro za nas kulturnjake, znanstvenike, jer mi nismo imali granice, sve je bilo dopušteno, no za 75 posto našeg društva to je bila katastrofa. Nije bilo kruha, ničega. Ali kad ponekad čitam vijesti o krvavom režimu u Rusiji, pitam se pričaju li to o zemlji u kojoj živim. Kao i u drugim državama imamo televiziju i novine koji pripadaju državi. Oni snažno, ponekad i presnažno podržavaju službenu perspektivu, no također imamo i vrlo jaku opozicijsku televiziju, novine i radio. Najpopularniji radio u Rusiji je opozicijski, Eho Moskve. Imamo televizijski program Rain koji je opozicijski, pa novine Novu Gazetu. To je dobra situacija u kojoj balansiramo između dva pogleda na svijet: službenog i neslužbenog. Vrlo često govorim na Eho Moskve, na Rainu. Prije pet dana je izišao moj intervju u Novoj Gazeti. Paralelno mogu pisati i govoriti na službenim medijima i opozicijskim te je važno da postoji taj balans. Što se tiče politike, prilično sam indiferentan prema njoj. Kad me netko pita koji su moji politički nazori, kažem da nemam političke nazore. Ono o čemu pišem nema veze s politikom. Ja pišem o povijesti, ali povijest me ne zanima kao prošlost politike, nego kao portret ili pozadina pojedinca. 

 | Author: Duško Marušić/Pixsell Duško Marušić/Pixsell
Express: S obzirom na to da ste rođeni u Kijevu, kako gledate na trenutačnu situaciju između Rusije i Ukrajine? Što predviđate da će se dogoditi u budućnosti? Čini li vam se da je Ukrajina kolateralna  žrtva u igrama između Rusije i Zapada? 

Za mene je to vrlo tužna situacija, jer Ukrajince volim jednako kao i Ruse. Ja sam Rus, no rođen sam i odgojen u Ukrajini, a ukrajinski pričam jednako dobro kao i ruski. Učio sam ga kad ga ni Ukrajinci nisu željeli učiti. Ukrajinci i Rusi su dugo zajedno živjeli, tako da smatram da su kao jedna obitelj. Nadam se da će s obje strane glasovi razuma biti snažniji i snažniji, da ćemo početi pričati o ovome. Moramo razgovarati jedni s drugima, moramo se doživljavati kao prijatelji. Nadam se da će u bliskoj budućnosti sve ponovno biti normalno. 

Express: Kad razgovaramo o suvremenoj ruskoj književnosti, što biste rekli, koji trendovi prevladavaju u njoj? Koje su preokupacije? Postoje li značajni pisci u čijem se radu reflektira današnje vrijeme radije nego prošlost? Prošlo je mnogo vremena otkad je ruski pisac osvojio Nobelovu nagradu za književnost. Koja su vam razmišljanja po ovom pitanju? 

Formalno je to tako, no Svetlana Aleksijevič, primjerice, ona je autorica ruskog izričaja. Možemo je smatrati ne samo bjeloruskom autoricom, nego i ruskom. Ljudmila Ulicka je, prema predviđanjima, uvijek u vrhu što se tiče Nobela, a vrlo je kvalitetna autorica kojoj želim da osvoji tu nagradu. Imamo mnogo dobrih autora i autorica koji možda nisu dobro poznati ili popularni na Zapadu, ali postoje i nadam se da će jednog dana biti prepoznati i vani. Na primjer, Vladimir Šarov, koji je umro prošle godine i koji je bio sjajan pisac. Pisao je o dvije velike teme: religiji i povijesti. Potom Vladimir Makanin i Fazil Iskander. Siguran sam da ovi pisci pripadaju korpusu svjetske književnosti. Tako da imamo i više nego dobre pisce, ali moramo čekati hoće li oni zadržati vrijednost na duge staze. No moja razmišljanja o suvremenoj ruskoj književnosti su vrlo pozitivna. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.